Jučer se u Parizu, u znak podrške „slobodi“ i „demokraciji“, vrijednostima za koje se Francuska bori i zalaže još od vremena revolucije, okupilo preko dva milijuna ljudi i 60 svjetskih državnika. Uz francuskog predsjednika Hollandea, mađu ostalima su u mimohodu sudjelovali i njemačka kancelarka Angela Merkel, predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk, talijanski premijer Matteo Renzi, britanski premijer David Cameron, španjolski Mariano Rajoy, turski Ahmet Davutoglu, mađarski Viktor Orban, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, čak su došli i izraelski premijer Benjamin Netanyahu i ukrajinski predsjednik Petro Poroshenko, prvi poznat po „humanizmu“ u Gazi i na Zapadnoj Obali, a drugi još nije uspio pronaći krivce za mučko masovno ubojstvo na desetine ljudi 2. svibnja 2014. u Odesi, kada su eskadroni smrti njegovih aktualnih koalicijskih partnera u Domu sindikata žive palili, a one koji su pokušali pobjeći ubijali iz vatrenog i hladnog oružja, proruske aktiviste samo zato jer su u obližnjem parku skupljali potpise tada još za federalizaciju Ukrajine. Hladnokrvna likvidacija uposlenika časopisa Charlie Hebdo i pariških policajaca se ničim ne može opravdati, ali povijest terora i terorističkih skupina govori da se Zapadu kao bumerang vraća sve ono što na globalnoj razini čini više od sto godina, uništavajući pri tom cijele narode, kulture i civilizacije.
 |
| 11. 01. 2015. – Mimohod u Parizu |
Državni teror američke administracije, vazalskih država i satelitskih terorističkih skupina
S točke gledišta stotina milijuna stanovnika Sjedinjenih Američkih Država i zapadne Europe koji su naivno povjerovali Georgu W. Bushu i njegovom famoznom govoru u kojem objavljuje rat terorizmu, a kasnije Obaminim govorima za koje je po mišljenju Nobelove komisije zaslužio nagradu za mir, besmisleno je i pitati „Tko je najveći borac protiv međunarodnog terorizma?“. Od strane američke administracije neprestano dolaze izjave “kako nema te sile u svijetu, izuzev Sjedinjenih Država, koja bi uspješno mogla voditi tu borbu”. U tom „globalnom ratu protiv terora“ dva će govora zauvijek ostati zabilježena u povijesti, prije svega kao vrhunac političkog igrokaza za široke narodne mase željne zaštite velike zemlje u kojoj svi imaju jednake mogućnosti i koja svima omogućava da žive „američki san“. To su govor bivšeg predsjednika Georga W. Busha u kojem je 20. rujna 2001. pred američkim Kongresom najavio rat terorizmu, a drugi govor predsjednika Baracka Obame u kojem 1. svibnja 2011. urbi et orbi objavljuje „kako je čovjek koji je odgovoran za smrt desetina, pa i stotina tisuća ljudi, Osama bin Laden, ubijen u akciji američkih specijalnih postrojbi na sjeveru Pakistana“.
U stvari, moramo se složiti s njima i zapravo jest istina kada američki predsjednici, administracija i Kongres poručuju da je na globalnoj razini jedino Amerika sposobna suzbiti terorizam, jer kada bi američka vlada prestala financirati i naoružavati teroriste diljem svijeta, svijet bi bio drugačiji i kudikamo mirnije mjesto za život.
Pogledajmo činjenice. Kada govorimo o međunarodnom terorizmu i vlade najvećih zemalja ga spominju, onda on valjda i postoji. Postoji i suradnja među terorističkim organizacijama u različitim zemljama, a koordinacija znači da mora postojati nadzor. Tko kontrolira međunarodnu terorističku mrežu? Isti oni koji je financiraju, naoružavaju, a što je najvažnije – osiguravaju političku podršku. Izjave i deklarativna priopćenja su jedno, a zbilja nešto posve drugo. Predsjednik Obama je preuzeo obvezu svog prethodnika i rat protiv terorizma proglasio jednim od ključnih zadaća njegove administracije.
