Socijala je kobna klupica zbog koje će Kukuriku koalicija visjeti na izbornom konopcu.“Gotovo da nema dana da se u našu redakciju ne javljaju siromašne obitelji s djecom i traže pomoć”, izvijestila je ovih dana Nova TV i reportažama o obiteljima Šekutor i Klasić iz Baranje opet “zaledila” javnost razmjerima i dubinom socijalne bijede u zemlji. “Žive na rubu gladi i svima je zajedničko to što oba roditelja ne mogu pronaći posao. Roditelji su mlađi od četrdeset godina, a posla ni od kuda. U Baranji je gotovo svaki treći stanovnik bez posla.”
Kamere su pokazale prazne frižidere, dječje raspadnute tenisice u kojima idu u školu, praznu drvarnicu, pun stol opomena i neplaćenih računa za režije… Kakv je život četveročlane obitelji s 1100 kuna socijalne pomoći? Nikakav. Nedostojan zemlje koja bi mogla hraniti pola Europe, a nije u stanju djeci omogućiti pristojno djetinjstvo. Ni obiteljima skromne životne uvjete i, nadasve, posao od kojega mogu dostojanstveno živjeti. Kao ljudi! Ne kao pregladnjele životinje u neoliberalnim torovima za puko preživljavanje ili potplaćeni najamnici pri inkubatorima za rasplod profita.
U slučaju tih dviju siromašnih obitelji, kao i u milijun sličnih – od biblijskih poplava do kupnje sofisticiranih aparata bolnicama i liječenja teško oboljele djece u inozemstvu – građani su solidarno reagirali iste sekunde. Humanitarna pomoć stigla je sa svih strana. Dobri ljudi dali su koliko je tko mogao i obitelji Šekutor i Klasić dočekat će Božić i Novu godinu u toplim domovima i punih hladnjaka. Djeca će imati nove tenisice i koji komad zimske odjeće.
Lijepo od dobrih ljudi, ali gdje je bila država sa svojim socijalnim programom i “Crkva u Hrvata” s Caritasom, koji su dužni pravodobno reagirati na kronične slučajeve bijede? Prije novinara, najzaslužnijih i inače kad “već gori”, kad treba organizirati i propagirati humanitarne akcije. Nisu više dovoljne samo pučke kuhinje i privatno “poduzetništvo” za skupljanje novca, što poslije zna završiti na sudu. Socijala je bomba pred eksplozijom.
Nedavno je javnost također bila zgrožena činjenicom da roditelji osnovca u Belom Manastiru nemaju pet kuna za platiti školski topli obrok svom djeteu! Hej, pet kuna! Plaćaju mu učitelji iz svog džepa za koji se “njihov” ministar Vedran Mornar marljivo brine da ostane napola pun ili napola prazan. Već prema tomu kako se “njihovom” sindikalcu Željku Stipiću više sviđa.
Istodobno, premijer Zoran Milanović nesavjesno iritira javnost nebuloznom tvrdnjom da u Bijednoj Našoj nema gladnih. Čovjek je naprosto neobaviješten o “stanju nacije” za koje je odgovoran, ili krajnje bezobrazan. To možda još i više vrijedi za resornu ministricu (socijala) i Vladinu potpredsjednicu (za sve reforme – sic!) Milanku Opačić, koja neosnovano kuje u zvijezde nepostojeće uspjehe svojih mjera socijalne sigurnosti, osobito ugroženih kategorija.
Njezino je ministarstvo upravo objavilo poskupljenje (oko 600 kuna mjesečno!) zbrinjavanja u državnim domovima za stare i nemoćne. Od 1. siječnja 2015. godine cijena će biti najmanje 3 000 kuna mjesečno, osim za korisnike u “zlatnim godinama” koje će u domove, silom prilika, smjestiti centri za socijalni rad. Poskupljenje udara po novčaniku samo građane koji sami plaćaju boravak u domu ili doplaćuju do pune ekonomske cijene. Sebi ili nekom od svojih bližnjih. Budući da 800 000 od oko 1,2 milijuna penzića ima mirovinu prosječno 2 300 kuna mjesečno, prava je enigma kako će i hoće li uopće pronaći mecenu za platiti razliku do minimalnih 3 000 kuna.
