Glavaševo “čišćenje” Domovinskog rata

Izlazeći iz mostarskog zatvora, ratni zločinac Branimir Glavaš najavio je da će se nastaviti boriti kako bi pravnim putem dokazao svoju nevinost, ali i “čistoću Domovinskog rata”. Dakle, dok Glavaš ne dokaže svoju nevinost, nema ni “čistoće Domovinskog rata”.

Podsjetimo: egocentrični Branimir Glavaš je prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu i drugostupanjskom presudom Vrhovnog suda, koju je ovih dana Ustavni sud ukinuo i vratio na ponovno odlučivanje, osuđen po zapovjednoj odgovornosti zbog toga što su u srpnju i kolovozu 1991. godine njemu podređeni pripadnici Zaštitne bojne, po njegovoj zapovijedi i s njegovim znanjem, zvjerski mučili Nikolu Vasića i Čedomira Vučkovića. Vučkovića su silom natjerali i da popije sumpornu kiselinu iz akumulatora, a kad je zbog silnih bolova provalio vrata garaže u kojoj je bio zatvoren, pucali su u njega. Obdukcijom je, međutim, utvrđeno da je Vučković preminuo zbog trovanja sumpornom kiselinom.

Glavaš je po zapovjednoj odgovornosti osuđen kao ratni zločinac i zbog toga što su njemu podređeni pripadnici Samostalne uskočke satnije, po njegovoj zapovijedi i s njegovim znanjem, potkraj 1991. godine na obali Drave likvidirali Branka Lovrića, Aliju Šabanovića, dr. Milovana Kutlića, Bogdana Počuču, Svetoslava Vukajlovića, nepoznatu žensku osobu, a pokušali su likvidirati i Radoslava Ratkovića, koji je stjecajem okolnosti preživio pucnje sedmooptuženog Zdravka Dragića, čiju je likvidaciju zbog “loše obavljenog posla” Glavaš također zatražio. Sudovi su utvrdili da su sve civilne žrtve likvidirane “po istom modusu operandi: koristilo se isto oružje, iz neposredne blizine žrtvama je pucano u glavu, bačeni su sa istog mjesta u rijeku Dravu, svi sa rukama vezanim smeđom trakom (‘selotejpom’), u istim okolnostima, što upućuje na istu zapovjednu ulogu opt. Branimira Glavaša”.

U prvostupanjskom i drugostupanjskom sudskom procesu, ali i u žalbi Ustavnome sudu, Branimir Glavaš svoju “nevinost” nije dokazivao negiranjem zločina nad civilima koje su počinili pripadnici Zaštitne bojne i Samostalne uskočke satnije, nego se iz petnih žila trudio dokazati da on nije bio njihov formalni zapovjednik, pa da za zločine ne može odgovarati po zapovjednoj odgovornosti. Sudovi su, međutim, na temelju iskaza svjedoka i drugih materijalnih dokaza presudili da je Glavaš bio stvarni i glavni zapovjednik Zaštitne bojne i Samostalne uskočke satnije, ali i da je zapovjedio nezakonita privođenja, mučenja i likvidacije civila, da ih nije spriječio, iako je to mogao učiniti, a nije ni sankcionirao njihove počinitelje. Sudovi su, štoviše, presudili da je upravo Glavaš kazneno najodgovorniji za počinjene zločine, iako je Glavaš braneći se nastojao svu kaznenu odgovornost sa sebe prenijeti i svaliti na svoje podređene vojnike koji su zločine počinili ili u njima sudjelovali.

Glavaš i na novom ročištu pred Vrhovnim sudom neće pobijati i dokazivati da zločini zbog kojih su osuđeni on i šestero pripadnika Zaštitne bojne i Samostalne uskočke satnije nisu počinjeni, nego će i ovaj put ustrajati na dokazivanju da nije zapovjedno odgovoran za počinjene ratne zločine, a pokušat će i dokazati da ubojstva civila na obali Drave nisu ratni zločin nego “obična” ubojstva za koja ne može zapovjedno odgovarati, a upitno je i da li njihovi neposredni počinitelji mogu zbog zastare kazneno odgovarati.

Neće Glavaš ni sebe, ali ni Domovinski rat, “očistiti” od trovanja sumpornom kiselinom Čedomira Vučkovića i likvidacije metkom u glavu Branka Lovrića, Alije Šabanovića, dr. Milovana Kutlića, Bogdana Počuče, Svetoslava Vukajlovića, nepoznate ženske osobe te od pokušaja likvidacije Radoslava Ratkovića i mučenja Nikole Vasića, jer su ti zločini nepobitni, neporecivi i neizbrisivi. Oni ostaju sastavni dio doprinosa Branimira Glavaša Domovinskom ratu bez obzira na to hoće li on zbog njih biti osuđen kao ratni zločinac.

A to što se Glavaš uzda da bi Vrhovni sud na ponovnom suđenju mogao odustati od njihova kvalificiranja kao ratnih zločina nad osječkim civilima, samo su još jedan dokaz da je u procesuiranju ratnih zločina u sudskoj praksi Hrvatske sve moguće, pa i to da evidentni ratni zločini malo budu to što jesu, ali i da budu „obična“ ubojstva odmetnutih pripadnika regularnih postrojbi, za što nisu odgovorni njihovi stvarni i formalni zapovjednici.