Autor ‘Kapitala u 21. stoljeću’ smatra da je postojeća raspodjela nepravedna, ali cilj mu nije rušenje kapitalističkog sistema, već njegovo popravljanje. Tragedija je u tome što smo danas u tako očajnoj situaciji da se čak i Pikettyjeve mjere čine radikalnima
U povodu nedavnog prijevoda ‘Kapitala u 21. stoljeću’ na hrvatski jezik, Hrvatska radiotelevizija (HRT) posvetila je čitavu jednu emisiju toj temi. Na početku emisije, u specijalnom prilogu kamera obilazi Zagreb i ispituje naizgled slučajne prolaznike jesu li čitali Thomasa Pikettyja. Navodno su sva strana izdanja, u očekivanju hrvatskog prijevoda, već razgrabljena, a teško je naći neku osobu koja ultimativni svjetski bestseler nije pročitala. Jedan mladić nosi knjigu pod rukom šetajući Cvjetnim trgom, drugi na biciklu, treći odgovara u kamere nacionalne televizije da je Piketty ‘baš kao i Saint-Simon početkom 19. stoljeća pokazao da će naslijeđeno bogatstvo rasti brže od zarađenog’, jedna djevojka rezolutno odgovara kako Piketty neuspješno pokušava ‘ukinuti spiralu inegalitarizma, a zadržati kompetitivnost’ itd. Naravno, nakon što nam se u studiju obrati voditeljica, saznajemo da se režiser Igor Bezinović poigrao u svom prilogu i zamislio situaciju što bi zaista bilo da su svi pročitali Pikettyja. Ono što je, međutim, potvrdio tim nadrealnim prilogom jest realna situacija: ‘Kapital u 21. stoljeću’ zaista je uz bok knjigama kao što su Habermasova ‘Teorija komunikativnog djelovanja’, Rawlsova ‘Teorija pravičnosti’ ili Fukuyamin ‘Kraj povijesti i posljednji čovjek’. Sve su to knjige koje premašuju četiristo stranica (Piketty dolazi do 700), naširoko se citiraju, premda ih nitko zapravo do kraja nije pročitao. Ispada da je dovoljno ponoviti tek nekoliko teza i fraza, kako bi se stekao dojam da se pročitalo ono što svi naizgled čitaju.
Čak se i hrvatski premijer Zoran Milanović pohvalio kako je preko ljeta čitao Pikettyja, spram kojega je – kako kaže – Karl Marx ‘obična improvizacija’. Ubrzo mu se pridružio i hrvatski ministar gospodarstva. A početkom oktobra 2014. svoju recenziju ‘Kapitala u 21. stoljeću’ objavio je i najbogatiji čovjek svijeta Bill Gates, pod naslovom ‘Zašto je nejednakost važna’. Čak je i papa Franjo slijedio taj svjetski trend i nakon što je kanonizirao Ivana Pavla II., koji je, usput rečeno, smatran spiritualnom desnom rukom Ronalda Reagana, tvitao da je ‘nejednakost korijen sveg zla’. Koliko je zabrinjavajuća sama činjenica da papa koristi Twitter i u 140 znakova tumači najveće probleme današnjice lijepo je pokazao Klemen Slakonja u svojoj zadnjoj inkarnaciji…
Prva je Pikettyjeva teza da koncentracija kapitala u malom broju ruku stvara nejednakost. Druga je da je danas povrat od kapitala veći od ekonomskog rasta. A rješenje? Progresivno oporezivanje bogatstva na svjetskom nivou
Kako dakle protumačiti uspjeh te knjige od 700 stranica? Kako protumačiti da je Piketty na engleskom i francuskom zajedno prodao gotovo milijun primjeraka i da se knjiga ne skida sa svjetskih top-lista? Jedno od mogućih objašnjenja nalazi se u najpoznatijem sloganu Occupy Wall Streeta – 99% vs. 1%. Otkad je okupiran Zuccotti Park svijetom se viralno proširila ideja da je do financijske krize 2007./2008. došlo zbog akumulacije bogatstva u rukama 1%. Ono što je Piketty pokazao jest da je ta tvrdnja u principu točna, osim što zapravo možemo govoriti o 0,1%. A za razliku od pukog slogana, Piketty je svoju tezu obrazložio bogatim statističkim podacima. Kako je francuski original knjige bio gotovo neprimjetan, došli su Krugman i Stiglitz, koji su se temom nejednakosti bavili godinama, te lansirali upravo prevedenu knjigu kod Harvarda u svjetski bestseler. Time su i njihove teorije, kao i slogani Occupy Wall Streeta, konačno našle legitimaciju. Gledano iz tog rakursa, Piketty je radikalan jer se u SAD-u, gdje je takva debata sve do OWS-a bila praktički nemoguća, konačno počelo govoriti o ekonomskoj nejednakosti, a povratno je ta rasprava došla i u Francusku, ostatak Europe i napokon… na Balkan.
