Britanski Telegraph objavio je popis ‘najkultnijih djela svjetske književnosti’. Što zapravo znači ocjena ‘kultno’?
Tekstovi u kojima ljudi napadaju neke riječi su mi oduvijek bili jako smiješni. Istovremeno, ako kojim slučajem naiđem na takav tekst, neću ga propustiti pročitati, bilo da je u pitanju napad na korištenje riječi ‘transparentno’, ili pogrdne imenice ‘gamad’ ili nešto treće.
Kada se pišu tekstovi o nekim riječima zapravo se prije svega piše o ljudima koji tu riječ koriste. Ne konkretnim ljudima, dakako, iako bismo mogli čak i to. Uzmimo, recimo, glagol ‘prisnažiti’, tu fascinantnu pariječ na koju možemo nabasati s vremena na vrijeme. U pitanju je riječ toliko glupava i ružna, koliko i briljantna u svojoj nespretnosti.I čovjek bi zaista mogao napisati esej o tome kako se ta riječ proširila vokabularom stanovitih novinara negdje tamo početkom 90-ih – rekao bih prije svega u redakcijama Večernjeg i Sportskih novosti, nešto manje u Vjesniku – i isto tako bi mogao pratiti njezino lagano odumiranje koje je počelo dolaskom novog milenija, iako tu i tamo još uvijek uskrsne poput kakvog jezičnog Lazara, da bi onakva ružna i zombijasta plašila svoje rečenične kolege, posebno one riječi koje joj stoje najbliže.
Ako u tekstualnom oceanu uočimo kritiku riječi ‘izvrsnost’, možemo odmah s velikim stupnjem sigurnosti zaključiti da je u pitanju nekakva dekonstrukcija establišmenta, odnosno od značenja ispražnjenog jezičnog tankera u sadržaj (ili antisadržaj) kojeg vole zagrabiti veliki politički mislioci pozicije ili opozicije, svejedno. Isto vrijedi i za ‘društvo znanja’ i svu silu sličnih pojmova, no ono što je svim tim tekstovima zajedničko upravo je postojanje određenog stava, početne točke s koje autor kreće u borbu sa znakovima koje izbacuje iz sebe.No, što je s riječima koje ne dopuštaju bilo kakvo usustavljivanje, ili bilo koju vrstu iole smislene analize; je li potrebno krenuti u borbu s riječima, štoviše, je li moguće krenuti u razračunavanje s riječima bez da čovjek ispadne redikul, ili naprosto džabalebaroš koji nema pametnijeg posla nego svađati se s riječima? Odgovor je, dakako, veliko ne.
Pa ipak, meni su nekako oduvijek bile najdraže upravo one djelatnosti koje većinu prisiljavaju na veleumne usklike poput ‘bolje bi mu bilo da gradi nasipe’, ili ‘takvog bih ja poslao da zida bolnice, a ne da trkelja kojekakve pizdarije’. Ako ste i vi filozof i trtomud, jedan od tih neradnika, vucibatina i lezilebovića koji se truckaju u imaginarnom kamionu prema nabujaloj rijeci da grade nasipe, znači da vjerojatno radite nešto dobro, sve ako i ne radite ništa.
Dakako, svi ti rječiti badavadžije što vole piliti jezičnu granu na kojoj sjede nisu jedini koji se groze nekih riječi. Dapače. Napadi na riječi omiljena su poslastica nacionalističkih jezičnih purista zadnjih četvrt stoljeća, a onaj tko misli da je tekstualni pogrom završio i da je sva sila jezičnih dželata uposlenih na projektu kulturne hermetizacije 90-ih dobila zasluženi odmor, začudio bi se nad stanjem stvari.Iako su za jezični genocid zaslužili ‘sjedi, pet’, dok traje jezična obnova nema odmora – tako da i dalje na tom projektu radi mnogi vrli Hrvat što svoju kulturu ljubi. Čak i saborski nabiguzice, najčešće iz hadezeovskih klupica, znaju skočiti u obranu svoga jezika od najezde istočnih zavojevača, jer srpske i turske riječi označavaju sumrak hrvatske kulture, skoro kao ćirilica. Pitajte, recimo, zastupnicu Đurđicu Sumrak, koja je ustala u saboru u obranu jezika uskliknuvši: “Bila bi bljuvotina kada bismo na HRT-u slušali izraze kao lezilebovići.”
