Nažalost, unazad nekoliko tjedana, istovremeno s početkom ofenzive milicija Donbasa, iznova se počela zahuktavati antiruska kampanja i sve što se kaže ili napiše u prilog otporu nekoliko milijuna ljudi, koji su bez ikakve druge mogućnosti odlučili svoja prava izboriti oružjem, kvalificira se kao „ruska propaganda“.
Zapadni vrli „analitičari“, naravno, uz punu podršku hrvatskih, ogrezli u svom autizmu vide samo vrh lednog brijega, dok istovremeno zaboravljaju genezu ovog sukoba. Naime, „agresor Putin“ je, kako se čini, na kraju ipak bio zainteresiran samo i isključivo za poluotok Krim, koji je bio sastavni dio Ukrajine tek od sredine ’50-ih, ali opet kao autonomna republika, čime po međunarodnim konvencijama ima pravo na samoodređenje.
Svi su zaboravili i obećanje Washingtona Grobačovu „kako se NATO savez neće širiti na istok, te da bez straha može raspustiti Varšavski ugovor i povući trupe iz Njemačke, Poljske, Čehoslovačke, Baltika, itd“, a da ne spominjemo postavljanje proturaketnog štita kojeg je NATO pravdao nepostojećom „ugrozom od strane Irana“.
No, povijest na stranu. Krajem 2013. se bivši ukrajinski predsjednik Janukovič našao pred izborom: uzeti ruski kredit, za koji Moskva nije uvjetovala gotovo ništa, osim da se Kijev drži potpisanih sporazuma, što je prije nekoliko dana priznao bivši ukrajinski premijer Mykola Azarov, ili uzeti zajam od Europske unije i MMF-a, koji je bio uvjetovan zatvaranjem industrija, mjerama štednje, otpuštanjima u javnom sektoru, dizanjem cijena komunalnih usluga, itd.
Janukovič se odlučuje za Rusiju, a Zapad po već uhodanom scenariju diže „Obojenu revoluciju“ u Kijevu. Sada dolazimo i na 21. veljače 2014., kada Janukovič i predstavnici oporbe s Maidana potpisuju sporazum o tranziciji, a „jamci“ su bili Njemačka, Francuska i Poljska, sramotu koju će ministri vanjskih poslova te tri zemlje prije ili kasnije morati priznati. Još se potpisi na dogovorenomm dokumentu nisu ni osušili, a već su neonacističke skupine s Maidana izvršile državni udar. Toliko o svakom daljnjem legitimitetu ukrajinske vlasti.
Rusija još neko vrijeme poručuje da će, iako je ne smatra legitimnom, poštovati sporazum o zajmu i surađivati s novom „vladom“. Međutim, tada je svima bilo jasno da su Yatsenyuk i Turchinov odlučili Ukrajinu vojno i ekonomski pokloniti Zapadu. Tada Rusija osigurava referendum na gotovo nikada ukrajinskom Krimu, vraća taj teritorij u sastav Ruske Federacije i jedno se vrijeme ne događa ništa.
Tek tada na vidjelo izlaze uvjeti pod kojima Arseniy Yatsenyuk i v.d. predsjednik Turchinov uzimaju zajam od MMF-a i praktično Ukrajinu sa skoro 50 milijuna ljudi tjeraju u opće osiromašenje i beznađe. Tijekom travnja su na istoku Ukrajine započeli nemiri, koji su se polako pretvarali u oružane sukobe i pobunu protiv Kijeva, a nitko ne postavlja pitanje zašto Vladimir Putin istovremeno s Krimom nije učinio isto s jugoistočnim regijama, kada je već faktor iznenađenja bio na njegovoj strani. Odgovor je jednostavan: Donbas nikada i nije bio u planu pripajanja Rusiji, što ne znači da je Rusija mogla mirno gledati što vlasti u Kijevu tamo kane učiniti. Provodi se ukidanje ruskog jezika (greška koja je tek kasnije ispravljena, ali kasno), rušenje svega što podsjeća na SSSR i suživot Ukrajinaca i Rusa, neonacističke orgije i bakljade, koje su inače bile ograničene na Lavov i zapadni dio zemlje, doprle su do gradova u kojima je još uvijek jaka antifašistička tradicija i na kraju, kao vrhunac svega, 2. svibnja 2014. se događa masakr u Odesi. Tada jugoistočni Ukrajinci i etnički Rusi shvaćaju da se provodi scenarij u kojem za njih, kao takve, nema mjesta.
