Kada god se povede razgovor o hrvatskoj krizi, na koju , dakako, utječu i prilike izvana, ali koja ipak primarno izvire iz dosadašnje prakse i vlastitih okoštalih strukturnih defekata, vrlo brzo se dođe do pitanja školstva, odnosno obrazovanja i obrazovnog sustava. Prva, često spominjana manjkavost tog sustava je već legendarna neusklađenost obrazovnog sustava s potrebama gospodarstva. Postoje mnogobrojna zanimanja koja se uporno „proizvode“, a njihovi „nositelji“ redovito završavaju na burzi, ali i kod onih zanimanja koje gospodarstvo kao treba, sustav „izbacuje“ radnike nespremne za rad u realnim uvjetima. Pri tome se često spominje „preširoko“ obrazovanje ili obrazovanje gdje se učenike, studente opterećuje s „previše“ detalja. Mnogi nadodaju kako se obrazovanje treba okrenuti više poduzetništvu ili se čak u nekim slučajevima govori o „profitnim znanjima“ ili znanjima koja po „defaultu“ donose profit.
Doista, tko god ima iskustvo rada u realnom sektoru, susreo se sa svršenim srednjoškolcima ili čak i studentima kojima kronično nedostaju osnovna znanja o poduzetništvu i poslovanju. Osim u privatnom sektoru, takvi nas predstavljaju u raznim lokalnim vijećima ili državnim tijelima, često donoseći odluke na osnovu podataka iz poslovne sfere koje uopće ne razumiju. Mnogima je nejasno što su to: virmani, mjenice, zadužnice, krediti, kamate, porezi, dobit, gubitak, amortizacija, rezervacija, dionice, dionička skupština, dividenda, kapital, profit, rabat, likvidnost, solventnost, kurentnost …. Nedavno je u jednoj emisiji HTV-a upriličeno natjecanje između šest svršenih visokoobrazovanih mladih ljudi. Jedan od zadataka bio je izrada valjanog računa neke tvrtke za proizvod ili usluge, uz slobodno korištenje literature i interneta. Nitko od fakultetlija nije uspio napisati valjan račun. Doduše, nije to samo nedostatak obrazovnog sustava, već i katastrofalnih kompliciranih zakonskih rješenja koja su u nas na snazi. Drugi element koji izuzetno hendikepira naše svršene đake i studente je krajnje nizak nivo informatičkog obrazovanja. Kako informatika nije obavezan predmet u osnovnim školama, nije obavezna na svim srednjim školama, niti na svim fakultetima, postoji mogućnost da mladi čovjek u Hrvatskoj stekne akademsku naobrazbu, a da nije čuo ništa o računalima i da ih nije ni dotaknuo. Vjerojatno će mnogi skočiti na ovu tvrdnju i reći kako je to u današnjem svijetu nemoguće, ali takve se stvari događaju i to čak studentima koji završavaju tehničke fakultete. Treba li posebno naglašavati koliki je to deficit u današnjem ne samo poslovnom svijetu. Srećom, većina mladih je u ovom području samouka i sami se pobrinu da imaju bar osnovna korisnička znanja, no način kako se informatika predaje kao izborni predmet u osnovnim školama te kao obavezni ili izborni predmet na nekim fakultetima je ispod svake stručne razine. To nije ni čudo, jer informatički orijentirane predmete predaje svatko: od bivših nastavnika Tehničkog odgoja do raznih priučenih i prekvalificiranih ovih ili onih. Najmanje je profesora i nastavnika informatike koji dobro poznaju trojstvo pedagogija-didaktika-metodika i to primijenjeno na područje informatike. Pogrešnim pristupom često se radi više štete nego koristi. Činjenica da se u medijima često spominju pobjednici kojekakvih informatičkih ili matematičkih olimpijada, nadareni pojedinci može se interpretirati i ovako: oni su uspjeli pokazati izvanredne rezultate usprkos našem sustavu obrazovanja.
