“Ponovo rat u Evropi? Ne u naše ime!”

Spirala zaoštravanja, sve hladnijih odnosa, ali i sve zagrijanije atmosfere u odnosima Istok – Zapad, atmosfera što je karakteriziraju sankcije i prijetnje sankcijama, demonstriranje vojne sile, napori da se izolira “onoga drugoga” kojega se gleda kroz ideološki obojene naočale što kao da su posuđene iz druge polovice 20. stoljeća, to je svijet u kojem živimo. Reći to, nije nikakvo pretjerivanje. Da smo u novome hladnome ratu, to danas priznaju praktično svi. Da taj “novi” rat, kao i onaj za kojega smo mislili da definitivno pripada povijesti, može dovesti i do otvorenih sukoba, to shvaća svatko tko želi razmišljati vlastitom glavom i to na osnovi činjenica, a ne političke propagande što se javnosti servira pod imenom politike i – što je još opasnije – objektivne informacije.

Stvari definitivno nisu onakve, kakvima nam se prikazuju, međunarodne odnose na relaciji Zapad – Istok (čitaj: SAD i EU naspram Rusije, ali u perspektivi i Kine, pa možda i Turske, Irana i tko zna koga još) ne samo da se ne mogu, nego se i ne smiju promatrati u crno – bijeloj optici. Evropska unija pod enormnim je pritiskom Sjedinjenih Država da bezrezervno podrži kurs konfrontacije prema Rusiji, demoniziranje Vladimira Putina i “maljanje na zid” komunističke opasnosti pred kojom se – eto – valja braniti svim sredstvima (odjeke toga svakoga dana čujemo u Hrvatskoj, od oporbe, ali i ne samo od nje).

Među novim članicama Unije nekadašnji sovjetski sateliti ne samo da prihvaćaju takvo gledanje, nego ga agresivno nastoje nametnuti i starima, a među tim starima Njemačka je do sada prednjačila u dvostrukoj politici – pozivanja na nastavljanje dijaloga s Moskvom, ali i stalnim prijetnjama o novim sankcijama Rusiji. Britanija se, valjda u duhu svojih posebnih odnosa s Washingtonom potpuno priklonila ratnim bubnjevima s onu stranu Atlantika, a Francuska kao da glavinja između oštrog proturuskog kursa i pokušaja ublažavanja stanja. U tu potonju kategoriju spada svakako i neočekivani susret predsjednika Hollandea s predsjednikom Putinom na moskovskom aerodromu prilikom povratka šefa francuske države iz Kazahstana.

U takvoj situaciji iznenada kao da se pojavljuje svjetlo na kraju tunela, glas razuma iz zemlje koja itekako može utjecati na dalji razvoj događaja. Riječ je o javnome pozivu više od 6o uglednih ličnosti iz politike, umjetnosti, gospodarstva i medija, bivših ministara, predsjednika pokrajinskih vlada, uglednih gospodarstvenika, svjetski poznatih režisera i glumaca, kao i novinara, te – svakako valja spomenuti – i jednog bivšeg šefa države i premijera. Ako sada mislite da je tako nešto moguće samo u nekoj zemlji, tradicionalno sklonoj Rusiji, ili podložnoj ruskome utjecaju, varate se. Riječ je – o Njemačkoj, a među potpisnicima apela koji počinje riječima: “Ponovo rat u Evropi? Ne u naše ime!” nalazimo i nekadašnjeg saveznog predsjednika Romana Herzoga, kancelara Gerharda Schroedera, ministra unutarnjih poslova Otta Schillya, režisera Wima Wendersa, glumca Maria Adorfa, gradonačelnike (bivše) nekoliko velikih njemačkih gradova i nekadašnjeg čelnog čovjeka Socijaldemokratske stranke, Hansa-Jochena Vogela. Svi oni govore o “trenutku velike opasnosti za kontinent u kojemu Njemačka nosi posebnu odgovornost za očuvanje mira.” Može li biti jasnije i određenije? Teško.

Inicijatori poziva upućenoga saveznoj vladi, zastupnicima u Bundestagu i medijima implicite se ograđuju od mogućeg prigovora da su proruski orijentirani, jasnom izjavom o “opravdanoj kritici ruske politike prema Ukrajini”, ali naglašavaju – a to je ono bitno – kako ne žele da bude poništen napredak postignut u posljednjih četvrt stoljeća u odnosima s Rusijom.