Što zapravo tvrdi Piketty? Njegovo se istraživanje zasniva na dvije temeljne teze. Prva je da koncentracija kapitala u malom broju ruku stvara nejednakost. Druga je da je danas povrat od kapitala veći od ekonomskog rasta. To je formula r>g (fundamentalna sila divergencije) koja postaje temeljnom formulom ‘Kapitala u 21. stoljeću’ (r = prosječna godišnja stopa povrata od kapitala, g = stopa rasta ekonomije). Koje je rješenje koje Piketty nudi? Progresivno oporezivanje bogatstva na svjetskom nivou. Što je novost koju uvodi Piketty? Ako na umu imamo povijest političke ekonomije, dolazimo do zaključka da je jedina novost bogata baza podataka koju je u svojoj knjizi ponudio, jer je prva teza već prisutna u prvom svesku Marxova ‘Kapitala’, u kojemu Marx govori o tendenciji kapitala da ide u smjeru oligopola tj. monopola, a druga je već sadržana kod Ricarda koji se zalaže za porez na zemljišnu rentu.
Kao što je pokazao David Harvey, prvi problem kod Pikettyja nalazimo u njegovoj definiciji ‘kapitala’. Za Pikettyja, ‘kapital’ je naprosto sve (i zemljište i nekretnine i dividende i obveznice i dionice itd.). Međutim, kao što znamo iz političke ekonomije, bogatstvo koje se ne koristi produktivno – primjerice zemlja – nije kapital. Kapital je proces, a ne stvar. Prvi je problem Pikettyja u tome što brka bogatstvo s kapitalom, pa bi se knjiga u skladu s tim trebala zvati ‘Bogatstvo u 21. stoljeću’, ali onda bi, dakako, izostala referenca na najpoznatiju knjigu o kapitalu, onu Marxovu, a time i dobar PR-moment koji je zasigurno pridonio popularnosti knjige. Drugi problem izvire upravo iz tog brkanja bogatstva i kapitala: Piketty nije napisao ‘Kapital’ za 21. stoljeće. Kao što i sam kaže u knjizi, on pripada generaciji koja je 1989., kad je pao Berlinski zid, imao 18 godina i otada je ‘doživotno cijepljen protiv antikapitalističkog diskursa’. U mnogim intervjuima Piketty će eksplicitno reći da nije marksist i da ne smatra da je kapitalistički način proizvodnje loš per se. I dok se Marx fokusirao prvenstveno na kapitalističke uvjete proizvodnje, Piketty ih uopće ne propituje: on se čak zalaže za poduzetništvo, smatrajući da je dovoljno riješiti fiskalnu politiku. Ovdje kao da ne čuje riječi Warrena Buffetta, kojega i spominje na jednom mjestu kao nekoga tko je ipak razriješio pitanje nasljednog kapitala. Međutim, ne dodaje da je upravo Buffett ostao znamenit po izjavi da se ‘preko porezne politike vodi klasni rat i moja klasa, bogatih, pobjeđuje’.
