Profesori Drago Jakovčević i Ivan Lovrinović, inače stručnjaci za područje bankarstva i monetarne politike, još su i dobro prošli kada su ih udruženi hrvatski bankari proglasili manipulantima, lažovima i neznalicama. Pa indirektno zatražili da im se uruči otkaz, ili barem začepe usta
Mogli su im još nenadano ukinuti minus na tekućem računu, slučajno naplatiti nekakvu dvostruku naknadu ili ih greškom blokirati na mjesec, dva, tek toliko da se malo opamete. U svakom slučaju, kažemo, dobro su prošli: kolege su stali u njihovu obranu, svi izuzev jednog bezimenog profesora koji ih je nazvao redikulima, a ni njihov fakultet valjda neće reagirati. Kao što su, recimo, sigurnosne službe na hitni razgovor pozvale jednog od eksponiranih koordinatora udruge Franak nakon što je premijer Zoran Milanović javno primijetio da se radi o ‘visoko rangiranom vatrogascu’, dakle državnom službeniku. Njega vjerojatno više nećemo gledati u javnosti.
Uglavnom, sve je to manji dio zapleta u priči oko švicarca – s jedne strane turobnoj zbog eskalacije bijede, besperspektivnosti i dužničkog ropstva, a s druge barem mrvicu poželjnoj jer se cijelo društvo barem na koji tjedan odlijepilo od partizansko-ustaških nadmetanja i posvetilo realnom životu. Svašta ćemo vjerojatno doznati i naučiti, pogotovo ako se bankarsko-monetarne teme rastegnu sve do prave predizborne kampanje, ali već danas evidentno postoji materijal za rasna sociološka proučavanja.
Postoji, naime, barem jedan konkretan detalj za kakvu pristojnu studiju: gotovo zastrašujući manjak empatije dijela građana prema tih šezdesetak tisuća nesretnika zajedno s članovima njihovih obitelji. Izuzmemo li spinove i prikrivene plaćene oglase Hrvatske udruge banaka, kao i testne balone koje zaobilaznim putem u javnost pušta Hrvatska narodna banka pripremajući tako teren za najobičnije cjenkanje financijskog sektora s Vladom, ipak ostaje cijela jedna sorta ljudi koja je ‘frankogeddon’ dočekala s neobičnom kombinacijom nerazumijevanja i zluradosti.
Jedni će je sažeti s onom da su ljudi ‘sami sebi krivi’, a drugi će likovati jer je susjedu krepala krava ili pozvati da se ‘žale Švicarskoj’. Ne treba tražiti dalje od društvenih mreža, internetskih foruma i nekih opinion makera, najčešće fiksiranih na vlastitu nepogrešivost u plivanju protiv mainstream mišljenja ili tek opuštenih u svom površnom i ležernom ‘znam o svemu pomalo i ni o čemu sve’ stavu.
Mi, famozni nesretni dužnici u francima tako smo ovih dana doznali da smo neodgovorni, nepismeni i pohlepni kockari, seljačine s primitivnom željom za čvrstim krovom nad glavom. Nenormalni ljudi. Prasci.
Mi smo nezajažljivi kalkulanti i hazarderi, moralno upitne persone ili u najmanju ruku glupani koji bi račun za svoju nepromišljenost i lakomost sada ispostavili državi, odnosno svim onim ‘budalama koje redovno plaćaju račune’ i prije deset godina su vizionarski predvidjele globalna valutna kretanja i nadolazeću bankarsku pljačku pa nisu podigli kredit.
Mi smo, ukratko, prljavi, ružni i zli.
Da nije bilo književnice Slavenke Drakulić, recimo, ne bismo znali ni da najobičnija želja za vlastitim stanom predstavlja oličenje ‘seljačkog mentaliteta’. Šteta jedino što takav stav nije zagovarala kad je konzumirala svoje besplatno stanarsko pravo na stan u centru Zagreba, a čovjeku nekako dođe žao što svoju vilu u istarskom Sovinjaku nije platila u francima.
Uglavnom, kažem, svega tu ima: od nasjedanja na spinove o potencijalnoj šteti za državni proračun, preko uvjerenja da se kod kredita u francima radi o sasvim normalnom i poštenom dealu dviju ravnopravnih ugovornih strana, do tvrdnji da bi se Hrvati konačno morati naučiti pravilima našeg mutiranog supermegaturbo kapitalizma.
Pa se čak i neki veliki zagovornici državnog intervencionizma – barem kada se radi o Imunološkom zavodu, koncesiji na autoceste ili rasprodaji osiguravajućih tvrtki – najednom zalažu za potpunu deregulaciju. I to ni manje ni više nego u slučaju banaka, koje jedine u državi ne plaćaju PDV na ama baš nijednu uslugu, a među rijetkima u Europi nemaju ni državni porez na transakcije. I pored toga ih nadzire naša Hrvatska narodna banka, također jedina institucija u koju Državna revizija nikad nogom nije kročila.
A stvari su – unatoč pristranom stavu autora ovog teksta, a možda upravo zahvaljujući tome – prilično jednostavne. Hrvatske banke uvalile su svojim vječno najvažnijim klijentima otrovan proizvod, najčešće uz obmanu ili barem manjak osnovnih informacija, i to za najosnovniju ljudsku potrebu poput krova nad glavom.
HNB nije reagirao, izuzmemo li stidljive dvije rečenice Borisa Vujčića u jutarnjem terminu Sabora, nakon čega je prestao čak i govoriti – a kamoli djelovati – jer, kako se izrazio, ‘to tada nije bilo popularno’. Pa je čak i Franjo Luković, vječni šef Zagrebačke banke, prije nekoliko godina morao priznati da su se krediti u francima morali zabraniti – a kad već nisu, eto, i njegova banka uključila se u to kolo.
Onda je krenuo skakati tečaj franka koji, za razliku od eura, nema privilegiju da ga se štiti našom zajedničkom lovom iz deviznih rezervi. Pa su banke, suprotno svakoj tržišnoj logici, još stale povećavati i kamate – i eto ti tog slavnog dužničkog ropstva.
I kada se priča preselila na pravosudni teren i kada je stigla pravomoćna presuda da je barem podizanje kamata bilo nezakonito, pa čak i na kredite u eurima ili kunama, one su se na nju jednostavno oglušile. One, koje tvrde da dvostruko uvećane rate i duplo veća glavnica nakon deset godina otplate nisu lihvarenje.
Samo nije jasno zašto su oni krediti s rasvjetnih stupova još uvijek zabranjeni.
Dok u predizbornoj godini traju prepirke oko valutne izloženosti i bankovnih swapova, kad krene cjenkanje oko tečaja po kojem će se krediti preračunavati i prebacivanja fokusa s pravde i pravičnosti na teren socijalne osjetljivosti, indolentnim ili zajedljivim sugrađanima kao pohlepni vlasnik stana od 38 kvadrata savjetujem da ipak prošetaju do najbliže banke i zapale jednu svijeću.
Ne za nas, nego za sebe. Ne dao bog da na vlastitoj koži osjetite ovaj jad, ali ako se to kojim slučajem ipak dogodi – mi ‘frankisti’ bit ćemo uz vas…