No vratimo se nekoliko tjedana prije maskra u Odesi, kojeg je „demokratski“ Zapad tako lako zaboravio. Naime od 6. travnja 2014., kada su počeli prvi prosvjedi na istoku Ukrajine koji su eskalirali u oružani sukob s prvim žrtvama, nije prestao medijski rat protiv Rusije koju se optužuje “da potiče pobunu, separatističke i terorističke aktivnosti proruskih militanata”.
Ovakve optužbe se ni onda ni danas nikako ne uklapaju u stvarnu sliku ukrajinske krize, budući da su stanovnici Donbasa neprestano naglašavali “kako žele visoki stupanj autonomije i da sami raspolažu svojim financijama”. Bez obzira na evidentne činjenice, koje je i danas lako provjeriti, zapadni i sluganski mediji onda i danas neumorno vrše svoju zadaću. Dok su ukrajinski tenkovi išli ka istoku zemlje “ugledni” main-stream mediji su uglas izvještavali “kako se istok Ukrajine pobunio i uz Putinovu pomoć se želi odcijepiti i pripojiti Rusiji”.
Svi u to još uvijek vjeruju i ispada da je cijeli ukrajinski istok desetljećima čekao prigodu da zarati u vlastitoj zemlji kako bi je podijelio i ušao u savez s Moskvom. To je samo jedna od laži, budući da u Donjeckoj regiji živi 38% etničkih Rusa, a podrška federalizaciji, kasnije referendumu je bila gotovo plebiscitarna. Britanski The Telegraph za pravo čudo navodi tu nelogičnost i kada spominje izlaznost na referendum 1991. potvrđuje da je “83% stanovništva u Donjeckoj regiji glasalo za neovisnu Ukrajinu”, što znači da su uz etničke Ukrajince za neovisnost glasali i Rusi. Istina koju nitko ne želi priznati je da su se ljudi na istoku zemlje pobunili jer predosjećaju da će im “nova europska budućnost” donijeti nezaposlenost, glad i siromaštvo i potpuno je besmislena teza o proruskom separatizmu i nacionalizmu, odlike koje s obrnutim predznakom krase huntu u Kijevu.
Proljetni ustanak 2014. naroda Donjecka, Luganska, Harkova, a potom i svih drugih gradova istočne Ukrajine, uz neskriveni proruski sentiment ima sve odlike socijalnog bunta protiv politike Međunarodnog monetarnog fonda i “svijetle budućnosti” koju su im u ime financijskih oligarha sa Zapada spremili američka administracija, eurobirokrati iz Bruxellesa i NATO savez. Bilo bi dovoljno prenijeti izjavu Irine Grinenko, žene koja je u obranu barikade u Donjecku došla sa zavojima i nešto higijenskog papira (toliko o “strašnim teroristima” i “ruskim komandosima” koja je 8. travnja novinaru The Guradiana rekla “kako ona želi da Donjeck ostane u vezi s Rusijom koja je glavni kupac njihovih proizvoda” i nijednom riječju ne spominje “odcjepljenje” ili pripojenje toj istoj Rusiji.
“Rusija kupuje većinu strojeva tvornice Azovmash u kojoj rade moj sin i zet. Sada su narudžbe stale i ako Ukrajina slijedeći mjesec potpiše pripremljeni sporazum s Europskom unijom , 30% radnika će ostati bez posla. Rusija je bliža mom novčaniku i srcu”, ispred gradske vijećnice u Donjecku izjavljuje Irina Grinenko, starica od šezdesetak godina.
Dakle, kako su se to obični ljudi koji žive na istoku Ukrajine preko noći pretvorili u “teroriste”, “proruske militante” i “separatiste”.