I tu dolazimo do najvećeg problema ‘Kapitala u 21. stoljeću’. Rješenje za koje se zalaže Piketty sastoji se u progresivnom svjetskom oporezivanju kapitala, odnosno bogatstva. Međutim, ono što ispušta iz vida jest da se ovdje radi upravo o ‘klasnom ratu’, kako to točno primjećuje jedan od najvećih svjetskih milijardera. Piketty će sam priznati da je svjetski progresivni porez utopija, pa potom dodaje da, u slučaju da ta mjera zbog realnih faktora nije ostvariva, još uvijek ostaje moguće provesti je na kontinentalnom, europskom ili nacionalnom nivou. Ovdje ne treba biti ekonomist da bismo shvatili zašto se zaista radi o utopiji: ukoliko imate progresivni porez na bogatstvo recimo u Hrvatskoj ili Sloveniji, a istu fiskalnu politiku nemate u svim zemljama Europske unije, kapital će naprosto bježati iz jedne države u drugu i naposljetku pronaći svoje utočište u poreznim oazama.
I to nas dovodi do ključnog problema. Ukoliko ne postoji svjetska fiskalna politika, koja bi u svakoj državi sadržavala progresivni porez na imovinu, nasljedstvo itd., čitavo Pikettyjevo rješenje pada u vodu. A zašto? Upravo zato jer u obzir ne uzima klasni aspekt akumulacije kapitala i nejednakosti. Pitanje fiskalne politike nije tek ekonomsko pitanje, već političko pitanje par excellence. Na nekoliko mjesta u knjizi Piketty, doduše, priznaje da bi ekonomija trebala biti dio političke ekonomije i da se ekonomija nikad nije smjela odvojiti od drugih grana društvenih znanosti, ali u ključnom trenutku, nakon 700 stranica ekonomske analize, ne ulazi u pitanje koje je temeljno za njegovu centralnu tezu (povećanje nejednakosti uslijed akumulacije i koncentracije kapitala) i rješenje (progresivni svjetski porez): čak i da se progresivni porez na imovinu ostvari u samo jednoj zemlji, nužno moramo govoriti o politici.
Piketty u ‘Kapitalu u 21. stoljeću’, istina, tvrdi da je povijest raspodjele bogatstva ‘duboko politička povijest’, ali ono gdje ostaje kratak upravo je politička strana te povijesti. Ako u Hrvatskoj danas prema ‘Forbesu’ – podaci koji su, po Pikettyju, s pravom neprecizni, ali ipak daju barem neke koordinate – ima preko 280 multimilijunaša, a prema Eurostatu 800.000 ljudi živi u siromaštvu, dok se premijer istovremeno hvali čitanjem Pikettyja, zar ključno pitanje nije samo koja je veza između tih bogataša i rastućeg siromaštva, već i koja je veza između politike i ekonomije? Ili kako to da premijer čita knjigu koja se bori protiv nejednakosti, a njegova ekonomska politika svakim danom proizvodi još više nejednakosti? Tih 280 multimilijunaša prilično je točna prognoza o onih 250 bogatih obitelji o kojima je sanjao Franjo Tuđman i nije slučajno da je do akumulacije tog bogatstva došlo upravo u periodu tranzicije, u kojemu se vodio klasni rat iz kojega su Buffettovi hrvatski pajdaši izašli kao pobjednici. Ključno pitanje je ono o državi, koja je u tom razdoblju služila kao desna ruka kapitala, omogućujući (kroz porezne olakšice, prodaju firmi za jednu kunu itd.) da se hrvatska ekonomija pretvori u tržište oligopola.
Svojom mjerom, htio to ili ne, Piketty je blizak Billu Gatesu koji govori o filantropiji kao jednom od rješenja. Naime, ni najveći svjetski bogataš ni najveći kritičar svjetskog bogatstva zapravo ne propituju same uvjete rasta nejednakosti
Piketty je svojom mjerom, htio to ili ne, blizak Billu Gatesu koji u svojoj recenziji ‘Kapitala u 21. stoljeću’ očekivano govori o filantropiji kao jednom od rješenja. Čovjek koji je težak oko 80 milijardi dolara rješenje vidi u raspodjeli bogatstva. Naravno, Piketty ne misli da je dovoljno uzeti dio tog golemog bogatstva i preusmjeriti ga tamo gdje ga nema, već je njegova mjera ipak nešto kompleksnija. Međutim, kad se stvar sažme, radi se o tome da ni jedan ni drugi, ni najveći svjetski bogataš ni najveći kritičar svjetskog bogatstva, zapravo ne propituju same uvjete rasta nejednakosti. Jedino i zaista radikalno rješenje dao je Oscar Wilde u svojem spisu o ‘Duši čovjeka pod socijalizmom’ kad, govoreći o filantropiji i milostinji, kaže da rješenje nije u tome da se siromašni održe na životu, već da treba pokušati rekonstruirati društvo na takvim osnovama da samo siromaštvo bude nemoguće. ‘Baš kao što su najgori robovlasnici bili oni koji su bili ljubazni prema svojim robovima, čime su spriječili da oni koji su najviše patili od užasa tog sustava shvate te užase, tako su i danas oni koji čine najviše štete oni koji pokušavaju učiniti najviše dobra.’