Drugi je Vladin “državni udar” na socijalu, znatno ozbiljniji i bolniji od poskupljenja staračkih domova, oduzimanje lokalnoj (regionalnoj) samoupravi oko dvije milijarde izvornih prihoda po osnovi poreza na dohodak. To će lokalne i gradske proračune stanjiti za desetak posto, pa je lokalna vlast već najavila dodatnu oštru “dijetu” na socijali, zdravlju i školstvu. To što im Vlada uzme, jer ima praznu državnu blagajnu, a ne zna je drukčije napuniti, nadoknadit će se skupljim komunalijama, uvođenjem prireza, ukidanjem lokalnih projekata za poboljšanje životnog standarda itd.
Recimo, Grad Zagreb će tom Vladinom financijskom alkemijom izgubiti oko 780 000 kuna, pa zamjenica (razvlašćenog?) gradonačelnika Sandra Švaljek već preračunava, gdje će i kako amortizirati proračunsku restrikciju dodatnim posezanjem u džepove Zagrepčana. I gostiju metropole, dakako. Procurilo je u javnost da se kani umirovljenicima ograničiti korištenje gradskog prijevoza, jer će se sniziti mirovinska svota (sada 3 200 kuna mjesečno) i povisiti dobna granica (sada 65 godina) za besplatnu godišnju kartu ZET-a. Pripremaju se i poskupljenja dijela komunalija, pa…
Što god Milanovićevi upravljački maheri potegnu na državnom vrhu kao mjeru za “boljitak svih”, ispadne pogrešno, nedomišljeno i redovito – na štetu građana. Računa se da će 2015. godina biti godina predizborne utihe. Kao i svaki put u prošlih četvrt stoljeća uoči parlamentarnih izbora. Uglavnom se uljepšavala državna fasada i sadilo cvijeće oko nje, a veliki i “prljaviji” radovi ostavljali su se onima koji će preuzeti posao u novom mandatu. Bijedna Naša je prepuna političkih mangupa koji se brinu za svoje stražnjice i ne pada im na um činiti nešto za opće dobro po cijenu gubitka izbora.
Da je političkog poštenja, kao što nije, zašto i predizborna godina ne bi bila godina ozbiljnih reformi, pa makar se izgubilo izbore!? Je li vlastita ili stranačka stražnjica važnija od državne dobrobiti i smije li politička opcija imati prednost pred interesom građana? Dakako da ne, ali u zemlji obrnute slike zbilje sve je moguće. No, kad-tad dolazi na naplatu. Jako skupo.
Sjetili se mediji da se ovih dana navršilo tri godine otkako je Kukuriku koalicija došla na vlast obećanjem o rastu BDP-a pet posto i jamstvom (Plan 21) o obuzdavanju gospodarske, društvene i moralne krize u posrnuloj državi. Trogodišnji saldo (ne)rada vlade SDP-ovog premijera Zorana Milanovića više je nego porazan, u svakom smislu. Ni mikroskopom se ne da razabrati makar nakana da se građanima olakša život i nada u boljitak učini uvjerljivom.
BDP se dvanaesti kvartal kotrlja nizbrdicom. Ni jednom u tri godine nije isplivao makar do ništice. Fatamorgana o pet posto u plusu svela se u zadnjem statističkom izvješću na minus 0,5 posto. Realno, nema govora ni o kakvom boljem životu najvećeg dijela građana dok BDP ne bude nekoliko uzastopnih kvartala četiri-pet posto, s trendom rasta! Sve dugo su ekonomističke magle za neuke. Kao i silni, unosni Vladini projekti sa samo jednom manom – ne donose nikakav novac, a socijalna slika zemlje gotovo je već hiperrealizam favele!
Sjedni! Jedinica iz socijale! To je otprilike eho raspoloženja većinskog dijela javnosti prema Vladi, a Milanovićevi ministri, zajedno s njim kao “prvim među jednakima” u Banskim dvorima, ne čuju i ne vide. Osjetljivost “običnih” građana na socijalnu (ne)pravdu gotovo se eksponencijalno povećava, bez obzira na političko ili svjetonazorsko uvjerenje. Teško je vjerovati da to ne shvaća vladajuća politička opcija, koja se u svom programu kiti baš vrijednostima demokratskog i socijalnog. Ništa ne čini da ne bude gurnuta u političko smeće.
Upravo je socijala ta kobna klupica zbog koje će za godinu dana, izmakne li se sasvim u ostatku mandata, Kukuriku koalicija visjeti na izbornom konopcu slomljena vrata. Novi/stari plavo-crni aspiranti na vlast, dokazano ni za pedalj socijalno osjetljiviji/sposobniji, već su grla poderali zaglušnim: “Neka visi (crveni) Pedro!”