Dakle, ukrajinska kriza je počela krajem studenog 2013. kada je predsjednik Janukovič odbio potpisati sporazum s Europskom unijom i tada su oporba, prozapadne i neonacističke skupine započeli prosvjede na Trgu Neovisnosti u Kijevu i uz pomoć Washingtona i Bruxellesa 21. veljače uspijevaju srušiti legitimnu vlast i preuzeti nadzor nad ukrajinskim parlamentom. Nakon toga narod i vodstvo Krima, povijesno ruske pokrajine koju je Nikita Hruščov “poklonio” Ukrajini, raspisuju odluku o referendumu i nakon njegovog održavanja 16. ožujka poluotok postaje dijelom Ruske Federacije.
Za cijelo to vrijeme na istoku Ukrajine se nisu zabilježili nikakvi značajniji incidenti i Moskva je cijelo vrijeme naglašavala “kako su neopravdani strahovi i antiruska histerija na Zapadu o novim aneksijama”. Štoviše, ruski predsjednik Vladimir Putin je poručio “kako Rusija ne priznaje nelegitimnu vlast u Kijevu, ali o pitanjima kao što su dogovorena financijska pomoć Rusije, opskrba plinom i ostali gospodarski sporazumi moraju biti predmetom daljnje suradnje, te da će ruska vlada kontaktirati ministre u Kijevu kako bi u obostranu korist nastavili nužnu suradnju”. Ovdje je posebno važan slijed događaja od sredine ožujka. Privremena i nelegitimna vlada u Kijevu donosi odluku da će 21. ožujka potpisati Sporazum o pridruživanju Europskoj uniji, odlučuje se na prekid svih veza s Moskvom, a 13. ožujka pokreće pregovore s Međunarodnim monetarnim fondom o dodjeljivanju financijske pomoći. Bruxelles i Washington pozdravljaju ovu odluku, posebno pregovore s MMF-om budući da ni Europska unija, niti Sjedinjene Države nemaju novca za spas ukrajinskog gospodarstva.
Grčki model za financije, gašenje industrije i rudarstva i masovni otkazi za Ukrajinu znače humanitarnu katastrofu
Tada su privremeni “premijer” Arseany Yatsenyuk i predstavnici svih 28 zemalja članica Europske unije potpisali , kao što je bilo najavljeno , 21. ožujka sveobuhvatni ugovor koji definira sve segmente političkog i javnog života, ali donosi i brojne gospodarske promjene u Ukrajini, što se može vidjeli iz teksta sporazuma objavljenog na službenim stranicama EU. Tek tada se javlja njemački ministar vanjskih poslova Wolfgang Schaeuble koji za Bloomberg 26. ožujka 2014. izjavljuje “kako bi grčki model mogao biti spasonosno rješenje za Ukrajinu” i dodaje “da će europski narodi Ukrajini za spas financija predložiti model koji je Grčku izvukao iz recesije”. “Ako dođemo u situaciju da moramo stabilizirati Ukrajinu poslužit ćemo se iskustvom iz Grčke. Ukrajina će morati posuditi čak 20 milijardi dolara, a uvjeti MMF-a uključuju mjere štednje. Grčka je vrlo specifična zemlja, ali su napori vlade u Ateni izveli zemlju iz recesije i to zahvaljujući pomoći od 331 milijarde dolara”, izjavio je Wolfgang Schaeuble na konferenciji u Duisburgu, ali nije rekao da se u to vrijeme Grčka zbog oborenog kreditnog rejtinga zaduživala po kamatnoj stopi koja je znala doseći razinu od 30%. Zaduživanja iz tog razdoblja su naprosto razorili grčko gospodarstvo i društvo u cjelini.
Ukrajinci na istoku zemlje su razočarani potezima vlade koja pristaje na sve samo da se “otme iz ruskog zagrljaja” i ogorčeni su zbog olakog odbijanja bezuvjetne ruske pomoći od 15 milijardi dolara i povlaštene cijene plina.
Istoga dana Glas Amerike piše “kako ugljenokopi u istočnoj Ukrajini imaju velike rezerve koje su to područje činili najmoćnijom regijom u bivšem Sovjetskom Savezu, ali je njegovim kolapsom industrija propadala i lokalno stanovništvo danas mora raditi u opasnim, zapuštenim i ilegalnim rudnicima”. “Industrijski krajolik propadajuće istočne Ukrajine čine tisuće ilegalnih rudnika bez licenci za rad, sigurnosnih mjera, a njima, prema riječima samih rudara i lokalne policije, upravljaju skupine organiziranog kriminala i političari. Neki su ugljenokopi duboki i do 300 metara i nemaju adekvatnu ventilaciju. Rudarima često nedostaje i najelementarnija oprema poput zaštitnih kaciga, nemaju osiguranje niti mirovinske fondove, a na stotine rudara nestane pod zemljom tijekom godine”, piše Glas Amerike i dodaje “kako se u ilegalnim rudnicima radi za 18 dolara dnevno, koji često ne bivaju isplaćeni, dok je sigurna plaća u državnim rudnicima 400 dolara mjesečno”.
