Pa mogu ludovati po pašnjacima, brdašcima iznad i onkraj gradova, po sportskim trkalištima, a ne da ovako stepimo za naše živote, kad nam grmalj od 100 kilograma na teškom biciklu projuri iznebuha, pojavljujući nam se iza leđa (a što, da ja u tome trenutku zateturam, na što imam pravo kao pješak, koja li bi nezgoda nastala na štetu obojice?). Pretpostavljam da me biciklistički lobi ima na zubu (jer rovarim protiv njega već neko vrijeme), ali ovo je samo tema za uljuđenu raspravu iz koje ne može proizaći ništa loše po bilo čiju egzistenciju.
Druga je priča s onim pokliča koji zahtijevaju nečije, bilo čije, fizičko (i vjerojatno „bolno“) odstranjivanje s nekog kutka zemaljskog. Sa Židovima se obračunavalo u Drugom svjetskom ratu, a Srbi su iz Hrvatske očišćeni u Olujno-Domovinskom ratu (a koji, dobro, neka bude, nije bio „građanski“ nego „seoski“ rat ili možda „malovaroški“ ili „palanački“ rat u najboljem smislu „međususjedski rat“!?), a za pedere se (pardon my french), kako se doznaje, priprema spasonosno utočište u EU (što znači da su i k nama dobrodošli), ali tko to „JUGORASISTE“ tjera iz – Hrvatske? Začuo sam taj krič neku večer (2. XII. o.g.), kao zaključak emisije „Markov trg“ (Z1), kad je voditelj Marko Jurić njome poentirao svoj razgovor s Andrijom Hebrangom. Uvoditelj, kao vunbacitelj, trijumfalno je poručio kazališnom redatelju Oliveru Frljiću, da kao „Jugorasist“ mora „marš van iz Hrvatske“.
Zakletva prve “hrvatske državne Vlade” (FOTO: arhiva)
Nije li si gosp. Jurić uzeo malo previše slobode (ili čega drugoga), da ovako donosi presude konzilija (o „čistoći“ nacionalnog identiteta), a koji čine svi oni neoustaški rojnici skupljeni u „7 dnevno“, „Hrvatskom tjedniku“, „Hrvatskom slovu“ … našlo bi se još!)? Naime, popizdile su umilne, golubinje i farizejski pobožne neke hrvatske dušice (kažem samo „neke“, da se većina ne uvrijedi), što je Oliver Frljić u riječkom teatru reaktualizirao ustašoidne mentalne niti (ovo „mentalno“ tako je podobno i zgodno, otkako je tu riječ inaugurirao akademik Ivan Aralica), kojima je i dan danas protkano hrvatsko nacionalno biće (hajde, da i ja malo kenjam fraze). Popizdili su svi, zborski, što im je Frljić pokazao kako se s povijesnih laži skidaju kraste, jer ispod njih još krvari istina. Kazališni stručnjak Andrija Tunjić ovako opisuje predstavu („Vijenac“, 27. XI.):
„Izvođači, njih osam, uz nabožne napjeve laganom, ritualnom kretnjom skidaju apostolske halje, ispod kojih su odjeveni u ustaške uniforme: namještaju bijela anđeoska krila, stavljaju ustaške kape, čuje se Kvaternikov govor o proglašenju NDH od 10. travnja 1941…. Zatim se pjeva hrvatska himna „Lijepa naša“ i velikosrpska pjesma „Tamo dalekio“, pa zatrešti…“ (…) „Nakon pojave Gospe uslijedi lažna bogobojaznost… nakon sažete veze između ustaša u Katoličke crkve po autorima nerazdvojna uvjeta za kontinuitet hrvatskoga fašizma, predstava se prebacuje u 1990-e godine, u vrijeme stvaranja sadašnje Hrvatske.“
Ante Pavelić polaže zakletvu (FOTO: arhiva)
Nu, čuda velikog, zar novostvorena Hrvatska nije bila zbrda-zdola podizana na trulim temeljima srušene NDH i sada kada sve „gingave cigle“ ispadaju jedna po jedna (kao zubi iz bolesne čeljusti) uzaludno ju je selotejpom laži krpati nanovo. Što ćete, kad je Frljić točno uočio tu „vezu između ustaša i Katoličke crkve“, odnosno kao da je doslovno interpretirao ono što su crkveni ljudi upravo devedesetih godina na misama usred Zagreba govorili i radili, hvaleći se svojom odanosti Crkvi i Poglavniku – pa što im je tko mogao?
„NDH je bila dar Božji“ – propovijedao je famozni/fakin pater Vjekoslav Lasić (cit. u „Globusu“ VI./1997.), ali još bolje (cit. „Globus“, I./1997.):
„Vjerujem da je Poglavnik svojom ljubavlju prema Bogu i hrvatskom narodu očistio svoje srce, da bi sada s nevinom dječicom gledao Boga licem u lice“
A, kako će se zaklinjati Bogu naš neumrli Poglavnik? Pa, tako što će se pozvati na Sv. Trojstvo i znakovito u zrak podići TRI PRSTA desne ruke. Ti bokca i vraga, pa čija su onda ta „TRI PRSTA“, kad Hrvati pljuju nekrsta koji se takvom gestom diči?