Zeleni kadar bio je najbrojnija i najmoćnija hrvatska vojna formacija za Velikog rata. Jedni su u Mačvi, na Drini, u Galiciji i na Soči ginuli za cara i domovinu, drugi su, kao srpski dobrovoljci krvarili niz Albaniju, u Makedoniji i na Kajmakčalanu, s vjerom u zajedničku južnoslavensku domovinu, dok su se oni, odmetnici, dezerteri, zelenokaderaši, prezreni, zamazani i ušljivi skrivali po šumama, trapovima i štagljevima bez imalo nade da bi njihova strana u ratu mogla pobijediti. O njima je Krleža oko 1920. započeo pisati roman “Zeleni barjak”, ali nije ga napisao. Književni i politički interesi odvukli su ga na drugu stranu, a ni priča nije imala poantu. Stotinjak godina kasnije, priča o zelenom kadru, toj najvećoj i najprezrenijoj hrvatskoj vojsci, još uvijek nema poantu, iako i dalje raste i razvija se sama u sebi, kao velika tema, koja će kao i sve druge velike hrvatske teme nakon Krleže ostati nenapisana.
Drama “Vučjak” nastala je na marginama nenapisanog romana, od spremljene romaneskne građe, ili je to bila vježba za roman. Pred publikom u kazalištu Krleža je provjeravao ideje koje će kasnije pretočiti u revolucionarnu akciju i u roman. Revolucija se, poput vlažne žigice, ugasila i prije nego što je planula, a romani su ostali nenapisani. Ostao je “Vučjak”, lijep, mračan i realističan, kao izvanredan književni dokument jedne Hrvatske iz 1917. ili 1918, ali, što je začudno, i svake buduće Hrvatske, uključiv i onu iz kužne i depresivne zime 2015.
U toj priči s Horvatom se nisam mogao poistovjetiti. Dalek mi je bio kao i drugi Krležini likovi intelektualaca. Novinar? Teško mi je razumjeti novinare. Moju stranu u “Vučjaku” držali su Margetićka i njen zlosretni od slavenstva i hristoljublja pijani Lazar, koji je na kraju uskrsnuo iz masovnih grobnica Velikog rata. Ona bila je napuštena i ostrvljena na tom selu, u toj vukojebini, u učiteljskom stanu na koji više nije imala pravo, pa se morala snalaziti. A on je išao da se bori za cara i domovinu, a vratio se kao borac za protivnu stvar, i u duhovnom, i u političkom smislu.
Na premijeri Buljanova “Vučjaka”, 30. prosinca 2014, kada se usred predizborne kampanje sva vlast zgurala u carsku i kraljevsku ložu, e ne bi li se u zadnji čas legitimirala Krležom i kulturom pred svjetinom iz partera, mene su na sceni zanimale samo te dvije figure. Hoće li redatelj prepoznati Lazara i hoće li imati milosti prema Marijani Margetićki, prema kojoj nitko nakon Krleže milosti imao nije? A je li on imao te milosti? Oduvijek mi se činilo da jest.
Alma Prica velika je glumica u grdna i nerodna vremena. U kazalištu, pa i na filmu odigrala je mnoge uloge u posljednjih dvadeset i pet godina, ali je svojom pojavom i nastupom bivala više incident unutar hrvatskoga glumišta, nego stvarna nacionalna prvakinja. Ako je prvakinja, ona je to sama bez igdje ikog, na sceni na kojoj su pogašena sva svjetla, i prašina je popadala po scenografiji. Naravno, bivalo je u tom vremenu odličnih predstava, pa čak i dobrih filmova, i bila je u njima Alma Prica i sjajna i lijepa, onako kako lijepe mogu biti samo odistinski velike glumice, ali niti su te predstave i ti filmovi imali svoj širi kontekst, kulturu koja bi ih prihvaćala i o njima živo raspravljala, niti je, posve logično, bilo publike koja bi živjela za njene predstave i filmove. Velika glumica živjela je za teatar, ali nema čarolije ako za teatar ne živi i publika. A njoj, publici, nije dosta jedna predstava: potreban joj je cijeli teatar, a njega nema, niti će ga tako skoro biti. Teatra nema bez velikih ideja, nema ga bez iritacije, skandala i protesta. Nema teatra s ložom punom carevića, nije ga takvog bilo 1923, u vrijeme kada je “Vučjak” nastao, pa ga nema ni danas. Mislite što god vas je volja o Oliveru Frljiću, ali o tome govore oni transparenti koje vješa po fasadi.