Ukratko, rudnici na istoku su također bili tema pregovora sa zapadnim “partnerima” i predstoji njihovo zatvaranje, budući da rudarstvo u državnom vlasništvu i zastarjela industrija koja je snažno subvencionirana proizvodi gubitke od više od 120 milijuna dolara godišnje. Dakle, nama dobro poznata priča.
Lako je zaključiti da se Ukrajini žele nametnuti oštre mjere štednje i po oprobanom modelu zatvoriti sve tvornice i rudnike ugljena koji ne donose željeni profit. U tom bi slučaju istočna područja pogodila socijalna kriza nesagledivih posljedica i Moskva se s razlogom boji scenarija u kojem bi na stotine tisuća istočnih Ukrajinaca nagrnulo u Rusku Federaciju u potrazi za kakvim-takvim poslom, s tim da ih je u vrijeme izbijanja krize već tri milijuna radilo u Rusiji.
Ekonomist Joseph Halevi izjave njemačkog ministra vanjskih poslova opisuje “kao proširenje rigoroznog programa Trojke sve do rijeke Don, a sva patnja stanovništva bi se pripisala Moskvi”. Krajem ožujka se na istoku Ukrajine ne događa ništa što bi upućivalo na ustanak, ali su radnici zbog ovih izjava bili vidno uznemireni. 27. ožujka 2014. iz Kijeva stiže vijest kako je MMF Ukrajini odlučio “pomoći” s 14-18 milijardi dolara, ali će zauzvrat Ukrajinci imati veće cijene, skuplji plin, manja socijalna izdvajanja, a slijede i masovni otkazi u javnom sektoru. U to vrijeme ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov naglašava “kako Rusija nema apsolutno nikakve namjere svojom vojskom ulaziti u Ukrajinu i predlaže federalizaciju zemlje”. Stanovnici jugoistoka preko svojih predstavnika s “vladom” u Kijevu pokušavaju pregovarati o federalizaciji, što “premijer” Yatsenyuk glatko odbija. Ovdje treba naglasiti kako je nakon kolapsa Sovjetskog Saveza jedino Krim nije imao jake veze s kopnom i uvijek je bio okrenut Rusiji, dok se to nije moglo tvrditi za ostale regije kao što je Donbas.
Alexander Boytsov za Strategic Culture Foundation piše kako u istočnim ukrajinskim regijama secesionizam nikada nije razmatran kao razumna opcija i “jedno je presjeći Perekop i Chongar Most koji povezuje Krim s ostatkom Ukrajine, a sasvim drugo je zatvoriti dugačku kopnenu granicu Donjeckog bazena ili još nekoliko regija s ostatkom zemlje”. “Sve jugoistočne regije koje se protive Kijevu imaju razvijen industrijski potencijal i prekid veza s ostatkom zemlje predstavlja ozbiljnu prijetnju dobrobiti ljudi koji u tim regijama žive. Upravo ta činjenica, odnosno strah od gubitka posla, te ljude je kočila od odlučnijih koraka u traženju odcjepljenja od ostatka Ukrajine, ali kada Kijev donosi odluku o zatvaranju rudnika u Donjeckoj regiji i ostavlja 70 000 ljudi bez posla i bez budućnosti, situacija se promijenila, a najavljene mjere štednje i prijetnje Rusima samo su dolile ulje na vatru. Zapravo, Donjeck, Lugansk i ostali gradovi su bili prilično politički pasivni, ali je situacija u istočnoj Ukrajini eskalirala i val nezadovoljstva protiv režima u Kijevu je zahvaća Herson, Nikolayevku, Odesu, Dnjepropetrovsk, Zaporožje, Poltavu, Sumy, Chernigov, Čerkasi, Kirovograd i velike gradove poput Harkova. Otpor traženim reformama bi mogao srušiti cijelu strukturu u Kijevu koja je rezultat državnog udara pod američkim pokroviteljstvom”, pojašnjava tada Alexander Boytsov. Sada je već prilično jasno što je bio razlog zbog kojeg je uslijedio ustanak u “politički pasivnim krajevima”. Najavljenih 70 tisuća otkaza u Donjeckom bazenu i crni scenarij za budućnost Ukrajine su više nego dobar razlog.
