Pred kraj godine specijalizirani časopisi, ozbiljne novine, ali i prejeftini britanski tabloidi objavljuju liste najutjecajnijih, najmoćnijih, najboljih, ovakvih i onakvih, pisaca, umjetnika, kreatora slike svijeta. Kako u umjetnosti nema natjecanja, nema pouzdanih rejting lista, niti egzaktnih pokazatelja tko bi tu koga nadigrao, nadgornjao i nadvisio – čime se ozbiljni umjetnici ne bave ni u snovima, tako ovakve godišnje liste mogu zabaviti, ali i nagovijestiti kako bi stvari izgledale kada bi umjetnost bila sportska disciplina. Ali važnije od toga: ovakve liste nepogrešivo pokazuju koliko je ozbiljna firma koja listu sastavlja.
Art Review, na primjer, veoma je ozbiljna firma i adresa, časopis koji već godinama objavljuje pouzdane procjene o sto planetarno najutjecajnijih imena u svijetu likovnih umjetnosti i likovno-izvedbenih umjetnosti. Ove godine, tako, na čelu liste našao im se Nicholas Serota, direktor svih Tate galerija i muzeja, slijedi David Zwirner, njujorško-londonski galerist, pa Iwan Wirth, također bjelosvjetski galerist, i Glenn Lowry, direktor MoMA-e. Da, galeristi i kuratori vladaju artom, to je dobro i tako treba biti, koliko god nas iritiralo, jer od toga u svijetu bez velikih ideoloških sustava, bez država-mecena i svijesti o povijesno-kulturnom kontekstu, upravo oni su, veliki i nedodirljivi galeristi i kustosi, brana od diletanata.
Na petom mjestu liste Art Reviewa, kao najutjecajnija umjetnica na svijetu, nalazi se Marina Abramović. Sedmi je Jeff Koons, kralj navodno osviještenog kiča, deseta je genijalna fotografkinja Cindy Sherman, petnaesti Ai Weiwei, šesnaesti Gerhard Richter, tridesetprva Isa Genzken – jedna od dražih umjetnica ovoga skromnog gledatelja i čitatelja, svojedobno Richterova žena, ili je, ipak, on bio samo muž Ise Genzken – tridesetšesti je Wolfgang Tillmans, tridesetdeveti Steve McQueen, četrdesetsedmi Hito Steyerl, šezdesettreća je Rosemarie Trockel. Na devedesetčetvrtom mjestu je jedan od najdojmljivijih umjetnika današnjice, o kojemu bi prvom trebalo pisati kada se želi nešto reći o stanju na Bliskom istoku i o arapskome svijetu, Libanonac Akram Zaatari.
Na listi Art Reviewa se, kao što je i red, nalaze imena predsjednika i direktora Pompidou centra u Parizu, umjetničkog direktora Dokumente, kuratora venecijanskog bijenala 2015, direktora katarskih muzeja… Tu je neki moćan, bogat i zbilja utjecajan svijet, ali duboko i daleko ispod imena Marine Abramović. Zašto baš Marina? I što je to u toj ženi da se barem četvrt stoljeća nalazi pri vrhu ovakvih lista, a da već punih četrdeset godina njezine akcije i performansi izazivaju reakcije, uglavnom iznenađenja, čuđenja i divljenja? Nije li ona predstavnik nečega što se u umjetnosti dogodilo jako davno, i što je u međuvremenu već stotinu puta demodirano, ne pripada trendovima, zaostalo je u vremenu, nije mu mjesto na naslovnicama utjecajnih magazina? Tako je, sve je istina, i upravo to pouzdan je znak da je Marina Abramović velika umjetnica našega vijeka.
Svojedobno, u Veneciji, u predstavi balkanskoga baroka, pred kraj naših ratova iz devedesetih, satima je prala i ribala duge bijele kosti. Predstava je bila jednostavna i strašna, najganutljivija predstava rata obilježenog humanim preseljenjima i masovnim grobnicama. Kada bi se ti ratovi trebali svesti samo na jedan prizor, koji bi bio moguća metafora svih drugih slika, bio bi to prizor u kojem Marina Abramović pere balkanske kosti. Zato je ona velika.
