Edo Popović: U svijetu je na djelu bankarski fašizam

To je i europski trend, a u hrvatskom slučaju ta se radikalizacija gotovo poklopila s ulaskom u Europsku uniju. Na međunarodnoj sceni posljednji su tjedni u znaku pobjede Sirize na grčkim izborima i nagovještaj uspona nove ljevice i drugdje u Europi. O svemu tome razgovaramo s književnikom Edom Popovićem.SEEbiz: Posljednjih smo mjeseci svjedoci radikalizacije hrvatskog društva koja je kulminirala u nedavnoj predsjedničkoj kampanji. Prosvjed branitelja samo je jedan od okidača, ali vjerojatno najjači. Kako to komentirate?

Popović: Ima tu svačega pomalo. Radikalizira se cijela Europa, radikalna desnica diže glavu i u Njemačkoj i u Francuskoj, Hrvatska tu nije izuzetak. Ono po čemu smo izuzetak jest to što ovdje radikalna desnica diže glavu svaki put kad su na vlasti lijeve političke opcije. I sad taj prosvjed bivših branitelja. Kažem bivših jer branitelj nije titula, niti zanimanje, pa da to stalno teglite sa sobom. Premda imam numeriranu braniteljsku iskaznicu koju je potpisala gospođa Jadranka Kosor, i premda sam sudjelovao u ratnoj operaciji, ne smatram se braniteljem. Naprosto sam se odazvao mobilizaciji, proveo šest tjedana u uniformi, ispunivši time svoju građansku obavezu, kao što plaćam porez. Neki, međutim, obranu domovine ne smatraju građanskom obavezom, već prilikom da se ogrebu za nešto, da zgrabe povlastice. Sad zamislite da tražite povlastice zato što plaćate porez. Ili zato što ne kršite zakone. Ista je stvar i sa sudjelovanjem u ratu. Država bi se trebala skrbiti o najtežim invalidima i obiteljima poginulih, o oboljelima od PTSP-a, eventualno dati određene povlastice dobrovoljcima, onima koji su ne čekajući mobilizaciju uzeli oružje u ruke, a kojih je jedva deset tisuća, i to je sve. Vidimo, međutim, da vođe iz šatora u Savskoj traže da povlaštene budu i obitelji invalida kad ovi jednom umru. To je apsurdno. Nisu jedino rekli do kojeg koljena bi trebalo to važiti.

U Hrvatskoj radikalizacija dolazi odozgor, režira je i potiče ne neka grupa građana, kao u slučaju njemačke Pegide, već parlamentarna stranka, HDZ, uz blagoslov Crkve. Cilj joj je uzdrmati političkog protivnika na vlasti (oni ga nazivaju neprijateljem) i steći političku prednost, a kao instrument koriste ratne vojne invalide i veterane, čije vođe se plaše kaznenog progona ili gubitka povlastica. I to je sve. Inače, teško mi je razumjeti njihovo objašnjenje da protestiraju zbog narušenog dostojanstva bivših branitelja.  Dostojanstvo vam nitko ne može dati, pogotovo ne zakoni i ustav. Dostojanstvo je stvar sveukupnog ponašanja pojedinca ili grupe ljudi, upravo suprotno ponašanju onih koji protestiraju u Savskoj. U njihovu ponašanju i retorici nema dostojanstva.

SEEbiz: I izvan prostora politike i komunikacije vlast-oporba, na razini građana, po onome što možemo vidjeti na društvenim mrežama, govor mržnje i netrpeljivost postala je “normalna”. Evo, sad imamo priliku vidjeti huškanje jednih protiv drugih u slučaju kredita u švicarskim francima pa i u kontekstu oprosta dugova. Zašto se to događa?

Popović: Rekao bih da su mržnja i netrpeljivost svojstveni ljudskom biću, isto kao i nesebičnost i solidarnost. U kritičnim trenucima prevlada sad jedna, sad druga strana. Ne zaboravimo lanjske poplave gdje je prevladala ona svjetlija strana ljudskog bića. Ili reakciju na nezivadan položaj Milana Basarca i njegova sina iz Komareva.

SEEbiz: Stoji li teza da smo se u dobroj mjeri vratili na retoriku iz 90-ih godina, na “naše” i “njihove”, izmišljanje neprijatelja? Zašto se to dogodilo baš nakon ulaska u EU? Postoji li neka veza ili se naprosto radi o vremenskoj, a ne suštinskoj podudarnosti?

