Specifičnost je ovih izbora u tome što je ideološka desnica doista mogla birati varijantu koju je htjela, od Sinčićeve protestne, preko tvrđe Kujundžićeve i mekše desnice Kolinde Grabar-Kitarović, pa sve do samog Josipovića. No činjenica da na izbore nije izašla niti polovica birača s ionako pročišćenog popisa nekome bi trebala biti pouka
Najlošiji odaziv ikada, to je prva stvar koja se primijeti kada se pristupi analizi rezultata prvog kruga aktualnih predsjedničkih izbora. Zbog sređivanja popisa broj registriranih birača smanjen je za 700 tisuća, pa je odaziv u postotku bio nešto veći, ali je na izbore izašlo samo 1,79 milijuna ljudi, što je čak 188 tisuća manje nego 2009. godine. Daljnja analiza rezultata pokazuje da je taj manjak birača u najvećoj mjeri ostvaren na strani lijevog centra, odnosno njegovog kandidata Ive Josipovića.
Iako je sa 688 tisuća glasova ili 38,46 posto Josipović zauzeo prvo mjesto, trenutačni predsjednik Republike doživio je u odnosu na predizborne ankete i vlastita velika očekivanja težak poraz. Kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar-Kitarović sa svojih 37,22 posto ili samo 22 tisuće glasova manje već sada mu se potpuno približila, a Josipoviću zasigurno neće biti sklono blizu 113 tisuća birača ili 6,3 posto, koji su u prvom krugu glasali za bivšeg HDZ-ovca i kandidata desnice Milana Kujundžića. Ti glasovi predstavljaju potencijal na desnici koji Grabar-Kitarović može iskoristiti u drugom krugu, dok se ista stvar ne može reći za relaciju Josipovića s Ivanom Viliborom Sinčićem. Sinčić nije nastupao kao kandidat ljevice, već kao predstavnik birača razočaranih u postojeću političku elitu i vodeće stranke, a 294 tisuće glasova ili 16,42 posto prikupio je podjednako uspješno u lijevo-liberalnim sredinama poput Istre i desno-konzervativnima poput Osječko-baranjske županije.
Ono što zastupa Josipović ne može se nazvati čak ni populizmom. To je dokaz potpunog nedostatka ikakvog suvislog sadržaja u idejnom i svakom drugom shvaćanju – kaže Dragan Markovina
Još važnije, čak ni Sinčićevih gotovo tristo tisuća glasova nije pomoglo da se odaziv održi na razini prošlih izbora, što pokazuje da je opće razočaranje u politiku puno dublje. Detaljnija usporedba s rezultatima prvog kruga izbora iz 2009. godine govori da su u značajnoj mjeri apstinirali raniji birači lijevog centra. Kandidatkinja HDZ-a uspjela je ove godine oko sebe okupiti glasove koji su tada bili razasuti između službenog stranačkog kandidata Andrije Hebranga i brojnih otpadnika od HDZ-a, dok je Josipović uspio nešto prebaciti vlastiti rezultat iz prvog kruga 2009. godine, ali mu ukupno nedostaju 192 tisuće glasova koje su tada zajedno osvojili on, Vesna Pusić i Damir Kajin.
Za povjesničara Dragana Markovinu, koji nam je i prije objave rezultata kazao da ga ne bi čudio velik uspjeh HDZ-a, nema sumnje da rezultati predstavljaju ‘potpuni debakl Ive Josipovića’.
– Njegov rezultat naprosto je posljedica činjenice da je on uporno podcjenjivao dostojanstvo, a pomalo i inteligenciju birača ljevice, jer je očito živio u uvjerenju da se izbori mogu dobiti samo zahvaljujući biračima centra i vjernim vojnicima partije. Naravno, ne treba gajiti iluzije da on u drugom krugu neće uspjeti mobilizirati dovoljan broj ljudi, čemu se nada, ali nakon ovoga je jasno da će rezultat biti tijesan, pri čemu je Grabar-Kitarović izraziti favorit. Desnica će teško propustiti šansu koja joj se otvorila da porazi SDP-ovog kandidata, a ne vidim koga on to još može izvući na birališta – kaže Markovina.
S druge strane, nezavisni intelektualac i aktivist za ljudska prava Srđan Dvornik kaže za ‘Novosti’ da je za ovakav rezultat bio presudan mobilizacijski kapacitet HDZ-a i da je moguće da se on, za razliku od Josipovićevog, već u prvom krugu približio maksimumu, što bi moglo predstavljati problem za Kolindu Grabar-Kitarović.