U to ime je Barack Obama pokrenuo ratove zbog kojih bi mišljenju Noama Chomskog trebao odgovarati pred Međunarodnim kaznenim sudom za ratne zločine u Haagu. Noam Chomsky je u dva intervjua koja je prošle godine dao za RT izjavio kako Baracka Obamu treba suditi za zločine protiv čovječnosti i to iz razloga što je pokrenuo najveću terorističku akciju u povijesti čovječanstva.
Ono što među svim zločinima Chomsky najviše zamjera Obami je korištenje bespilotnih letjelica. Republikanski senator Lindsey Graham tvrdi kako je dronovima ubijeno 5000 ljudi u Jemenu, Pakistanu i drugim zemljama. Žrtve nijedan sud prethodno nije osudio, nije im nikada dokazana bilo kakva krivnja. Po zapovijedi američkih vojnih vlasti, svi su jednostavno likvidirani od strane UAV operatera (Unmanned Aerial Vehicle). To je rat i teroristi jesu kriminalci. Ukoliko sutra Obama objavi rat kriminalu, svi će osjetiti snagu zakona. Ukoliko je i bilo terorista među ubijenima, više njih su bili potpuno nevine žrtve. Senator Graham kaže „kako je u tijeku rat, pa odluke donose vojni dužnosnici“. Valja spomenuti kako zakon i međunarodno pravo prepoznaje kategoriju ratnog zločina i ubojstvo civila spada u tu kategoriju.
„Rat protiv terora“ – Rat za opijum
Jesu li slučajno Afganistan zajedno s Pakistanom najveći proizvođači opijuma i nije li možda istina da se pod krinkom „borbe protiv terora“ u stvari radi o borbi za prevlast na tržištu narkotika? Prije američke invazije na Afganistan, kontrolu nad proizvodnjom opijuma su držali talibani, potom su talibani donijeli odluku “kako je u suprotnosti s Božjim zakonom baviti se proizvodnjom droge”, potom američka vojska vrši invaziju na Afganistan i naravno, proizvodnja opijuma se nastavlja da bi dosegla rekordne razine kakve Afganistan ne pamti u svojoj povijesti.
Talibani sele svoje baze u Pakistan i djelujući iz te zemlje pokušavaju omesti opskrbu američkih vojnih snaga svim mogućim sredstvima. Talibanski pokret nije siromašan, a novca mu nikada ne nedostaje. Pakistanska vlada je inače saveznik Washingtona, a Washington je po pitanju terorizma vrlo fleksibilan kada su njegovi interesi u pitanju. Primjerice, tko je ikada čuo da je Bijela kuća ikada osudila čečenske ekstremiste ili zahtijevala uklanjanje njihovih terorističkih kampova s teritorija Gruzije. Naravno da nije. Problem je navodno što Pakistanci ne uspijevaju otjerati talibane iz zemlje. Trude se, pokreću razne akcije, ali bez značajnijih rezultata. Da mogu, Amerikanci bi rado poslali trupe u Pakistan i pokrenuli novi Vijetnam, no time bi vojne troškove doveli do neslućenih visina, kao da se dolari tiskaju tek tako, sami od sebe u neograničenim količinama. Lakše le dakle uskratiti pravo Pakistanu, zakone te zemlje proglasiti nevažećima i provoditi državni teror na tuđem suverenom teritoriju.
Koliko je učinkovit teror bespilotnim letjelicama?
Američka vojna komanda se zbog toga odlučila da sve više koristi dronove, a za pakistanske civile koji nemilice stradavaju ionako nikoga nije briga. Sve upućuje kako se ovdje ne radi o nikakvom ratu protiv terora, već mafijaškom obračunu između dvije suprotstavljene skupine, a Washington je u svemu tome nadzorni centar.
Dronovi na terenu s vojne točke gledišta nisu učinili apsolutno ništa i izgleda da im je jedina svrha nasiljem utjerati strah u kosti stanovništvu. Prema izvješćima Reutersa to je pitanje jedno od najosjetljivijih na relaciji Islamabad-Washington, jer dronovi ne ubijaju samo osumnjičene militante ili civile, već njihovom žrtvom padne i pokoji pakistanski vojnik, a talibanima je vjerojatno vrlo zabavno sa strane promatrati što se događa. Najalarmantnija činjenica je da se radi o flagrantnom kršenju suvereniteta jedne zemlje, što SAD kontinuirano čine bez ikakvih sankcija. SAD su proizvele cijelu vojsku super-vojnika posljednjih godina i pod krinkom rata protiv terorizma se testira novi svjetski poredak. Dronovi još nisu posve usavršeni, ne prepoznaju lica i pucaju na sve što se kreće. Stoga su nerazvijene zemlje savršen poligon i sve manjkavosti će vremenom biti otklonjene, a kolateralne žrtve postaju tek statistika.
