Dok je Buljevićev šef Podbevšek morao odstupiti zbog prijetnji, ucjena, pokušaja podmićivanja i psihičkog maltretiranja kojima je bila izložena Helena Puljiz, ovaj je napredovao do šefa SOA-e i zajedno sa svojim učiteljem Karamarkom pohvatao sve što je pohvatati trebalo – od Gotovine do Petrača. Osim Sanadera i Glavaša, naravno…
Za početak, valja pohvaliti Kolindu Grabar Kitarović.
Ovakvo što Ivo Josipović nikad ne bi napravio, nema šanse!
Po njemu bi na predsjedničkom brdu i dalje stolovali nekakvi perkovići, tatalovići, cvrtile… sve odreda nesposobna čeljad što ni vlastita oca nije znala obraniti od sudskog progona.
O ne! Taj film više nećete gledati. Kolinda Grabar Kitarović traži samo najbolje.
Kod nje prolaze isključivo uspješni. Oni koji ne samo da znaju što treba napraviti, nego i kako to učiniti.
Sumnjate? Evo vam primjer. Za savjetnika za nacionalnu sigurnost izabrala je Josipa Buljevića, provjereni kadar hrvatskih tajnih službi. Čovjek koji tamo od prve polovice devedesetih jede težak špijunski kruh. Još od vremena SZUP-a, kada se hrabro u splitskoj ispostavi borio protiv nenarodnih elemenata. I to uspješno, ako treba posebno naglašavati. Premda su to bila gadna vremena, kada se slušalo i pratilo na sve strane, Buljević je uvijek bio nazočan. Odan do groba. Ništa mu nije bilo teško: hoćete novinare, hoćete opozicionare, hoćete Srbe…
Zato je i napredovao. Malo, pomalo i dočepao se zagrebačke centrale i pozicije šefa protuobavještajnog odjela POA-e. Kasnije su mu podvaljivali da bi i dalje po splitskim Brdima naganjao sitne dilere da ga Ivi Sanaderu nije toplo preporučio njegov brat don Vinko, inače jedan od glavnih kadrovika tog vremena.
Ako je i istina, to više nije važno, jer je Buljević svojim samoprijegornim radom itekako zaslužio svako promaknuće koja ga je u karijeri pratilo, pa i ono kada je imenovan za prvog čovjeka SOA-e, u isto vrijeme kada je Tomislav Karamarko postao ministar unutarnjih poslova.
Karamarko je, svakako, za Buljevićevu karijeru važnija persona i od don Vinka i od Joška Podbevšeka, kratkotrajnog mu šefa čiji je mandat u POA-i – po davno utvrđenim HDZ-ovim kriterijima – bio obilježen špijuniranjem tadašnjeg predsjednika Stipe Mesića i opozicijskih političara, a potom i slučajem novinarke Helene Puljiz, koju su agenti u teško shvatljivom nadahnuću pokušali zavrbovati za svoje ciljeve. Afera je Podbevšeka koštala smjene, a državu više stotina tisuća kuna troškova za izgubljene sudske parnice zbog prijetnji, ucjena, pokušaja podmićivanja i psihičkog maltretiranja kojima je Helena Puljiz bila izložena.
Dok je, dakle, zbog svega ovoga Podbevšek odletio, Buljević je uzletio. Njemu je Karamarkovim imenovanjem svanulo. Padali su jedan za drugim Ante Gotovina, Hrvoje Petrač, Ico Mateković… POA/SOA nikad nije bila uspješnija. I to upravo zahvaljujući ovom dvojcu. Karamarko mentor i teoretičar, Buljević operativac i organizator. Ni prekaljeni ratnik i džentlmen Gotovina nije imao šanse.
Nije da je njihov trud ostao nepriznat. Nekoliko godina potom Karamarko ide za ministra unutarnjih poslova, a Buljević postaje šef ‘ujedinjene službe’ SOA-e, koju je, raspisali su se mediji, želio transformirati u modernu špijunsku službu što će se boriti protiv međunarodnog organiziranog kriminala i preventivno protiv terorizma u regiji.
Reference, očito, sjajne. Čovjek je pohvatao sve što je trebalo pohvatati, pa stoga valja pohvaliti i njega i odluku Kolinde Grabar Kitarović da ga imenuje za glavnog ‘bezbednjaka’ na Pantovčaku. A i treba mu posla nekon što je nekoliko godina proveo na poziciji generalnoga konzula u Los Angelosu, gdje ga je sklonio premijer Zoran Milanović, nakon što se njegovo ime počelo vezati uz jake igrače iz podzemlja i curenje informacija iz državnih struktura. Utvrđeno je, ipak, da ovaj nije kriv baš kao što nije bio ni kada je – očito zabavljen naganjanjem islamskih terorista – previdio i Ivu Sanadera i Branimira Glavaša, a za crne fondove HDZ-a čuo tek kada su mediji o njima počeli pisati.
Sada je, očito, došlo vrijeme za povratak. I to odmah na brdo!