– Ni Josipović ni Grabar-Kitarović nisu raspolagali nekim spektakularnim programima za promjene i kod tako nejasno profiliranih kandidata njemu je predstavljalo teret to što je blizak vladajućoj garnituri kojom je ogroman dio javnosti nezadovoljan. To je išlo u prilog suprotnoj strani, na koju se prebacuju očekivanja mnogih koji su nakon tri godine zaboravili koliko je HDZ štetna stranka. To nezadovoljstvo i činjenica da je HDZ puno bolje ekipiran za masovno motiviranje birača donijeli su mu dvostruki mobilizacijski efekt – kaže Dvornik, dodajući, međutim, da bi Josipović mogao izgubiti ako kod njega izostane određeno buđenje nade i ako svojim nastupima ne uspije zaobići nepopularnost Vladine politike.
Josipović se, smatra Dvornik, krivo kladio na to da će iniciranje ustavnih promjena imati neku motivacijsku snagu jer je to ljudima previše apstraktno. No dok on glavni Josipovićev problem vidi u povezanosti s vladajućom garniturom, Markovina smatra da je njegov veći problem način na koji je on sam odradio svoj mandat.
– Točno je da je dio ljudi odbio glasati za njega jer ga se percipira kao pripadnika vladajuće grupacije. No on je na prošlim izborima dobio u drugom krugu puno više glasova nego sadašnja vlada, a to govori da ga birači napuštaju zbog njega samog – kaže Markovina, upućujući na to da je Josipović, baš kao i SDP, okrenuo leđa biračima ljevice, koji na ovim izborima nisu imali svojeg kandidata.
Prvi krug izbora pokazao je da Josipović nije uspio iskoristiti veliku prednost koju donosi položaj aktualnog predsjednika. Stjepan Mesić svoj je drugi mandat premoćno dobio tako što je već u prvom krugu osvojio 49 posto glasova. Josipović je imao na raspolaganju kompletnu infrastrukturu svojeg ureda, mogao je dugo prije raspisivanja izbora kombinirati uloge predsjednika i predsjedničkog kandidata i povlačiti efektne političke poteze, no iza njegovog prvog mandata, za razliku od Mesićevog, nije ostao niti jedan upečatljiv moment. Nije mu pomoglo ni to što se iza njega naredalo čak 17 stranaka, ni to što je imao izrazitu naklonost većine medija, ni to što je na kampanju potrošio više nego svi ostali kandidati zajedno.
Iako predsjedničke ovlasti nisu naročito velike, Josipović je svojim mandatom dodatno obesmislio ulogu predsjednika jer se koncentrirao na održavanje isprazne popularnosti, podilazeći svakom novom političkom trendu koji bi se pojavio. Program s kojim je izašao na izbore bio je na kraju rezultat tih trendova: kada su se zaredale inicijative za ustavne promjene, on se dosjetio prekrajanja Ustava; kada je Tomislav Karamarko stao oživljavati Tuđmana, on je spremno prigrlio tu priču pokušavajući Tuđmana oteti samom HDZ-u; kada su krenule akcije oko preferencijskog glasanja, on je stavio i to u svoju košaricu; kada su porasla ispoljavanja nacionalističkih sentimenata, on se smjesta riješio svojeg savjetnika Dejana Jovića; kada je došlo do porasta popularnosti ORaH-a, kooptirao je u svoj program zelenu ekonomiju, a tek kada je vidio da je uspjela peticija za referendum protiv monetizacije autocesta, odlučio je napasti monetizaciju. Cijelo to vrijeme koketirao je s braniteljima i podilazio Katoličkoj crkvi, zapravo se nijednom frontalno ne suprotstavivši opasnom oživljavanju nacionalizma, čak štoviše, upuštajući se i osobno u napade na predstavnike nacionalnih manjina. On, koji je u kampanji govorio o Kolindi Grabar-Kitarović kao o lutki kojom upravlja Karamarko, pretvorio se tako u lutku kojom svatko upravlja preko svojeg končića, a naročito desnica kojoj je on tobožnja alternativa.
– Ono što zastupa Josipović ne može se nazvati čak ni populizmom. To o čemu govorite samo je dokaz potpunog nedostatka ikakvog suvislog sadržaja u idejnom i svakom drugom shvaćanju. Zbog svega toga njegova bi se politička platforma, umjesto neke ‘nove pravednosti’ ili ‘pravog puta’, jednom riječju mogla opisati kao paštroć – kaže Dragan Markovina, dodajući da je stvar s Josipovićem krajnje jednostavna.
