Sjedi tamo dok ti Veliki Bijeli Čovjek ne kaže drukčije

Evo prilike onima u šatoru da skoče na zadnje noge. Ma što da skoče, da odmah zaustave promet u Savskoj, uhvate se posla i sve one šatre premjeste ravno na Zrinjevac pred zgradu Ministarstva vanjskih poslova. Ili još bolje, da se zapute u Buzin i zapale logorsku vatru pred utvrdom u kojoj se smjestilo američko veleposlanstvo.

Oni su za ovu državu ginuli, njima je ona svetinja, nju su obranili da bude samostalna i neovisna, da budemo svoji na svome, da sami odlučujemo o svojoj sudbini, a ne da nam naređuju iz Beča, Budimpešte ili – daleko bilo – Beograda.

Evo prilike koju ne smiju propustiti. Ako im je Hrvatska na srcu, a u domovinu se jedino kunu, onda je došao krajnji čas da ponovo stanu na njezin branik. Nije 2015. ništa lakša od 1991. U redu, nema rata, ne zasad, ali u ratu barem znaš tko ti je neprijatelj. Jer s ovakvim nam prijateljima, kaže otrcana filmska fraza, neprijatelji nisu ni potrebni.

O čemu je riječ? Američki veleposlanik u Hrvatskoj Kenneth Merten (upamtite mu ime, jer taj se ovdje ponaša kao šerif okruga Hrvatska) obrušio se na Vladu kao da je riječ o udruzi kanzaških ljubitelja goveda. U maniri pravoga kolonijalnoga gospodara, a ne akreditiranog veleposlanika jedne suverene države u drugoj suverenoj državi (bez obzira na veličinu, snagu i moć!) najprije je neslužbeno pronio vijest da Sjedinjene Države ne gledaju blagonaklono na potencijalnu privrednu suradnju Hrvatske s Rusijom, da bi dan poslije i službeno izrazio “zabrinutost” zbog skorog Rusko-hrvatskoga gospodarskog foruma.

Mertenu se, objasnio je, ne sviđa sastav i brojnost hrvatskog izaslanstva koje ide idući tjedan u Moskvu. Kaže da među njima ima visokih Vladinih dužnosnika, poput ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka i bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, čime se, misli zabrinuti Kenneth, “u ključnom trenutku šalje dvojaka poruka” prema Rusiji, a to nikako nije u redu jer je – pazite ovo – stav SAD-a “kako ovo nije trenutak da se prema Rusiji ponaša i radi posao kao da je sve u redu”.

Na žalost, Vlada očekivano nije reagirala. Svi su listom pognuli glave. Ovom je ispala kemijska, onoj upala trepavica u oko, trećem popustila bešika…

Isto se ponaša i nova predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Istina, ne bi bilo u redu da joj nedjeljnu inauguraciju remetimo ovim pitanjem. Posebno ne zato što je na funkciju došla izravno iz NATO-a, a tko tamo kolo vodi, valjda ne sumnjaju ni članovi onog društva govedara. Od nje bi čovjek prije mogao očekivati da će još žešće kritizirati Vladu zbog moskovskog foruma jer bi je takva “Vladina nesmotrenost”, a “američka zabrinutost” na kraju mogla koštati niže washingtonske diplomatske svite koja će u nedjelju prijepodne doći na Markov trg, pa će se umjesto trećeg ešalona, po zagrebačkom Gornjem gradu pentrati peti.

Što očekivati od nje kada je i predsjednik bivše joj stranke Tomislav Karamarko rekao da je Merten iz ulice Thomasa Jeffersona 2, Buzin, potpuno u pravu, jer se u “sadašnjoj situaciji mi kao članica NATO-saveza moramo znati kako se ponašati”.

Moramo, htio je reći Karamarko, znati gdje nam je mjesto. A mjesto nam je očito tamo gdje Amerikanci kažu da nam je mjesto. Ako nas pošalju u kut, najbolje je otići tamo i kleknuti na kukuruz. Ako nas pošalju u rat, onda nam se s pjesmom na ustima o Velikom Bijelom Vođi valja zaputiti i za Rusiju.

Zapravo, u cijeloj priči Merten iz Buzina uopće nije važan. On je prije Hrvatske i tako posao izučavao po provjerenim demokracijama poput Haitija. Važnije je kako državu vidimo mi koji u njoj živimo i oni koji bi je trebali znati voditi i braniti njezine interese ma tko im se pritom suprotstavljao. A to je, do završetka ovog teksta, jedini napravio Stjepan Mesić poručivši Mertenu da se “nikad ni jedan veleposlanik u Republici Hrvatskoj nije postavio u ulogu pokrovitelja koji će malu Hrvatsku podučavati što će i kako raditi”, jer je ovaj “na samome rubu miješanja u unutarnje stvari države u kojoj je akreditiran”.

Zadnjih je godina svako utjerivanje američke demokracije po svijetu hrvatske kompanije koštalo milijune izgubljenih dolara. Od Libije, gdje je svrgnut Gadafi i iz koje je protjerana gomila tvrtki, preko Sirije, u kojoj je Ina izgubila važno naftno polje, do Ukrajine, odnosno Rusije. Pa što će nam onda i taj moskovski forum, logično se nameće pitanje. Da budemo ironični, možemo se sjetiti premijera Zoran Milanović, koji je ionako nedavno, ne zaputivši se u Beograd na sastanak s kineskim gospodarstvenicima, rekao da se na takvim susretima i tako nikad ništa ne dogodi.

Slično će valjda biti i u Moskvi. Ovaj put ne samo zbog uobičajene aljkavosti državnog vrha i dvojbenih poduzetničkih potencijala, nego bogami i zbog američkog pritiska. Jer ako nam ovako šalju poruke javno, što li su tek u stanju reći u četiri oka. Zato je bolje da predstavnici svih onih 80 hrvatskih tvrtki koji bi se trebali u utorak uputiti u Moskvu debelo pripaze prije nego što išta odluče, a kamoli potpišu, jer im leđa ne čuva nitko. Neka se drže turističkih znamenitosti, s obzirom da ih neće tako skoro posjetiti. Barem dok Veliki Bijeli Čovjek ne odluči drukčije.