Quantcast
Channel:
Viewing all articles
Browse latest Browse all 10979

Savska 66: Strah hrvatskog bijednika od hrvatskog branitelja

$
0
0
Stotinu i više dana šator stoji u Savskoj ulici u Zagrebu, kod broja šezdeset i šest: izmjenjuju se u njemu sredovječni  muškarci u maskirnim uniformama, traže i nalaze neprijatelje i prijetnje u onome što naivni smatraju zasluženim mirom nakon ratne pobjede
Stotinu i više dana šator stoji u Savskoj ulici u Zagrebu, kod broja šezdeset i šest: izmjenjuju se u njemu sredovječni muškarci u maskirnim uniformama, traže i nalaze neprijatelje i prijetnje u onome što naivni smatraju zasluženim mirom nakon ratne pobjede
Foto:
FaH

Protesti bez smisla i cilja, estradno kurčenje s političkim i interesnim zaleđem organizatora, za rezultat imaju zazor civila od uniforme, nelagodu građanina od prikladno odjevenog veterana, strah hrvatskog bijednika od hrvatskog branitelja, s kojim se u istom prostoru osjeća kao da je u ćeliji s isljednicima iz policijskog odjela za domoljublje i pravovjernost

Atmosfera je bila uobičajena za ono doba dana između posljednje kave i prve pive. Listaju su već pročitane novine, ne zato da se nađe nešto zanimljivo, već da se ubije vrijeme – da se, nekako, dočeka onaj tren u kojem je pristojno umjesto, „još jedan makijato… mali“, zatražiti prva tri deca; rastežu se već završeni razgovori iz istog razloga zbog kojeg se listaju pročitane novine; besciljno se, dok sat kuca kao da je pokvaren, putuje bespućima internetske neozbiljnosti…  A onda je, odjednom, kao što bi rekao Sejo Sexon, atmosfera bila k’o kad je umro Tito.

Dvojica muškaraca u maskirnim uniformama, nikako mlađih od četrdeset i pet, šest, kratko ošišanih, koščatih lica, pogleda kakav čovjek ima dok pregledava nepoznat prostor, ušla su u neveliki kafić. Zadržali su se kratko, točno koliko treba da procijene kako im u ono malo slobodnog prostora nikako ne može biti komotno, okrenuli i izašli. Opet, ostali su dovoljno dugo da svi zamuknu, maknu pogled u stranu, čekajući nešto, možda i narudžbu, prije psovku, pa i prijetnju…  sve što se već  očekuje kada se ukažu neki ljudi sa prijetećim pogledima.

Kako su neznani gosti izašli, tako je, opet, sve bilo kako i uvijek biva između posljednje kave i prve pive. Tek je poneko primijetio oznake na leđima vojničkih jakni. Muškarci u maskirnim uniformama, nikako mlađih od četrdeset i pet, šest, kratko ošišanih, koščatih lica, pogleda kakav čovjek ima dok pregledava nepoznat prostor, bili su, još jesu, demineri. Nije poznato, a nije ni važno, jesu li malo mjesta i malo mira tražili da se odmore od posla ili od puta.

Dvojica muškaraca, već opisanih, izgledali su kao branitelji u mirnodopskoj ofenzivi, kao da su, nema petnaest minuta, izašli iz onog šatora kod Ministarstva branitelja, preletjeli tristotinjak kilometara do obale i dali se u potragu za Jugoslavenima, komunistima, biračima nenarodne vlasti, antikristima i masonima, svima koji se ne uklapaju u sliku svijeta Josipa Klemma i Đure Glogoškog; onima, dakle, što uporno, ali baš uporno, neće da shvate kako rat, ustvari, uopće nije gotov, već je samo, zbog grube administrativne greške, stao.

Ima ljudi što se, kada uđu u nepoznat prostor i među nepoznat svijet, osjećaju kao da su kročili u pakao. Takvi se odmah namrgode, glavu uvuku u ramena, suze pogled i tek tada, u svoj svojoj zamaskiranoj nesigurnosti, privuku pažnju, pa im bude gore.