Međutim, vratimo se na detalje koji će dokazati da nije riječ i “separatizmu” i “teroristima koji istok Ukrajine žele pripojiti Rusiji”. Nakon poruka njemačkog ministra i najavljenog grčkog scenarija, te napisa u medijima koji ukrajinsku crnu metalurgiju i rudarstvo proglašavaju “neprofitabilnim, zastarjelim i nekonkurentnim gospodarskim granama u kojima caruje organizirani kriminal”, radnici su počeli strahovati za vlastitu egzistenciju, pa makar ona bila zajamčena i poslovima “u kojima se ne poštuju svi standardi, ne rabi se zaštitna oprema ili nema adekvatne ventilacije”. Britanski The Guardian je u vrijeme kada se dogovarao okvir za financijsku pomoć Ukrajini od strane MMF-a posjetio Donjecke rudare i jedan od njih, Igor Yefremov, žalio se na budućnost ukrajinske teške industrije.
“Ako uđemo u Europsku uniju naši rudnici i tvornice će biti zatvoreni. Već sada su narudžbe iz Rusije manje nego prije. Rusija nas ne želi zbog kaosa u Kijevu”, rekao je Yefremov. Ukrajina se našla u vrlo nepovoljnoj situaciji, a na jugo-istoku zemlje, posebno u Donjeckoj regiji, svi su se opravdano pitali kakvu im korist može donijeti ovo geopolitičko nadmetanje. Tamo se nalazi veliki broj tvornica izgrađenih za vrijeme Sovjetskog Saveza; industrije za proizvodnju teških strojeva i motora, čeličane, petrokemijska i druga industrija.
Mišljenje koje prevladava u tom dijelu Ukrajine je da im je mjesto u Euroazijskoj uniji, a nikako u EU. “Mjesto nam je uz Vladimira Putina i Rusiju, on nam je jedina šansa”, za The Guardian kaže Igor Yefromov i svjestan je da Ukrajini prijeti bankrot. Nelegitimna vlada u Kijevu prihvaća sve prijedloge MMF-a, Washingtona i Bruxellesa i opravdanje traži u nedokazanim tvrdnjama “kako je Janukovič ukrao 70 milijardi dolara”. Ekonomisti kažu “kako bi ukrajinsko približavanje EU moglo imati pozitivne, ali i negativne posljedice”, ali se odmah vidi razmjer “pozitivnih” posljedica, jer bi Ukrajina u Europu mogla izvoziti mlijeko, jestivo ulje, sir, ali bi morala ugasiti tradicionalnu tešku industriju koja je sve svoje proizvode izvozila u Rusiju i ostale post-sovjetske zemlje poput Kazahstana.
Direktor čeličane u Donjecku već tada izražava zabrinutost činjenicom da bi se granice između Rusije i Ukrajine mogle zatvoriti za njihove izvozne proizvode. “To bi doista značilo propast. Tradicionalno 20-25% naših proizvoda ide u Rusiju. Pronaći alternativno tržište u okolnostima krize bi bilo jako teško”, rekao je Alexander Seliverstov za ukrajinsku novinsku agenciju UNIAN. U vrijeme kada su britanski novinari obilazili industrijski razvijen Donbas, proruski prosvjednici su se redovito okupljali na Lenjinovom trgu i njihov glavni zahtjev je bio federalizacija i veća autonomija za istok zemlje. Naravno da se zahtijevalo i napuštanje planova nove vlade o pripajanju Europskoj uniji. “Europska unija ne želi Ukrajinu. Mi ne želimo EU. Potpisivanje sporazuma s Bruxellesom smatramo kapitulacijom. Samo prijateljski odnos s bratskom Rusijom i Bjelorusijom mogu Ukrajini donijeti boljitak. Rusi, Bjelorusi i Ukrajinci su braća po tradiciji i vjeri i dijelimo zajedničku povijest”, izjavio je informatički inženjer Roman Protsenko. “Iako neki tvrde kako se standard Ukrajinaca od propasti Sovjetskog Saveza poboljšao, činjenice govore drugačije. Svi koji su se protivili Maidanu ili bili pasivni tijekom prosvjeda, ipak misle da je suradnja s Rusijom bolja opcija i da će samo tako izaći iz ovakvih uvjeta koje trpe već 23 godine”, piše The Guardian.