Dakle, kada čovjek napada riječi mora ipak biti svjestan u kakvo simpatično društvance svojevoljno ulazi.
Pa sad kad je to riješeno, da kažem: postoji izraz koji mi smeta više od većine drugih, ne samo zbog činjenice da ga se izriče s velikom pompoznošću i uvjerenošću, što nesumnjivo ima određenu težinu u tom smislu, već i zbog toga što, da budemo malo kalkasti, nikako ne mogu staviti svoj prst na to. Drugim riječima, nije mi jasan.
Riječ je o pridjevu kultno. Naime, glavni problem kad je u pitanju sam smisao ove rasprave leži upravo u činjenici da autor ne može točno odrediti ključne probleme i stvari koje mu smetaju kod te riječi. A logika nalaže da se tada ne ide u pisanje. No, barem sam siguran da je antipatija autentična, a i to je već nešto. ‘Kultno’ je riječ kojom se ljudi tako rado razbacuju, uglavnom kada govore o nečemu što je njima drago. Ne samo to, ‘kultno’ postaje ono što ljudi vole, a za što imaju potvrdu u vidu odobrenja autoriteta, drugim riječima istomišljenika.No što zapravo daje nekoj knjizi ili filmu epitet ‘kultno’? Jer, nešto što je ‘kultno’ ne mora nužno biti klasik, ali i može; ne mora biti kvalitetno, iako često jest. Kultno može biti i užasno loše. No mora imati ono nešto. A upravo to, ‘ono nešto’, taj neodređeni predio, arbitrarni element, priziva arbitre.
O apsolutnoj proizvoljnosti fenomena ‘kultnog’ umjetničkog djela najbolje svjedoči veliki popis kultnih književnih djela engleskog Telegrapha. Taj popis, dijakronijski poduhvat tamošnjih kritičara, toliko je čudan i smiješan da je veoma teško nešto više reći o njemu – dovoljno je nabrojati neke od kultnih knjiga. (Inače, i kritičari koji su radili ovaj popis upitali su se na početku teksta što to znači kultno. Odgovor je besmislen kao i sam popis: “Teško je to definirati, ali kad pročitate knjigu, odmah vam je jasno je li ona kultna.”)Na listi kultnih knjiga su neka genijalna djela poput Célineovog Putovanja nakraj noći, zatim briljatni romani Lawrencea Durella što tvore Aleksandrijski kvartet, i jednako snažan i estetiziran biser kasnog talijanskog modernizma, Lampedusin Gepard.
Međutim, tu je i Galeb Jonathan Livingston kojeg jadna djeca zadnjih četrdesetak godina moraju čitati za lektiru, ali i tinejdžerski favorit Lovac u raži J. D. Salingera. Kultna knjiga je, eto, i No logo Naomi Klein. U ovom eklektičnom džumbusu su i Djevojka O i Strah od letenja, ali i Majstor i Margarita, McCarthyjeva Cesta i Na cesti Jacka Kerouaca. Sve je na toj listi čudno i naopako. Naopako je, uostalom, i jedan od romana s bizarnog popisa; tendenciozna antinaturalistička majstorija Jorisa-Karla Huysmansa, koji je prešao put od naturalističkog prvoborca do najvećeg protivnika Zolinih učenja.
U Huysmansovu esteticizmu su očite natruhe okultnoga, a okultno je očito važno ovim poznavateljima kultnoga, sastavljačima koji su u kultni kotao kao začin ubacili i malo brbljarija Ericha Von Dänikena, te djelo Sveta krv, sveti gral, omiljenu knjigu s jadranskih plaža 80-ih i 90-ih.
Proizvoljnost ovog popisa je tolika da ih jedino riječ ‘kultno’ može staviti u zajednički okvir. Samim time, nestaje svaki smisao, što samo po sebi uopće ne bi trebalo biti loše. Jer što je kultno? Kultno je ono što netko nazove kultnim. Zato ne može postojati tekst ‘Što je to kultno djelo?’ analogan eseju T.S. Eliota Što je klasik?, a ako i postoji, mislim da bi se trebao sastojati od jedne rečenice. U duhu Eliotu omiljene negativne definicije, ona bi glasila: kultno je sve ono što nije ne-kultno.