Popović: Rekoh da to dolazi odozgor. Očito je da neke stranke ne mogu mobilizirati svoje potencijalne glasače ničim drugim već mržnjom i podjelama na «dobre» i «zle».  Trebalo mi je dugo da shvatim da se političari, izgovarajući sve one gluposti i besmislice koje pas s maslom ne bi pojeo, ne obraćaju svim hrvatskim građanima, već sasvim određenoj vrsti ljudi, onoj koja će ono što oni kažu progutati bez ikakva promišljanja i provjeravanja. A takvih je izgleda dosta u Hrvatskoj. Čini se da većini ljudi treba ruka koja će ih voditi. Biti nezavisan, slobodan, preuzeti odgovornost za sebe i svoje postupke gadna je zajebancija. Mnogo je lakše sudjelovati u grupnom ludilu, lijevom ili desnom, svejedno, i bez propitivanja pustiti da te vode.

SEEbiz: Nedavna pobjeda Syrize na grčkim izborima ipak je u dijelu javnosti probudila nadu da je ipak moguća alternativa. Kako vidiš ono što se dogodilo u Grčkoj?

Popović: Uspije li premijer Cipras u svojem naumu, vjerujem da će to pokrenuti domino efekt u Europi. Španjolska je s Podemosom na pragu onoga što se dogodilo u Grčkoj. A u Grčkoj nije samo riječ o promjeni vlasti, već o promjeni paradigme. Cipras je to otvoreno kazao, da je njegovoj vladi cilj vratiti čovjeka u središte politike, a ne kapital i profit. I zato Europska komisija, ECB, MMF, gospođa Merkel i drugi vođe drhte zbog prevrata u Grčkoj. U svijetu je na djelu bankarski fašizam i kapitalizam baziran na dugu, a Ciprasova se vlada suprotstavila tome. Protivnik im je moćan, rekao bih i opasan, ne preza ni pred čime, no čini se da Cipras nije uplašen, i da ne misli odustati.

SEEbiz: Dosta se posljednjih tjedana razgovara o tome je li model ljevice koji predstavlja Syriza moguć i u Hrvatskoj. Čini li Vam se da postoji prostor za takvo što? Vidite li već sad neku snagu koja bi imala potencijal za tu vrstu političke akcije?

Popović: Hrvatski vanjski dug je nekih 80 posto BDP-a, dok je grčki veći od 170 posto, čini mi se. Nama je ovdje još uvijek dobro, rekao bih, pa se zato i možemo glodati oko prastarih tema, tipa partizani i ustaše, i oko egzistencijalno nebitnih tema, tipa definicija braka, dostojanstvo neke grupe ljudi i sličnim bezvezarijama. I zato ne mislim da ovdje postoji kritična masa građana koji će podržati prevrat poput ovoga u Grčkoj. A prostora za pravu ljevicu koja će dovesti u pitanje kapitalizam, koja će rušiti kapitalizam, dakako ima. Od svih postojećih stranaka i građanskih inicijativa jedina prava ljevica jest Radnička fronta. No oni su još u sjemenu. Nadam se da će u vremenu pred nama rasti i cvjetati, kao ona zemlja iz Kaštelanove pjesme.

SEEbiz: Kako biste općenito ocijenili ponašanje intelektualaca ili “kulturne elite” u svim ovim događajima? Čuje li se dovoljno njihov glas?

Popović: Čini mi se da nisu problem glasovi otpora, već volja i želja većine da ih čuje i razumije. Što se mene tiče, pratim odlične kolumne Marinka Čulića, zatim tekstove Viktora Ivančića, onda tekstove Marine Kelave o ekologiji, slušam što govori Dean Duda u onoj TV emisiji… Tako održavam mentalnu higijenu. Sve dok je takvih glasova ovdje, siguran sam da nismo potpuno izgubljeni.

SEEbiz: I za kraj jedno osobno pitanje. Prije nekoliko godina odselili ste iz Zagreba. Koliko vam se kvaliteta života unaprijedila u tom razdoblju? Nedostaje li Vam Zagreb ili ste sasvim izgubili iluzije o životu u njemu?

Popović: Još uvijek više vremena supruga i ja provodimo u Zagrebu nego na imanju u Stranici Gornjoj. Naime, nismo dovršili rekonstrukciju stare kuće. Kad boravim gore, osjećam navalu životne energije koja slabi kad sam u Zagrebu. Zagreb će mi sasvim sigurno nedostajati kad se za stalno preselim gore, naročito moje Utrine i Novi Zagreb, no to je samo 45 minuta vožnje autom, pa ne paničarim. A kad se poželim velegrada, otputovat ćemo u London, Madrid, Berlin… Valjda ćemo si to moći priuštiti.