Upravo iz tog razloga, premda mu se mora odati priznanje da je potaknuo dosad neviđenu globalnu raspravu o pitanju nejednakosti, Piketty nije dovoljno radikalan. Da parafraziramo Wildea: rješenje nije u tome da se putem progresivnog svjetskog poreza bogataši održe na životu, već treba pokušati rekonstruirati društvo na takvim osnovama da samo bogatstvo koje se akumulira nauštrb siromašnih bude nemoguće. Drugim riječima, ono gdje Piketty ostaje nedovoljno radikalan jest upravo prelazak iz ekonomije u politiku. Ukoliko želimo promijeniti fiskalnu politiku, onda ne možemo iz vida ispustiti notornu činjenicu da je upravo kapital onaj koji odabire političare koji potom određuju kakvi će biti porezi. Tako dugo dok se u pitanje ne dovedu sami preduvjeti opstanka kapitalizma, kapital će i dalje neometano akumulirati i proizvoditi još veće nejednakosti.
Jednako kao i John Stuart Mill, Piketty smatra da je postojeća raspodjela nepravedna, ali problem za njega nije u privatnom vlasništvu. Sjetimo se kako je Mill tumačio zakon proizvodnje (ekonomska nužnost) i zakon raspodjele (socijalna reforma): ‘Cilj kojemu treba težiti u sadašnjoj fazi poboljšanja čovjeka nije rušenje sistema privatnog vlasništva već njegovo popravljanje.’ Jednako tako, cilj kojemu Piketty teži nije rušenje kapitalističkog sistema već njegovo popravljanje (raspodijelimo bogatstvo i sve će biti u redu…). Štoviše, u intervjuu za FAZ krajem maja ove godine eksplicitno će reći: ‘Divim se kapitalizmu, divim se privatnom vlasništvu i divim se slobodnom tržištu. Naravno da vidim da rast gospodarstva prije svega nastaje u kapitalizmu. Naravno da podržavam privatno vlasništvo, jer ono predstavlja temelj naše slobode. Nikad nije bilo toliko kapitala kao danas.’
Mjesto na kojemu Pikettyju ipak valja priznati utopijski potencijal izvire iz svjetskog progresivnog poreza (naglasak je na svjetskom, a ne toliko na porezu). Međutim, čak ni ta mjera nije bez presedana u povijesti filozofije politike. Kao što dobro znamo, još je Kant u drugom definitivnom članu vječnog mira zagovarao tzv. Völkerbund, tj. savez naroda u kojemu bi se države, kao i pojedinci, odrekle slobode i prilagodile sveopćim zakonima te stvorile svojevrsni federalizam. I dok je Kant ‘savez naroda’ zamišljao kao recept za nestanak ratova, Piketty ga zamišlja kao ekonomski Völkerbund za rješavanje nejednakosti. No kao što Kantova ideja nije vodila ‘vječnom miru’, tako ni Pikettyjeva ne vodi ‘vječnoj jednakosti’. Problem je sam sustav koji će vječno proizvoditi ratove i nejednakosti, tako dugo dok se u pitanje ne dovedu sami njegovi temelji. Tragedija je u tome što smo danas u tako očajnoj situaciji da se čak i Pikettyjeve mjere čine radikalnima. Kad u navedenoj emisiji na HRT-u imate nekakvog samoproglašenog ‘novog konzervativca’ koji ignorantski i bezobrazno tvrdi da ne postoji nikakva logička veza između akumuliranog bogatstva i sve većeg siromaštva, onda nam je čak i Piketty potreban.