Južno od Donjecka je luka Mariupol gdje su smještene dvije najveće tvornice željeza koje su ranije izvozile proizvode u Bugarsku, Italiju i Tursku, ali sada kada je Krim postao dio Ruske Federacija suzio se plovni put koji povezuje Azovsko i Crno more, na rusku stranu je prešla gotovo cijela ukrajinska mornarica i postavlja se pitanje može li Mariupol uopće funkcionirati kao luka, a da bude okrenut isključivo zapadnim partnerima. Po svemu sudeći ne može i u slučaju da Ukrajina prekine sve veze s Rusijom, svi lučki radnici će ostati bez posla. Stanovnici Mariupola su postupili jednako kao ostali gradovi, zauzeli su gradsku vijećnicu , zahtijevali federalizaciju zemlje i zadržavanje gospodarskih veza s Moskvom, u protivnom će luka i cijela ukrajinska industrijska baza biti proglašeni “nekonkurentnom gospodarskom granom”, što je značilo sigurnih nekoliko tisuća otkaza. Šok za Ukrajince dolazi s objavom nacrta sporazuma s Međunarodnim monetarnim fondom čija direktorica Christine Lagarde razbija svaku sumnju o katastrofalnoj ukrajinskoj budućnosti.
“Ukrajina nema pristup globalnim financijskim tržištima, a MMF ne daje novac besplatno. Zauzvrat možemo očekivati da će Ukrajina učiniti ono što za oporavak gospodarstva mora biti učinjeno. To je borba protiv korupcije, reforma javne uprave, utvrđivanje cijena energije, reforma fiskalnog sustava i provođenje strukturnih reformi”, najgore strahove je potvrdila direktorica MMF-a, Christine Lagarde, a ta magična riječ “strukturne reforme” znači privatizaciju državnog sektora, otkaze u javnom sektoru i zatvaranje svih onih tvornica kojima trebaju velika ulaganja da bi se postigli EU standardi.
Što je još tužnije, sve to nitko i ne skriva, osim što se svi pozivaju na “prava radnika da rade u uvjetima kakve zaslužuje radnik u Europi u XXI stoljeću”. Istina je da je ukrajinska industrija daleko od tih standarda, ali je isto tako istina da je to jedini izvor prihoda na istoku zemlje koji će bi možda imao čist okoliš, ali i zatvorene tvornice i živjeti će od milostinje pučkih kuhinja. Nakon toga dolaze na red na rejting agencije i Moody’s obara ukrajinski rejting, na što “premijer” Yatsenyuk odgovara: “Mi smo vlada kamikaza i provest ćemo sve reforme!”. Sve navedeno je za narod istoka Ukrajine bilo previše i 6. travnja u Donjecku, Lugansku i ostalim gradovima Donbasa počinju prosvjedi koji u to vrijeme imaju isključivo odlike klasne borbe i nemaju nikakvih dodirnih točaka s ruskim “povampirenim nacionalizmom”. Istina je da je oko 500 ljudi na prosvjedima tog dana tražilo pripojenje Rusiji, ali je stav ogromne većine, koja je tjednima ukazivala na sulude odluke parlamenta u Kijevu, za kojega se više ne zna predstavlja li ukrajinski narod ili MMF, EU, SAD i rejting agencije, kako Donjeck i druge istočne regije moraju imati visoki stupanj autonomije koja se mora odnositi i na upravljanje financijama i gospodarstvom, ali i mogućnost pridruživanja Carinskoj uniji s Rusijom, Bjelorusijom i Kazahstanom.