To i jest ključni element svake objektivne analize sadašnjega stanja. Ako se dalje nastavi, kako je započelo, možemo zaboraviti i Brandtovu istočnu politiku, i Nixonovu i Kissingerovu politiku detanta i one odnose Istok – Zapad u kojima je bilo moguće dobiti pristanak Moskve na njemačko ujedinjenje. Ako se nastavi kako je započelo, morat ćemo se složiti s potpisnicima njemačkoga javnoga apela koji upozoravaju, a to jest zlokobno upozorenje, kako se Rusiju ne može izgurati iz Evrope, kako ona od Berlinskoga kongresa 1814. sudjeluje u političkom formiranju Evrope, uz dodatak da su “svi koji su to pokušali silom promijeniti, u krvi doživjeli poraz” (posljednji: Hitler).

Odgovorni političari, ne samo u Njemačkoj, mada je apel upućen samo njemačkim političkim čimbenicima, morali bi se zamisliti nad konstatacijom da onaj koji “isključivo stvara slike neprijatelja i razbacuje se s jednostranim optužbama samo dalje zaoštrava stanje i to u vrijeme kada bi se trebalo signalizirati spremnost na popuštanje napetosti.” Mada se u apelu ni jednom riječju ne spominju Sjedinjene Države, jasno je kako potpisnici apela iz Berlina imaju upravo Washington na umu.

Uz to na adresu vlade u Berlinu upućuju i jasne riječi upozorenja, precizirajući kako je potreba za sigurnošću što je pokazuje Rusija, jednako legitimna i izražena kao i potreba za sigurnošću što je osjećaju Poljaci, Ukrajinci ili građani baltičkih država. Berlinu se posebno poručuje kako se “pozivanje na suzdržanost i na dijalog s Rusijom u ovoj složenoj situacji” ne može smatrati nekim posebnim putem, očito imajući u vidu moguću reakciju “velikog brata” na nespremnost službene Njemačke da i dalje nastavi kursem konfrontacije, što ga diktira Washington.

A zašto uopće o svemu tome govorimo? Jer, i u Njemačkoj valja očekivati da će biti onih koji će, mislimo na “dežurne poslušnike” (nije slučajno da potpisnici apeliraju i na tamošnje medije “da ne potiču strah od rata i da odgovorno rade svoj posao”), cijelu priču otpisati kao djelo nekih glumaca, pjevača i režisera, te isluženih političara.

A potpuno je sigurno da će, bude li uopće registrirana, informacija o berlinskome apelu biti baš tako bagatelizirana u tranzicijskim zemljama, uključujući Hrvatsku. Upravo zato, na taj javni poziv iz Njemačke treba upozoriti. On bi mogao biti svjetlo na kraju tunela, uvod u vraćanje Evrope samoj sebi i traženju vlastitoga identiteta. Ne treba biti preveliki optimista, mreža interesa i utjecaja kojom je prekriven Stari kontinent čvrsta je. Trebat će mnogo umješnosti, snage, političke volje i vizije da se ona razbije – bude li se netko od odgovornih uopće usudio da to pokuša učiniti.

Ostane li, međutim, apel više od 60 njemačkih uglednika iz raznih segmenata javnoga života tek glas vapijućega u pustinji, morat ćemo konstatirati kako je prije četvrt stoljeća tadašnji njemački predsjednik Richard von Weizaecker imao potpuno pravo kada je rekao da evropski narodi stoje pred mogućnošću da ili ujedine Evropu, ili da se, slijedeći bolna povijesna iskustva, ponovo vrate nacionalističkim suprotnostima. Uz dodatak da su današnji Evropljani, pod pritiskom SAD-a (barem za sada i do sada), odabrali povratak u prošlost, sa svime što ona znači.

Nadajmo se da svi mi zajedno u Evropi nismo na tome putu bez povratka otišli predaleko. Nadajmo se da i u drugim zemljama ima razumnih (i hrabrih) ljudi poput ovih iz Njemačke. Nadajmo se, mada razloga za optimizam – berlinskome apelu usprkos – svakim danom ima sve manje.