Pokazalo se kako američka vlada preko Nacionalne sigurnosne agencije (NSA) uvelike prati sve koji posjeduju mobitele, televizore, računala i što sve ne, a o satelitske navigacijske sustave bolje ne spominjati. Zar je moguće da američki građani doista misle kako je uporaba dronova za izvansudske likvidacije nemoguća na teritoriju njihove zemlje samo zato što žive u toliko „demokratskom“ društvu da je za predsjednika čak izabralo jednog afroamerikanca, a koji je (zamislite zločina op.a.) „kao tinejdžer pušio marihuanu“? Zaboravili su doduše da je Ku Klux Klan još donedavno na jugu Sjedinjenih Država vješao iste te afroamerikance, a ponižavanja crnačke populacije na javnim mjestima su ličila na ona prema Židovima u nacističkoj Njemačkoj. Amerikanci su toliko uvjereni da žive u „najboljem od svih mogućih svjetova“ i ne znaju da se u tome varaju. Američka administracija državni teror provodi i unutar svojih granica. To je priznao i direktor FBI-a, Robert Mueller, kada je prošle godine pred Kongresom informaciju kako agencija na čijem je čelu koristi dronove za nadzor američke populacije.
Simbioza klasičnog terorizma i atlantskog državnog terora
Prema definiciji „teroristi svojim aktivnostima nastoje postići željeni razvoj događaja, revoluciju, destabilizaciju društva, rat s drugom zemljom, neovisnost teritorija, narušavanje imidža trenutnog režima, političke ustupke od vlasti i sl. Organizirani terorizam u pravilu ima politički karakter, a teroristička djela mogu činiti razne grupe, većinom sponzorirane, obučavane i naoružavane od strane obavještajnih službi koje preko njihovih zločinačkih aktivnosti žele ostvariti strateške ciljeve svojih vlada.
Koncept „državnog terorizma“ nije fikcija, već ustaljena praksa Washingtona. Uplitanje u unutarnja pitanja suverenih zemalja vojnom silom se po međunarodnom pravu smatra djelom „državnog terorizma“. Provode se akcije koje prijete neovisnosti i teritorijalnom integritetu drugih zemalja i jednostavno rečeno: riječ je o vojnom napadu koji predstavlja prijetnju civilnom stanovništvu. Ustaljena praksa Washingtona je da se u zemlji koju se hoće destabilizirati stvaraju i podupiru naoružani plaćenici koji uvijek i po istom scenariju rade na urušavanju njenog suvereniteta. Vratimo se opet na Chomskog koji je 1990. napisao: „Kada bi sve američke predsjednike poslije Drugog svjetskog rata izveli pred sud u Nürnbergu ili Tokyu, svi bi bili osuđeni na smrt vješanjem“. Dakle, ovdje je riječ o praksi koja traje desetljećima, a vrhunac je bilo ozakonjenje tih aktivnosti uredbom američke vlade i predsjednika od rujna 2001.
Tu su i kampanje dezinformiranja, ubojstva, pokušaji ubojstava političkih čelnika drugih zemalja ili stvaranje takozvanih „oslobodilačkih pokreta“. Organizirajući klasične vojne udare ili specijalnim operacijama Sjedinjene Države takve aktivnosti provode desetljećima.
Arapsko proljeće je doduše započelo državnim udarom u Tunisu kojeg su mediji opisivali kao „ustanak naroda koji je želio demokraciju“. Sada znamo da je te ljude predvodilo Muslimansko bratstvo i Obamina administracija im je pružila svu potrebnu podršku. Od početka je bilo jasno tko stoji iza svega, ali mediji nisu pisali o financiranju i naoružavanju Muslimanskog bratstva, a nije bilo niti informacija o odsijecanju glava „reakcionarnim elementima“. A svega toga je bilo i to u vrlo velikom obimu. Takve su informacije procurile tek kasnije u slučaju Libije, bilo da je riječ o financiranju i naoružavanju militanata ili o groznim zločinima.