Da su prije godinu, dvije, tri, pet, dvojica muškaraca u maskirnim uniformama, nikako mlađih od četrdeset i pet, šest, kratko ošišanih, koščatih lica, pogleda kakav čovjek ima dok pregledava nepoznat prostor, ušla u neveliki kafić, opet bi bili primijećeni. Samo što nitko ne bi zamukao, maknuo pogled u stranu i čekao nešto više od onog trenutka u kojem je pristojno umjesto, „još jedan makijato… mali“, zatražiti prva tri deca. Jednako bi bilo i da su im na uniformama, umjesto deminerskih, stajale oznake kakve brigade, bojne, specijalne postrojbe policije ili bikerskog kluba iz pasivnih krajeva. Nije, uostalom, nimalo neuobičajeno dijeliti kafiće u Dalmaciji s nepoznatima. Cijelo je ljeto, uvijek i svake godine, vrijeme u kojem domaći svijet zna da su velike, užasavajuće velike šanse da na onom mjestu na kojem je presjedio dio jeseni, cijelu zimu i komad proljeća, zatekne kakvog stranca koji uz coca-colu zero mijenja status na Facebooku.

Što je, onda, tajna trenutka muka koji je uslijedio nakon što su u neveliki lokal ušla dvojica muškaraca u maskirnim uniformama, u kasnim četrdesetim i u, valjda trećem, kojem li, mjesecu najbesmislenijih protesta u dugoj povijesti besmisla u Hrvatskoj? Pa, baš u tim protestima…

Stotinu i više dana stoji u Savskoj ulici u Zagrebu, kod broja šezdeset i šest, šator: izmjenjuju se u njemu sredovječni i nešto stariji muškarci u maskirnim uniformama, traže i nalaze neprijatelje i prijetnje u onome što naivni smatraju zasluženim mirom nakon ratne pobjede, a dio onih što su u pobjedi sudjelovali, tek grubom administrativnom greškom kojom rat nije završio, već je samo, i na neodređeno, sada već predugo vrijeme, zaustavljen.

Stoji, dakle, stotinu i nešto dana, mimo svakog reda i zakona, šator u jednoj od dvije najprometnije zagrebačke ulice, putuju Hrvatskom Đuro Glogoški i Josip Klemm, a sve, ali sve što se promijenilo jest reakcija na iznenadne goste u vojnim odorama, kratko ošišane i s pogledom koji se ne čita kao ispitivanje nepoznatog prostora, već kao uvertira u, i to u boljem slučaju, psovku i prijetnju.

Protesti bez smisla i cilja, estradno kurčenje s političkim i interesnim zaleđem organizatora, za rezultat imaju zazor civila od uniforme, nelagodu građanina od prikladno odjevenog veterana, strah hrvatskog bijednika od hrvatskog branitelja, s kojim se u istom prostoru osjeća kao da je u ćeliji s isljednicima iz policijskog odjela za domoljublje i pravovjernost, koji će prije shvatiti kako brod plovi, avion leti i ploča svira, nego da je, eto, onaj glupi građanin preko puta njih, star četrdeset i pet, šest godina, nezaposlen, sa kreditom u francima, neplaćenom strujom i dvadeset kuna u džepu, možda bio i branitelj, samo što je svoj rat dobio i završio. Jednom za sva vremena.

Eto, to je sve što su za tri, četiri, koliko više mjeseci kampiranja na cesti, postigli organizatori protesta u Savskoj: sebe su i one što im liče, makar i veze nikakve nemali, izolirali, getoizirali i obilježili kao čuvare (kontra)revolucije, kao aktere performansa jedinstvenog po tome što tremu, umjesto izvođača, ima publika.


Viewing all articles
Browse latest Browse all 10979

Trending Articles


Girasoles para colorear


mayabang Quotes, Torpe Quotes, tanga Quotes


Tagalog Quotes About Crush – Tagalog Love Quotes


OFW quotes : Pinoy Tagalog Quotes


Long Distance Relationship Tagalog Love Quotes


Tagalog Quotes To Move on and More Love Love Love Quotes


5 Tagalog Relationship Rules


Best Crush Tagalog Quotes And Sayings 2017


Re:Mutton Pies (lleechef)


FORECLOSURE OF REAL ESTATE MORTGAGE


Sapos para colorear


tagalog love Quotes – Tiwala Quotes


Break up Quotes Tagalog Love Quote – Broken Hearted Quotes Tagalog


Patama Quotes : Tagalog Inspirational Quotes


Pamatay na Banat and Mga Patama Love Quotes


Tagalog Long Distance Relationship Love Quotes


BARKADA TAGALOG QUOTES


“BAHAY KUBO HUGOT”


Vimeo 10.7.0 by Vimeo.com, Inc.


Vimeo 10.7.1 by Vimeo.com, Inc.