Počesto Margetićka je prikazivana kao ženturača i prostakuša, čiji se libido razlijeva poput šljivovice i mokraće po seoskoj krčmi. Teško bi se među našim dramskim i romanesknim likovima našao još neki tako negativan i moralno insuficijentan lik. Margetićka se pojavljivala kao figura Krležine tobožnje mizantropije, gadura među svim onim njegovim tragičnim ženama, koje su imale i svoje razloge i svoju sudbinu. I sve je to, zapravo, bilo krivo.
Alma Prica odigrala je tu ženu onako kako je i napisana, i kakva bi se, možda, pojavila u “Zelenom barjaku”, da se Krleža odvažio poći za tim romanom. (A to bi nužno značilo i drukčiji životni put… Pisci su vođeni svojim romanima.) Uzburkane nutrine, vrlo glasna i neurotična – takva me je, da oprostite, podsjetila na jednu pokojnicu, ženu s kojom sam bio povezan pupčanom vrpcom – Alma je igrala Marijanu Margetić kakvu sam poznavao iz života i teksta. Njene životne okolnosti su, bez ikakve sumnje, strašne. Muža je nestalo, sunuo je u Galiciju za svojom ludom glavom, i nju ostavio među divljim i bezosjećajnim seljacima. Njoj je valjalo prehraniti djecu, pa je otvorila tu nesretnu trafiku, ako ju je uopće otvorila, a povremeno bi, što iz ljubavi što iz interesa preživljavanja, legla s tim nekim muškarcima, iako i tu ima i laži i potvore i pretjerivanja. Ali sve što je učinila bilo je i tako ljudski i tako ženski; pritom nije propuštala da svaku učinjenu stvar, da svaki skandal koji izazove ne potkrijepi dojmljivim opravdanjima, objašnjenjima, alibijima. Od sela branila se junački, kao vučica. A onda bi zapadala u neki glumljeni ili proživljeni histerični napad, smijala se, vikala i prostačila, plakala je ili se pravila da plače, pravdala se pred Bogom i ljudima, a odmah zatim ih optuživala, Krležina i Almina Marijana Margetić.
Bila je veličanstveni glas jedne polifone predstave, u kojoj Horvata nije bilo, mogla ga je odigrati i plastična muška figura iz izloga s konfekcijom, i taj glas Alme Price najednom se učinio glasom Brechtove Majke hrabrost. To je ta žena: sve će učiniti da spasi djecu i sebe. Pa će i s uma sići, zatreba li. Je li Marijana Margetićka preuranjena Anna Fierling, vojna gostioničarka, koju će Brecht napisati 1941, osamnaest godina nakon “Vučjaka”, uvodeći je na scenu naših života onim slavnim riječima: “Courage se, naredniče, zovem jer sam se bojala da će mi propasti posao pa sam se iz Rige provezla kroz zaštitnu vatru i pedeset štruca kruha u kolima.”? Što su njih dvije jedna drugoj, jesu li sestre, i je li to sestrinstvo prešlo rampu Hrvatskoga narodnog kazališta i raširilo se među publikom, ili je riječ o samoobmani i autohipnozi jednoga čovjeka u publici? To, zapravo, i nije važno. Doživljaj čitanja se nakon svih godina uskladio s licem na pozornici. I sve je bilo potpuno, i tako tačno i veličanstveno, kada se kao navođen glasovima Vladimira Sergejeviča Solovjeva i Georgija Ivanoviča Gurdžijeva pred kućom pojavio uskrsli Lazar, savršeno blagonaklon prema svim grešnicima ovoga svijeta. Neće on imati na sceni previše kontakta sa svojom ostavljenom ženom, ali gledatelja su prošle srsi, suze su mu na oči krenule, kada su se ono jednom našli blizu, i kad ga je tjerala od sebe. Iako skoro nevidljiv, bio je to trenutak najintenzivnijeg odnosa među likovima u predstavi. (Čega, kao i Lazara, ne bi bilo bez briljantnog Dragana Despota…)
Alma Prica glumica je izvan epohe. Lako ju je zamišljati u nijemom filmu, na pozornici Gavellina HNK iz 1923, u Brechtovom Stockholmu i Helsinkiju, prije konačnog bijega u Ameriku. Ona nije glumačka životinja, marioneta, prazna ploča u koju redatelji upisuju uloge. Alma Prica jedna je hrvatska kulturna, književna i teatarska povijest, Krležina glumica u posve nekrležinska vremena.