Dvadesetak godina ranije, mislim da je to bilo u Napulju, gledateljima je potpisala neku vrstu uvjerenja da je mogu ubiti. Sve što je radila, kad god bi radila, nudila je u zalog svoje tijelo, ime i osobu. Ali u potpunosti, bez ostatka. Hiljadu puta umirala je i rađala se, jedna Marina Abramović. To je tajna njezina utjecaja i njezine neusporedivosti. U njenom životnome i umjetničkom žanru postoje samo dva imena koja mogu stati u istu rečenicu s njom: Braco Dimitrijević, Ilija Šoškić.
Prije nekoliko mjeseci u Hrvatskoj je kraće vrijeme boravio jedan manje poznati njemački umjetnik. Naše su ga novine ovako predstavile: “Svjetski poznati fotograf i konceptualni umjetnik dolazi u Zagreb”. Prije Zagreba posjetio je Motovun. U vrijeme tamošnjega filmskog festivala upriličio je performans, čiji nam smisao i sadržaj nije bio najjasniji, ali to je vjerojatno posljedica neartikuliranog medijskog posredovanja informacije. Uostalom, nije performanse lako prepričavati. A u Zagrebu, gdje je bio zatim, umjetnik je uglavnom davao izjave i intervjue, u kojima se bavio olajavanjem svoje bivše žene. Gospodinu je sedamdeset i jedna, nanovo je sretno oženjen, ali nikako ne može da prestane govoriti o onoj od prije. Tvrdi da mu je ona ukrala ideje za umjetničke radove. Zapravo, ona više i ne postoji, nakon što se razišla od njega. On je, kaže, samozatajan, a ona nije. Zato je poznatija od njega.
O svome bivšem mužu Marina Abramović javno je izrekla neke vrlo lijepe, čak i pomalo romantične stvari. Rastali su se, kaže, usred performansa na Kineskom zidu. Godinama kasnije, pojavio se na jednom drugom njezinom performansu, kada bi sjedila i gledala se s posjetiteljima. Došao je i sjeo pred nju. Njoj su, niz savršeno mirno lice, potekle suze. Nije to bilo predviđeno. To je samo prateća okolnost jednoga umjetničkog djela u nastajanju. Sve što Marina Abramović radi podrazumijeva zalog njezina tijela, imena i osobe. Tuđim tijelom, imenom, osobom ona se ne služi. To je u moralitetu umjetničkog djela, romana, priče, slike, performansa. I u tome je razlika između dobrih i loših, istinitih i lažnih umjetnika. Po tome se prepoznaju umjetnička autorstva.
Manje poznati njemački umjetnik Frank Uwe Laysiepen uzeo je pseudonim, jer je smatrao da se s takvim imenom ne može biti umjetnik. To ime djeluje razočaravajuće, pa je uzeo jedno drugo, mnogo kraće, koje zvuči pomalo eskimski, pomalo mongolski, i očaravajuće. Lijep je muškarac, i danas u sedamdesetima, pa mu je trebalo i lijepo ime. Marina Abramović nije, međutim, uzela neko drugo, svjetskije ime, premda je njeno ime jednom davno bilo neizgovorivo kustosima i kuratorima, govornicima onih jezika kojima govori većina svijeta s liste Art Reviewa. Ona je navikla i naučila svijet na svoje ime, tako da ga danas izgovaraju bez zapinjanja. U imenu je istina. Ime se ne može mijenjati, niti se promjenom imena da uljepšati suština. Nije dobro lagati.
Manje poznati njemački umjetnik bio je muž velike umjetnice. I to je, uglavnom, ono po čemu je poznat. Sve drugo u njegovom slučaju manje je važno. Talent nije i nikad neće biti bračna stečevina. Moglo je, naravno, biti i drukčije, eh da nije olajavao bivšu ženu po novinama i web portalima jedne male zemlje tako željne “svjetski poznatih” i slavnih ženika i raspuštenaca. Srećom, te je manje poznati njemački umjetnik muško, pa o njemu možemo ovako govoriti nakon što je onako glupo panjkao bivšu. Da je žensko, rekli bi da je to seksizam.