Propali glumac(Michael Keaton) koji je odigrao ikonicnog Birdmana u istoimenom filmu, u potrazi za revitalizirajucim glumackim pokusajem odluci odraditi jednu Broadwaysku dramu(glumiti ce, režirati i napisati scenarij), no s svakim korakom naprijed, uslijede dva koraka nazad, kako u profesionalnom tako i u privatnom životu.
Jedno zaista neobicno, ili možda bolje kazano metafilmsko ostvarenje Alejandra Gonzalesa Inarritua(BIUTIFUL, BABEL, PASJA LJUBAV), koje se na poprilicno posprdan nacin obraca blockbusterskoj publici željnom vizualnih ekstravaganci bez prave forme. No iako bi se na prvi pogled moglo kazati kako glorificira kazališne daske, tek u završnim trenucima filma, otkrijemo kako zapravo na suptilan nacin i njih secira, karakterizirajuci svake krajnosti, kako one celuloidne(citaj posvemašnja potreba za CGI), tako i one kazališne(odvec kriticno nastrojena publika, kritika i isforsirani glumci) kao totalno nepotrebne u kvalitativnoj domeni shvacanja ili prihvacanje nekog ostvarenja. Zaista je zanimljiva odluka redatelja da skoro tijekom cijelog trajanja filma ne napusti okvire scenografije jednog kazališta, svojevrsno objašnavajuci cijeli život glumaca, koji ne prestaju živjeti van svojih uloga, nego se jednostavno stope sa svim tim likovima, što za neke zna biti poprilicno devastirajuce. No, iako je samim njima vjerovatno najgore, jer vjerovatno misle da su neshvaceni, Irarritu sugerira kako u tom “procesu” najviše stradavaju koleteralne žrtve, poput obitelji i prijatelja, koje su na ine nacine izignorirane za vrijeme, njihova života, odnosno karijere, koji se nakon nekog vremena spoje u isto. Režija Irarritua je energicna i napeta, sparena s fino ugodjenim, rekao bih i napadnim minimalistickim soundtrackom, dok je kamera prilicno eminentna i sveprisutna s mnoštvo uskih kadrova koje stavljaju naglasak na lika, a ne toliko na formu. Gluma svih protagonista je savršena, dok posebno valja naglasiti Edwarda Nortona(KLUB BORACA, GENERACIJA X), kojemu je ovo svojevrsni metafilmski povratak na “velika vrata”, koji je zaslužio, ali opravdao, s jednom od boljih sporednih uloga ove godine dok je Michael Keaton(BATMAN, BUBIMIR) zaista s ovom ulogom stavio sve karte na stol da bi povratio svoj zvijezdani status, moram se složiti, odradio je to prilIcno uvjerljivo i emotivno i totalno zaslužio Oscarovsku nominaciju. Sve u svemu jedno poprilicno filmofilmsko ostvarenje koje nece biti za one manje upucenije u filmsku umjetnost, dok ce onim zagriženim, informiranijim gledateljima, koji su donekle involvirani u umjetnicke faktore života, poslužiti kao svojevrsni “almanah” prošlosti, sadašnjosti i nadam se buducnosti..