Ono što je Marasović nazvao pometanjem, neki mudriji hadezeovac će nazvati poštivanjem zakona. I to onog SDP-ovog, koji je omogućio da svaka nova vlast mete po Prisavlju do mile volje.
Žestoko se udarilo po Dujomiru Marasoviću, HDZ-ovom saborskom zastupniku, koji je u Saboru izjavio da će HDZ „pomesti sve sa HRT-a“. Nekako najžešće iz SDP-ovih saborskih redova.
„Ma koga ćete vi pomesti“, čudio se SDP-ov predsjednik Sabora Josip Leko, dok je Nenad Stazić odlučio pojasniti što to Marasović i HDZ kane učiniti. „Pomest će i sve novinare koji im se ne sviđaju. Ne samo njih. Pomest će, kao što Dujomir Marasović najavljuje, i sve urednike na HRT-u. I ne samo njih…“, nabrajao je Stazić, zaključivši da Marasović nije bilo tko, da se radi o saborskom zastupniku čije prijetnje treba shvatiti najozbiljnije te da ta prijetnja nije izrečena negdje uz kavu, već u Hrvatskom saboru.
Doista, ono što je Marasović ispalio čini se kao ozbiljna prijetnja nekoga tko demokraciju i važnost medijskih sloboda uopće ne shvaća. I malo tko može zamisliti nekog, recimo, SDP-ovca koji iz opozicijskih klupa prijeti HDZ-ovoj vlasti da će pomesti sve na HRT-u čim se te vlasti dočepa.
Jasno, oni nisu isti, kako to često zna istaknuti aktualni SDP-ov predsjednik. Jer oni su, eto, prepuni razumijevanja za demokraciju, za razliku od tih sirovih i priprostih nesretnika iz HDZ-a. Oni su progresivni i moderni, demokracija im je u malom prstu, a značaj medijskih sloboda u modernom društvu kristalno im je jasan. Mali je problem to što im je potpuno jasno i to da Marasović govori istinu. I ne samo to, i oni su sami temeljito pomeli što se pomesti dalo. Ima još. Oni su tom HDZ-u, odnosno bilo kome tko osvoji vlast, dali alat da može mirne duše potpuno zakonito mesti po Prisavlju do mile volje.
Apsurdno je da je temelje koliko-toliko politički neovisnoj javnoj radioteleviziji udario također SDP. Ali onaj račanovski, u kojem je Milanović tek učio prve političke korake. Tadašnji Zakon o HRT-u, izrađen pod patronatom ministra kulture Antuna Vujića i izglasan u veljači 2003. godine, predvidio je da parlamentarna većina i manjina moraju usuglasiti članove Programskog vijeća HRT-a koje pak dvotrećinskom većinom imenuje glavnog ravnatelja, a onda na njegov prijedlog imenuje i ravnatelje televizije, radija i glazbene produkcije. Oni pak Vijeću predlažu svoje direktore programa i glavne urednike.
Takvo zakonsko rješenje možda djeluje komplicirano, ali u pravilu ne daje prostora za bilo kakvu masovnu političku metlu na HRT-u. Milanovićeva vlada u srpnju 2012. mijenja pravila igre pa njihov Zakon o HRT-u propisuje da kandidata za glavnog ravnatelja predlaže saborski Odbor za medije, a izglasava ga Sabor većinom glasova. Prevedeno na jezik kojeg svatko razumije, glavnog ravnatelja postavlja aktualna vlast.
Zatim glavni ravnatelj, kojeg je izabrala aktualna vlast, postavlja glavne urednike na HRT-u (po današnjem ustroju svaki programski kanal ima svog glavnog urednika), koji mu potom predlažu urednike pojedinih programa. Naravno, i njih mora amenovati ovaj glavni ravnatelj.
Drugim riječima, svaki onaj koji osvoji vlast nakon SDP-ove koalicije, ukoliko želi provoditi zakone ove zemlje, zapravo neće imati izbora. Nego će morati postaviti svog glavnog ravnatelja koji će potom postaviti svoje glavne urednike, a onda će, na njihov prijedlog, imenovati i urednike pojedinih programa. Marasović to naziva „pometanjem“, oni mrvu mudriji hadezeovci to bi mogli zvati poštivanjem zakona ove zemlje.
Zbog toga bi ubuduće, kad iz saborskih klupa ne previše pametan netko krene objašnjavati kakvom će metlom krenuti prema HRT-u, svaki esdepeovac trebao ustati i zapljeskati. A onda se javiti za ispravak krivog navoda i zatražiti da im kolege, koji će danas-sutra osvojiti vlast, ubuduće zahvale na pripremi terena za savršeno lako osvajanje te prisavske katakombe duha. I da ne bi bilo nikakve zabune, kada danas-sutra Sabor bude izglasavao za budućeg šefa ili šeficu HRT-a neku omraženu spodobu čiji je životopis protkan političkim djelovanjem u medijima, za to neće biti kriv Marasović ni HDZ.