Dakle, namjeravamo li ravnopravno sudjelovati u suvremenom svijetu, posebno onom poslovnom, bit će nužno što prije osmisliti moguću nastavu informatike, koja će biti sveobuhvatnija i manje štetna od postojeće. Kažem moguću (ili ostvarivu), jer hrvatska gotovo nema znanstvenika koji bi se ozbiljnije bavili temom didaktike i metodologije nastave informatike, niti kadrova koji bi to bili u stanju kvalitetno implementirati u praksi. Nadalje, u sklopu puno spominjanog građanskog odgoja ili kao zaseban predmet valjalo bi uvesti obavezno osnovno ekonomsko, poduzetničko, gospodarsko obrazovanje za sve koji završavaju srednju školu, koje bi se buduće radnike, kroz osnovne teoretske definicije i opise te brojne praktične primjere, uvelo u svijet tržišta i kapitala, odnosno poduzetništva i kapitalizma.
No, glavna razlika koja bi se imala dogoditi u hrvatskom obrazovnom sustavu je konačno odustajanje od repetitivnog štreberskog pristupa, gdje se u svim predmetima sustavno prežvakava suhoparna teorija, koju učenici ionako, nakon odgovaranja i ocjenjivanja vrlo brzo zaboravljaju. Također, umjesto nekakvim suludim „profitnim“ znanjima, valja se okrenuti onome što donosi ne samo financijski, već i duhovni i svaki drugi „profit“ čovjeku, a to je stvaranje nove vrijednosti. Ono što hrvatske škole (a brodske kao da prednjače u tomu) nepogrešivo neutraliziraju i iskorjenjuju su kreativnost i inventivnost. U našim školama, u kojima se učenicima sve i svašta danas dopušta, kreativnost i inventivnost su kategorije koje su apsolutno zabranjene. One se ne njeguju, već, kako nisu u programu, žestoko se ignoriraju ili čak proganjaju. Naše obrazovne institucije su oltari papagajske reprodukcije, a mnogi edukatori su kardinali tih štreberskih crkava. Oni pojave kreativnosti i inovativnosti, razmišljanja svojom glavom tumače i klasificiraju kao nepripremljenost, lijenost, podkapacitiranost i najstrožije kažnjavaju. Na žalost, najbolji primjeri za to su dvije najprestižnije srednjoškolske ustanove u Brodu – gimnazije.
Osim što učeničke glave nastoje prema potrebi stisnuti ili rastegnuti u unaprijed pripremljene šalunge znanja, one su uspostavile i duboki jaz između sebe i realnog života odnosno društva. Tu i tamo ćete čuti za nekakav novi projekt obnovljivih izvora energije, solarnog vozila ili uzgoja neke nove poljoprivredne kulture iz Tehničke, Industrijske ili Poljoprivredne srednje škole, ali naše gimnazije će redovito ignorirati društvo i bilo kakvu interakciju. Već desetljećima izostaju bilo kakve priredbe i izložbe gdje bi praktično surađivali sa društvom bilo na nekim prirodoslovnim projektima, bilo na humanističkim akcijama. Vrhunac njihove interakcije s društvom su njihove stupidne završne priredbe i norijada. Kada pogledamo tko danas sve tamo predaje te tko su ravnatelji tih škola, onda nije ni čudo da interakcije s društvom nema – ne radi se ništa kreativno niti inovativno, ne potiče se i ne njeguje učenička inicijativa niti bilo kakav oblik društvenog aktivizma. Izostale su čak i izuzetno korisne školske lige i sportska natjecanja na kojima se dokazuju i prikazuju mladi sportski talenti i pokazuje sposobnost timskog djelovanja. U tim školama nema ničega osim ispraznog štrebanja pa nije ni čudo da najobrazovaniji članovi društva, koji se redovito regrutiraju iz tih škola, ne daju nikakav opipljiv doprinos ovom društvu i državi. Potpuno su podbacili. Želimo li bolje ovoj zemlji, školstvo bi se moralo istog trena stubokom reformirati pa bi prve rezultate mogli očekivati za nekih 16-17 godina, kada bi iz tako reformiranog školstva izašli prvi novi, sposobni i korisni diplomanti. Priznajem, optimista sam i ponavljam – želimo li bar malo bolju Hrvatsku, reformirajmo školstvo i već za 20 godina vidjet ćemo prve rezultate! Bez reforme školstva, neće nam pomoći ni investicije, ni promjene vlasti ni ostale gluposti koje nam mainstream mediji naturaju kao rješenja.
from sb underground