Istoga dana privremeni “predsjednik” Alexander Turchinov otkazuje svoj posjet Litvi gdje je sudjelovao u radu predstavnika 28 parlamenata Europske unije, vraća se u Kijev “kako bi pozorno pratio situaciju u regijama Donjeck i Lugansk”, prenosi Glas Rusije. Turchynov hitno saziva sastanak predstavnika pravosuđa i agencija za provedbu zakona “kako bi dogovorio akcije protiv separatista u pobunjenim regijama”. Dan poslije Vrhovna Rada, ne uzimajući u obzir zahtjeve prosvjednika s istoka zemlje, najavljuje usvajanje po hitnom postupku zakona o kaznenoj odgovornosti “za separatizam i druge zločine protiv države”, a takozvani “predsjednik” Turchinov najavljuje i “zabranu aktivnosti brojnih političkih stranaka i društvenih organizacija”. Tada prosvjednici zauzimaju zgrade državne uprave i policijske postaje u Donjecku, proglašavaju Narodnu Republiku Donjeck, a kasnije njihov primjer slijede svi gradovi u tom nekada bogatom području Sovjetskog Saveza i Ukrajine, a kojeg nova “vlada” želi uništiti do temelja. Možda je sada nešto jasnija situacija oko “separatističkih težnji”, za koje je dokazano da nikada nisu postojale u tom dijelu Ukrajine, i “terorističkih aktivnosti proruskih militanata”, koji nisu išta drugo nego ljudi koji žele očuvati golu egzistenciju, pa makar njihova radna mjesta i nisu po svim “standardima Europske unije”, na što se Bruxelles u pravilu poziva uvijek kada želi ugasiti proizvodnju u nekoj zemlji.
Što se tiče Rusije, bilo bi krajnje neprofesionalno prešutjeti da i Moskva u Ukrajini ima svoje geostrateške i geopolitičke interese, ali do sukoba nikada ne bi ni došlo da se taj isti Zapad pridržavao dogovora o neširenju NATO saveza na istok. Što se tiče proruskog sentimenta na istoku Ukrajine, on je prirodan jer su ljudi osjetili da je Rusija jedina zemlja od koje mogu tražiti potporu. Ukratko, istok Ukrajine je izgleda jedino žarište u Europi gdje su ljudi oružjem ustali protiv najsurovijih mjera neoliberalnog kapitalizma i sve priče o “secesionizmu” i “proruskom terorizmu” su klasična zamjena teza kako bi se prikrila pljačka i razaranje ukrajinske industrije, koja većinom radi za potrebe ruskog tržišta, a brojne tvornice i za potrebe ruske vojske. U ovim trenucima traje protuofenziva milicija Donbasa, na koju su svi zapadni lideri, praćeni podrškom medija, odgovorili zahtjevom za „hitno primirje i pronalaskom političkog rješenja sukoba“.
Dakle, tek kada su radnici i milicije Donbasa, koje su “premijer” Arseniy Yatsenyuk i bivši v.d. “predsjednik” Alexander Turchinov proglasili “teroristima”, počeli ostvarivati znatne pobjede na bojnom polju, probudila se Europa, ali na svoj dobropoznati način: za sve okrivljujući Rusiju.
Kratka povijest Donjecke regije koja demantira neistine o rudarsko-metalurškom sektoru
Donjeck kao grad nastaje 1869., ali se naselje koje se nalazilo na istom mjestu zvalo Hughsofka. Za razliku od drugih većih gradova nastalih na prometnim sjecištima, Donjeck se razvija zbog velikih podzemnih nalazišta. Kako nastaju rudnici, oko njih se razvija grad i popratna metalurška industrija koja ga prati.
U regiji su bogata nalazišta ugljena gdje se oko naselja Alexandrovka 1779. otvara i prvi rudnik. 1886. ruski inženjer A. Mevius ukazuje na nužnost iskapanja željezne rude blizu Kalmiusa, a nedaleko u selu Karabuka (danas grad Komsomolsk) su također nalazišta željezne rude, a u blizini u selu Elenovka, nalazišta vapna. Carska vlast se nije najbolje snašla s korištenjem pronađenih ruda i koncesije daje strancima, a jedan od njih je engleski metalurg John James Hughes, koji je vlasnik male tvornice nedaleko od Londona. Zemlju je dobio i dijelom kupio vrlo povoljno, potom s Komitetom ruskih ministara dogovara otvaranje društva za ugljen, željezo u Novorossiysku i željezničku kompaniju koja gradi Harkov-Azov. 1869. carska vlada revidira prethodno sklopljene ugovore i sama počinje voditi iskapanja ugljena i gradi metaluršku tvornicu, no vodi je i dalje John Hughes. On 1869. otvara prvu kovačnicu koja je ujedno i prva proizvodna linija tvornice. Usporedno s tim aktivnostima, za radnike u rudnicima i tvornici gradi se naselje Hughsofka.