Muammar Gaddafi se odlučio oduprijeti Washingtonu koji je politički i na druge načine podupirao teroriste. Potom NATO savez bombardira Libiju, ubija i civile, i naoružane islamske militante, sasvim svejedno, jedini cilj je – svrgnuti i ubiti pukovnika Gaddafija. Libijski scenarij se ponavlja u Siriji, ali s jednom razlikom. Američki je predsjednik morao popustiti pred pritiskom Rusije i drugih zemalja. Nemali broj promatrača je upozoravao kako bi se val Arapskog proljeća mogao proširiti do Rusije, a senator John McCain za BBC izjavljuje: „ Mislim da predsjednik Bashar Al-Assad, ruski predsjednik Vladimir Putin i neki vođe u Kini postaju nervozni. Vidjeli su ustanak u Libiji i znaju da smo im mi pomogli.“
Riječi jastreba Johna McCaina nisu samo fantazija osobe koja pati od PTSP-a zbog zatočeništva u Vijetnamu, već američkog senatora i Obaminog rivala za mjesto predsjednika Sjedinjenih Država. U ovom trenutku svjedočimo državnom terorizmu koji je stigao i do Ukrajine. Fašističke paravojne skupine čine zlodjela pred očima cijelog svijeta u samom centru glavnog grada, kao i u drugim gradovima, Odesi, Lavovu, Zaporožju i drugdje, a kasnije su se krvave orgije preselile na istok zemlje , gdje u kaznenoj operaciji u Donbasu svakodnevno pred očima demokratskog Zapada smrtno stradava nebrojeno puta više civila, puno manje nego što je broj poginulih boraca narodnih milicija koje pružaju otpor kriminalnim hordama Desnog sektora i Nacionalne garde. Valjda ne treba podsjećati tko je organizator „revolucije“ i „EuroMiadana“.
Sergej Ordzhonikidze tvrdi da su sve aktivnosti oko ukrajinskog EuroMaidana na svom vrhuncu financijere koštale čak 80 milijuna dolara dnevno.
“Jasno je da to može biti samo velika inozemna pomoć. U prosvjedima u Ukrajini je bilo uključeno samo 4% stanovništva. Dakle, reći da se digao narod je sasvim besmisleno“, 4. veljače izjavljuje Sergej Ordzhonikidze.
Odakle onda toliki novac? Posve sigurno od Obamine administracije i savezničkih vlada Europske unije. Oni podupiru vojnu obuku, financiraju, naoružavaju i naravno daju političku potporu ukrajinskim profašističkim organizacijama, a koje nisu ništa drugo nego terorističke.
Savjetnik ruskog predsjednika Sergey Glazyev u intervjuu za ukrajinski Kommersant tvrdi da su Sjedinjene Države slale 20 milijuna dolara tjedno za financiranje ukrajinske „oporbe“.
„Događaji u Kijevu nisu ništa drugo nego državni udar, nasilno svrgavanje legitimne vlade. Nije samo ukrajinski zakon, već i međunarodni zakoni koji kao državni udar definiraju akcije kojima se ruši jedna vlada, a u koje su uključeni naoružani civili i paravojne formacije. Američka administracija tjedno troši 20 milijuna dolara na te pobunjenike, uključujući i opskrbu oružjem, a imamo informacije kako se obuka militanata vrši i u prostorima američke ambasade“, izjavio je Sergey Glazyev.
Artem Kozlov, jedan od pristaša ukrajinskog „revolucionarnog“ vođe Vitalija Klička, 7. veljače 2014. tijekom leta na relaciji Harkov-Istanbul pokušava oteti avion. Prijeteći da će aktivirati bombu, Kozlov je tražio da avion sleti u Soči kako bi omeo otvaranje Olimpijskih igara. Bilo bi zaista zanimljivo čuti što o tome misli Victoria Nuland koja se tako gorljivo zalaže za „demokratske vrijednosti“. Maske su odavno pale, a Obamina administracija više i ne skriva svoju izravnu umiješanost u pobunu u Ukrajini. Organiziranje revolucija, pobuna, građanskih ratova su omiljena taktika tvz. „atlantskog političkog centra“ kojeg vodi Washington.