On je, nastavlja Markovina, ‘izvorni SDP-ovac, a ta je partija već izdala sve nosive stupove ljevice i gušeći istinski lijeve inicijative ukrala alternativu hrvatskom društvu’. SDP je 1990-ih sklopio pakt s Tuđmanom, a Ivica Račan nije ni onda kada je za to postojala društvena klima razgradio nijedan suštinski stup tuđmanizma, od odnosa prema mitologiji Domovinskog rata, Crkvi i Vatikanskim ugovorima, do odnosa prema ‘dijaspori’, braniteljskim privilegijama i centralističkom ustroju države. Josipović stoga ne predstavlja ljevicu ni po jednoj osnovi, bilo da je riječ o ekonomskoj politici, bilo da je riječ o idejnim zasadama i odnosu prema prošlosti ili prema nacionalnim manjinama. Sva tri ostala kandidata su, dodaje Markovina, zastupala desnicu, pri čemu je Sinčić, kako kaže, ‘u sebi objedinio najgore elemente populizma ulične desnice, maskirajući tu priču u nekakvu borbu za socijalnu pravdu’.
Dvornik, koji smatra da je uloga predsjednika takva da ne može činiti puno više nego da balansira, nešto je blaži u ocjeni Josipovića i drži da se određeni nivo prilagođavanja može očekivati od svakog političara, pri čemu Josipović, po njemu, tu nije sasvim neselektivan. On se ne srami odati priznanje partizanskoj borbi, ali neće žestoko napasti ni suprotnu stranu, taktizirat će s Tuđmanom i pokušavati održavati nekakvu politiku ravnoteže. No uz to što je potpuno neupotrebljiv za pitanja socijalne pravde i neka druga, Dvornik dodaje da je Josipovićev najgori populistički potez bila smjena Dejana Jovića zbog njegove ocjene o neliberalnim uvjetima održavanja referenduma iz 1990. godine.
– Tu je napravio koncesiju prema nacionalističkim reakcijama i pokazao se kao slab političar, a mogao je ne samo zauzeti politički bolju poziciju, nego biti i taktički pametniji pa pokazati na tom pitanju nezavisnost od utjecaja desnice. Međutim, on je time potvrdio da desnica ima trajnu koncesiju na interpretiranje značenja hrvatske države – kaže Dvornik.
On smatra da je Mesić, koji je napravio odlučan raskid s HDZ-ovim tipom vladavine obilježenim nacionalizmom, samovoljom, nasiljem, diskriminacijom i političkom ulogom vojnih i paravojnih faktora, bio jednokratna pojava u hrvatskoj politici, da je tu borbu praktički vodio sam, kao što je i došao na Pantovčak iz pozicije autsajdera, zbog čega ga je javnost voljela.
Josipovićev najgori populistički potez bila je smjena Dejana Jovića. Tu je napravio koncesiju prema nacionalističkim reakcijama i pokazao se kao slab političar – smatra Srđan Dvornik
– Prije pet godina nije bilo nikoga tko bi nudio tako nešto i Josipović je ostvario točno ono što je trebao po formalnom redu. Bio je SDP-ov kandidat, ali ne i SDP-ov predsjednik, već predsjednik ravnoteže. Samo, problem je u tome što je kod nas uz ravnotežu potreban i neki aktivizam prema novim rješenjima, a za to je Josipović nedostatan – ocjenjuje Dvornik.
Ivo Josipović je, evidentno, svojim ulagivanjem desnici razočarao one birače ljevice koji su od njega imali neka očekivanja, a da nije uspio ostvariti dominaciju na centru. Na kraju, možemo mu zabilježiti još jedan minus, koji mu svi analitičari uzimaju kao taktički mudar potez. Naime, jedini politički faktor od kojeg se Ivo Josipović u svojoj kampanji oštro ogradio ispao je premijer i šef SDP-a Zoran Milanović, a takva vrsta nelojalnosti sigurno nije mogla proći bez izazivanja gorčine kod dijela SDP-ovaca. Dok za većinu analitičara Milanovićeva vlada predstavlja uteg Josipoviću, valja početi razmišljati i o tome koliki uteg Josipović predstavlja za Milanovićevu vladu i u kojoj je mjeri svoj položaj koristio da destabilizira vladajuću stranku. Pritom je, iako ni Milanović na to nije imun, upravo Josipović svojim podilaženjima rušio svaki gard koji bi Vlada povremeno, kao što je to bi slučaj s ćirilicom u Vukovaru, pokušala zauzeti protiv udara s desnice.
Specifičnost je ovih izbora u tome što je ideološka desnica doista mogla birati varijantu koju je htjela, od Sinčićeve protestne, preko tvrđe Kujundžićeve i mekše desnice Kolinde Grabar-Kitarović, pa sve do samog Josipovića. No činjenica da na izbore nije izašla niti polovica birača s ionako pročišćenog popisa nekome bi trebala biti pouka. Josipović, čiji se cijeli politički kapital sveo na to da on nije član HDZ-a, u drugom će krugu te birače zasigurno plašiti povratkom HDZ-a. Vidjet ćemo s kakvim uspjehom, ali sada je kasno da se još jednom presvuče i pokuša im prodati nešto više od toga.