Pored iskapanja željezne rude i daljnje proizvodnje, grade se i potrebni strojevi, ali i vađenje ugljena. S izgradnjom željezničkih pruga (Konstantinovka-Hughsofka-Elenovka i Elenovka-Mariupol) konačno je omogućen i daljnji razvoj metalurške industrije i proizvodnje ugljena. Do 1899. na tom je području već devet rudnika ugljena i tvornice koje proizvode 16.38 milijuna kg željeza. Iste godine se gradi i tvornica koja se i danas zove Donjecka tvornica za izgradnju strojeva potrebnih za rudarski sektor.
Sve donedavno su rudarstvo i metalurgija bili itekako napredni i isplativi, a modernizacija je također sustavno provođena. Uporedo s gospodarskim napretkom i novim tvornicama stalno raste i populacija, tako da 1894. grad ima 5 494 stanovnika, a već 1897. – 29 000. Otvaraju se škole, vrtići, sve popratne institucije i 1917. je to već naselje sa 70 000 stanovnika. Tadašnja Hughsofka dobiva status grada i biva preimenovana u Stalino. 1932. grad postaje glavnim gradom regije Donjeck. Industrija i dalje cvjeta i do 1941. je tu već 223 poduzeća pod državnom kontrolom, od kojih 5% čine tvornice željeza, a 11% kooperativna industrija. Od 1941-1943. grad je pod okupacijom Nijemaca i kao i mnogi istočnoeuropski gradovi biva devastiran ratom. Potpuno je obnovljen tek 1961., a nakon što Hruščov dolazi na mjesto Staljina dobiva svoje današnje ime – Donjeck.
Danas je taj grad važno znanstveno i kulturno središte. Donjeck je i najgušće naseljena regija Ukrajine s 5,3 milijuna stanovnika na 26 540 četvornih kilometara. Na istoku graniči s ruskom regijom Rostov, a na jugu s Azovskim morem koje se spaja s Crnim morem i tako je regija povezana i vodenim putovima. Donjecka regija ima i bogatu ribarsku tradiciju i razvijen turizam. Sam grad Donjeck ima 1,2 milijuna stanovnika, a samo polovica građana su etnički Ukrajinci. Donjeck je i dokaz da je itekako moguća multikulturalnost, što je na početku mandata na “zaprepaštenje” europskih liberala negirala njemačka kancelarka Angela Merkel.
U Donjecku s Ukrajincima u miru žive Rusi, Grci, Tatari, Židovi i druge manjine. Donjecka regija čini 4,4 % teritorija Ukrajine, a populacija 10% ukupnog stanovništva te zemlje. Regija graniči s regijama Lugansk, Harkov, Dnjepropetrovsk i Zaporožje i s oblasti Rostov u Ruskoj Federaciji. Danas unutar administrativnih gradskih granica Donjeck ima preko 40 rudnika ugljena. Tvornice su proširene i modernizirane, tu je danas i kemijska industrija i proizvodnja kućanskih aparata i druge lake industrije, a u kontaktu je s poduzetnicima i vladama diljem Europe i svijeta.
Nekome je u interesu da sve to propadne, no to je scenarij koji je nama nažalost itekako dobro poznat. Zbog naroda Donjecka i ostalih istočnih ukrajinskih regija se treba nadati da će uspjeti u ovoj borbi protiv daleko snažnijeg neprijatelja, jer bi u konačnici to u Europi bio prvi put da MMF, Europska unija i SAD nisu ostvarili svoje zacrtane ciljeve.
Foto 1 (gore) : Lipanj 2014. – Žena u obrani Slavianska / Foto 2 (dolje): Gospodarstvo regija Donjeck i Lugansk