Istovremeno američka i britanska „demokratska“ policija prebija pendrecima prosvjednike, „demokratski“ ih gađa gumenim mecima i guši suzavcem. Nadajmo se da senator McCain iznosi samo sadašnje planove američke administracije. U protivnom bi slijedeći Obamini potezi mogli biti – i to kao najveći prioritet – organizacija državnog udara u Moskvi i zauzimanje ključne geopolitičke pozicije u svijetu, zatim uništiti Siriju, Iran i napokon doći do Kine. Tada bi Obama cijeli svijet imato pod kontrolom, a već usavršeni dronovi i super-vojnici bi sve to nadzirali s pristojne udaljenosti. To je nužno jer scene s vojnim zrakoplovima punim sanduka prekrivenih američkom zastavom na izborima u Americi oduzimaju glasove birača.
Nova era u pripremi
Mnogi misle kako s demokracijom dolaze bogatstvo i napredak, no činjenice govore suprotno. Napredne demokracije su poznate i po najvećoj policijskoj represiji, ali samo kada se dirne u postojeći poredak. Za ostalo postoje udruge za ljudska prava kojima je svrha zaštita onih koji su u zatvoru zbog krađe polovnog automobila ili nekakve sitnice u supermarketu. Životni standard se za većinu stanovnika SAD-a i EU svodi na golo preživljavanje. Sada je već jasno da će uskoro nestati će javnog zdravstva, školstva, mirovina, i tako redom. Svijet visokih financija i kapitala nema ništa osobno protiv širokih slojeva stanovništva, no trenutno je njihova najveća preokupacija kako objasniti “nužnost” oštrih mjera štednje i dokidanje stečenih socijalnih i radničkih prava.
XX stoljeće – Stoljeće američkog državnog terora u Latinskoj Americi
Postoji mnogo dokaza da SAD surađuje sa međunarodnim terorizmom i da često upravlja aktivnostima terorističkih skupina. Iako se SAD izjašnjavaju kao demokratska zemlja, njihova vanjska politika ima posve drugačiju agendu. Onog trenutka kada neka vlada u svijetu prestane služiti geostrateškim i geopolitičkim interesima Sjedinjenih Država, automatski se pokreću svi mogući mehanizmi za njeno uništenje. Poznato je kako Sjeverna Amerika latinoamerički kontinent smatra svojim dvorištem u kojemu mogu raditi što ih je volja. Državni dužnosnici u Washingtonu se osjećaju slobodnima pljačkati lokalno stanovništvo i postavljati vlade koje mogu nadzirati. Naravno, lokalnom stanovništvu se nimalo ne sviđa da od njihovih resursa i rada profitiraju samo „gringosi“ sa sjevera ili Zapad općenito. Stoga latinoamerički narodi imaju pravo na borbu za oslobođenje od imperijalističkih okova, nacionalno oslobođenje i moderne heroje poput Fidela Castra i Huga Chaveza.
Prisjetimo se nedavne povijesti koja je vrlo znakovita. 1912. SAD okupiraju Nikaragvu. U siječnju 1933. ustanici u Nikaragvi predvođeni Sandinom oslobađaju svoj teritorij od američkih okupacionih trupa. Augusto César Sandino je ubijen 1934. od strane „nacionalne garde“ predvođene generalom Anastasiom Somozom. Ubio ga je „američki sin“ koji je jednom rekao: „Namjeravam ostati na vlasti 40 godina, ali ako SAD požele drukčije, spreman sam napustiti predsjedničku palaču sutra.“
1956. u Somozu puca pjesnik Rigoberto Lopez i jadni stari Anastasio umire (gdje drugdje) u američkoj bolnici. Somozina dinastija vlada Nikaragvom do 1979., kada ih konačno nakon dugih oružanih borbi Sandinisti uspijevaju svrgnuti s vlasti. Washington tvrdi kako se u Nikaragvi bori protiv arhi-neprijatelja – Sovjetskog Saveza i komunizma. Međutim gdje ej bio Sovjetski Savez 1912. Kada je Amerika okupirala Nikaragvu? Niti kasnije Sovjetski Savez nije imao nikakve pretenzije prema toj zemlji, a tek je 1970. osnovana Komunistička partija u Nikaragvi, a SSSR tu nije imao značajnijeg utjecaja. Za razliku od Rusije koja je u okviru Varšavskog ugovora intervenirala dva puta (između ostalog u zemljama članicama saveza: Mađarska i Čehoslovačka op.a.), a u Afganistanu samostalno, Sjedinjene Države su „Doktrinu Monroe” počeli provoditi početkom XX stoljeća, a kasnije su u svrhu uspješnog provođenja državnog terora u Latinskoj Americi 1946. u Fort Benningu utemeljili školu za proizvodnju časničkog kadra: “Western Hemisphere Institute for Security“, kroz koju su prošli svi latinoamerički diktatori i aktulani kolaboracionisti. Tu školu u Latinskoj Americi inače zovu SOA/WHINSEC “School of Assassins”, a od osnivanja je “proizvela” 64 000 plaćenih ubojica s činovima generala, pukovnika, itd., regrutiranih među domicilnim stanovništvom.
U Nikaragvi Washington nije dobro primio svrgavanje Somozine dinastije 1979. I odlučeno je kako ne mogu sjediti skrštenih ruku. Ostaci Somozinih pristaša, američki plaćenici, okupljaju se pod pokroviteljstvom Washingtona i odlaze u Honduras gdje postaju poznati kao „Contrasi“. U prosincu 1981. primaju dovoljno oružja, novca i „neubojite vojne pomoći“ (izraz vrlo popularan u naoružavanju sirijskih terorističkih skupina op.a.) od američke vlade, a sve isporučuje CIA. Pod komandom brigadnog generala Scholza prolaze vojnu obuku u američkoj vojnoj bazi Fort Benning (Georgia) i Fort Lewisu (Washington). Američki Kongres 1982. donosi odluku o financiranju „Contrasa“ s 19 milijuna dolara, 1983. šalje 24 milijuna, 1985. 27 milijuna, 1986. 100 milijuna, 1988. 27 milijuna, a 1989. 67 milijuna dolara.
Konstantin Penzev za New Eastern Outlook piše kako su ovo su svote koje odobrio Kongres, dok je CIA također sve financirala, ali iz crnih fondova za koje nema podataka. Kongres se napokon umorio od davanja nekontrolirane financijske potpore „Contrasima“ i na inicijativu kongresmena Edwarda Bollanda i obavještajnim službama je zabranjeno daljnje financiranje paravojnih skupina u Centralnoj Americi bez posebnog odobrenja Kongresa. Tada CIA traži pomoć od drugih zemalja (Izraela, Saudijske Arabije, Južne Afrike, itd.) kako bi se moglo nastaviti s potporom plaćenicima i taj je plan uspio. Tako je nastala velika mreža „Terorističke internacionale“ o čijim uspjesima predsjednik Obama toliko priča ovih dana. Konačno, ova priča završava sa skandalom „Iran-Contras“, kada se 1986. saznaje da su neki članovi Reaganove administracije sudjelovali u organizaciji tajnih pošiljki oružja Iranu, čime su izravno kršili embargo na izvoz oružja toj zemlji. Kasnija istraga otkriva kako je novac primljen od prodaje oružja korišten za financiranje nikaragvanskih „Contrasa“ nad kojima je još važila zabrana od strane američkog Kongresa. Istraga je u potpunosti dovršena 1994., ali je predsjednik George Bush Sr. 1992. unaprijed oslobodio svake odgovornosti sve sudionike afere.
Tako mala zemlja, a izaziva toliko interesa od strane Washingtona. Razlog je naravno Panama i tamošnji kanal. U to vrijeme je vrlo malo ljudi bilo upoznato s činjenicom da se na teritoriju Nikaragve planira graditi kanal kao alternativna ruta. Predloženo je da se gradi duž rijeke San Juan i jezera Nikaragva. Taj projekt je zaživio danas, a troškovi procijenjeni na 50 milijardi dolara, dok bi kapacitet kanala znatno premašio onoga u Panami, koji više ne zadovoljava današnje potrebe.
2012. ministar u vladi Nikaragve, Manuel Coronel Kautz, u intervjuu za International Affairs izjavljuje: „Razgovarali smo s Rusijom, Brazilom, Venezuelom, Kinom i Japanom, a imamo i preliminarne sporazume s izvjesnim brojem drugih zemalja.“ Nailya Yakovleva s moskovskog Instituta za Latinsku Ameriku izjavljuje „kako se prema uvjetima iz okvirnog sporazuma sklopljenog između Nikaragve i kineske korporacije HKND Group investitor obvezao provesti potrebne radnje i izgradnju kanala, kao i potrebnu infrastrukturu propisanu u podprojektu u roku od 10 godina“. Izgradnja kanala je počela u prosincu 2014., a sastoji se od dvije glavne komponente: a) stvaranje potrebne infrastrukture kanala i njegove naknadne uprave, b) očuvanje okoliša u području gradnje.
Obzirom na takav razvoj događaja, kakav bi mogao biti geopolitički odgovor američke administracije? Hoće li se pokrenuti novi val razbojništva u Centralnoj Americi? Postavimo si jednostavno pitanje: zašto bi Rusija marila za malu latinoameričku zemlju koja je, kao i mnoge druge, od strane Sjedinjenih Država bila terorizirana preko 100 godina? Odgovor je jednostavan. SAD provode istu terorističku politiku u Latinskoj Americi, Africi i Europi, što se na žalost opet najbolje primijeti na našim prostorima, a riječ je o suradnji koja gravitira oko američke baze Bondsteel na Kosovu. Na tu vrst suradnje je upozorio i F. William Engdahl u analizi za Global Research, ali će se detalji vjerojatno saznati za nekoliko desetljeća kada se u Washingtonu netko probudi i odluči da takva praksa prelazi okvire „širenja demokracije u jugoistočnoj Europi“. Stoga je sasvim svejedno gdje se protivili ovoj zločinačkoj politici, jer pretrpljeni poraz u Nikaragvi istovremeno znači slabiji pritisak u drugom dijelu svijeta. Srećom po Nikaragvu, nakon sto godina američkog terora, prema ugovoru će Kina u toj zemlji ostati slijedećih sto godina. Stoga predsjednik Daniel Ortega ima pravo kada je u intervjuu za RT izjavio: “Doba globalne hegemonije je završilo!“.
Američke obavještajne službe su ne tako davno provodile slične operacije čak i u samoj Rusiji. Coleen Rowley, specijalna agentica FBI-a koju je magazin Time 2002. proglasio osobom godine, izjavljuje slijedeće: „Čečenski teroristi su korišteni od strane Washingtona kako bi se izvršio pritisak na Rusiju, na potpuno jednak način kako su se iskoristili afganistanski mudžahedini i Al Qaeda u ratu protiv Sovjetskog Saveza u Afganistanu između 1980. i 1989. Istina je da su mnogi neokolonijalisti u vezi s pokretom Prijatelja Čečenije, uključujući i samog bivšeg direktora CIA-e, Jamesa Woolseya.“
Imamo li pravo sumnjati da ovo nije istina? Svi se ovi primjeri mogu dodatno ilustrirati i proširiti kroz prizmu nedavnog razvoja događaja u Afganistanu, Iraku, Libiji, Siriji i drugim zemljama u kojima militantne ekstremističke skupine naoružava Bijela kuća, a koje su aktivno sudjelovale ili sudjeluju u rušenju svih vlada koje nisu bile ili još uvijek nisu po volji Washingtona. SAD uporno sije sjeme zla ne samo u tim zemljama, već u cijelim regijama. Za Rusiju je Afganistan strana zemlja, ali Čečenija je dio Ruske Federacije čiji ustav ne predviđa mogućnost odcjepljenja. Bijela kuća je učinila ogromnu pogrešku pomažući čečenskim teroristima, jer povijesno sjećanje živi mnogo dulje od jednog američkog predsjednika, a Washington sada u Ukrajini pod krinkom “ljudskih prava i sloboda” izlazi na same granice Ruske Federacije. To je kap koja je prelila čašu u Kremlju, a o razvoj situacije u Ukrajini će sigurno otkriti još mnogo detalja koji nedostaju ovoj priči.
Dakle, današnji skup u Parizu bi se mogao slobodno nazvati najlicemjernijim anti-terorističkim skupom u novijoj povijesti. Možda zato američki predsjednik Barack Obama i nije doputovao u Francusku, nadajući se da će tako spasiti ono malo obraza što mu je preostalo u dva mandata krvi, smrti i razaranja.
 |
| Barack Obama nije sudjelovao u mimohodu u Parizu, a po mišljenju Noama Chomskog bi trebao odgovarati pred Međunarodnm kaznenim sudom u Haaguwoxbblog |