Kukuriku-vlada zapošljava nove šefove dvadeset državnih agencija.
Za otprilike godinu dana, najkasnije i najvjerojatnije, građani će Bijedne Naše imati ne baš veselu prigodu gledati nova lica u piramidi vlasti. Novi zastupnici u “Visokom domu” sipat će u novinarske mikrofone neke nove mudrosti. Istina, bit će tu i tamo neka poznata faca u već ofucanoj saborskoj obleki. Ne treba ni zinuti da bi se znalo kojim intelektualnim kapacitetom raspolaže i kojim se alatima služi kad važno nabire čelo i znakovito zaoštrava intonaciju. Gotovo na vlas isto kao što to danas čine “uvaženi zastupnici” Gordan Jandroković, Ivan Šuker, Domagoj Milošević, Željko Reiner, Branko Bačić, Darko Milinović, Davorin Mlakar… Sve odreda bivši ministri bivših HDZ-ovih vlada, koje je također bivša premijerka i šefica te stranke Jadranka Kosor – uoči izbornog debakla – uhljebila u saborskim klupama. Na skromnoj bruto plaći i do 45 000 kuna!
Toliko da ne umru od gladi nakon što im prestane dužnosnička povlastica: još godinu nakon što voljom građana spadnu s konja na magarca, primaju ministarska nezasluženo visoka beriva. Eto, bivši se predsjednik RH Ivo Josipović nije libio ovih dana sam sebi skočiti u usta i podnijeti zahtjev državi da mu nastavi slati na tekući račun predsjedničkih 24 000 kuna neto svaki mjesec. Na to ima zakonsko pravo. Ali, tko ga je silio predizborno izigravati “poštenjačinu” koja će se, izgubi li utrku za Pantovčak, vratiti na fakultet, gdje ga navodno čeka radno mjesto, te kao “bivšeg predsjednika RH” neće biti na teret poreznim obveznicima. A sada: “Ne znam kada će me primiti na fakultet, a do tada moram od nečega živjeti; neću valjda umrijeti od gladi”.
Pustimo sada to da je Josipovićeva obitelj (i on osobno) takvog imovinskog stanja, pokretnog i nepokretnog, da bi on mogao do mirovine živjeti u izobilju, da ne pomakne malim prstom. Da ni korak ne napravi prema burzi rada u trećoj-četvrtoj ulici od svog raskošnog stana.
Važna je za ovu prigodu, međutim, činjenica o materijalnoj pohlepi, kvarnoj svijesti i savjesti, socijalnoj impotenciji i običnoj ljudskoj prevrtljivosti što se skrivaju ispod sirenske privlačnosti političke profesije. Ona osigurava moć i bogatstvo, kruh bez motike. Zato ne jenjava tutanj stampeda kojekakvih luda, lukavaca, lopova, nečasnih prevrtljivaca i bezveznjaka – u politiku. Gazi se i preko mrtvih i preko vlastitog obraza, ako ga tu i tamo netko ima.
Vladajuće su kaste same sebi još u praskozorje Tuđmanova režima paragrafima zacementirale besprimjerne povlastice i svekolike blagodati da ih je sramotno i spominjati: od visokih dužnosničkih plaća, dodataka i plaćenih režija za i nakon mandata do iznimno povoljnih uvjeta za umirovljenje i natprosječnih mirovina. I četvrt stoljeća već ni milimetra ne odstupaju od “svojih prava”. Ma koliko kriza bila socijalno korozivna, sveobuhvatna i duboka. Za političare i državne dužnosnike mora biti i uvijek ima, za građane ne mora biti i uglavnom nema. Osim vrlo selektivne socijalne crkavice za puko preživljavanje od danas do sutra.
Ne mora biti čak ni pet kuna dnevno siromašnoj djeci za topli obrok u osnovnim školama!? Više od 9000 osnovaca nije u stanju platiti za velikog odmora šalicu toplog čaja i šnitu kruha namazanu pekmezom! Zašto se socijalna ministrica Milanka Opačić pravi gluha na taj upravo objavljeni podatak Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta!? Za što prima visoku plaću!? A zdravstveni ministar Siniša Varga – samo pucneš prstima! – istrese 1,2 milijuna kuna građana za uređenje obične novinarske sobe. Ekološki ministar Mihael Zmajlović desetak milijuna za preseljenje na luksuzni vidikovac Zagrebtowera! Plus kupaonica.
Sramotno je i ponižavajuće stoga odjeknula medijska vijest o tome da Vlada ubrzano priprema ovih dana zapošljavanje 20 novih šefova državnih agencija, zavoda i instituta. Svojih “zaslužnih” ljudi, dakako, koje valja dobro zbrinuti prije najvjerojatnijega parlamentarnog debakla. Plaće ni za kakav posao, nevažan i često s izmišljenim “radnim” mjestima, vrte se oko 20 000 kuna mjesečno.
Početkom mandata SDP-ove koalicije, javnost je saznala da je policijski ministar Ranko Ostojić smijenio u svom resoru navodno 4000 HDZ-ovih načelnika, šefova, podšefova, šefića i podšefića, sve do uličnih ophodnji, te ih zamijenio pouzdanicima nove vlasti. To su (u)činili i ministri prije njega.
Ne bi li se izbjegla poplava sudskih tužbi i milijunske odštete zbog samovoljnog kršenja propisa o radnim odnosima, smijenjenima su ostavljene dotadašnje plaće. Na istim su se rukovodnim mjestima isplaćivale dvije plaće. Blesavo i skupo, ali kad ne ide iz mog džepa… A porezni obveznici? Ma, tko jebe porezne obveznike!
HDZ se “proslavio” cijelim nizom fiktivnih i političkih zapošljavanja na teret poreznih obveznika. HEP je 2008.-2009. isplaćivao navodno oko 7000 kuna mjesečno Sanaderovom australskom doseljeniku i članu Središnjeg odbora HDZ-a Radi Buljubašiću. Taj tokar po struci uopće nije dolazio na posao u HEP, nego navraćao u stranačke prostorije, odmarao se u darovanom stanu na Martinovki, putovao po zemlji i inozemstvu, da bi ga Jadranka Kosor izbacila iz HDZ-a. U Hrvatskim autocestama, pak, nekoliko se godina kasnije otkrilo izvjesnog Josipa Pocrnića, koji četiri godine nije dolazio na posao, ali je na ime plaće inkasirao više od pola milijuna kuna poreznih obveznika.
I SDP-ova koalicija ima svoje buljubašiće i pocrniće na što upućuje i aktualno zapošljavanje 20 “naših direktora” uoči izglednog silaska s vlasti. Vražje je zavodljiva ta politika. I govna se tako rado gutaju u obilnim količinama, samo da gazda ostavi gutača pri državnim jaslama. Taj žrvanj ne priznaje ljudsku čast, a dostojanstvo melje sitnije od ijednog sofisticiranog izuma mlinske industrije. Gdje ćeš boljeg dokaza od rečene već saborske vojske “novog HDZ-a” (novog? – sic), koju je od svojih izbornih luzera sastavila bivša stranačka i državna zapovjednica Jadranka Kosor. Malo potom svi su joj, osim Vladimira Šeksa, besramno okrenuli leđa, glasali za njezino isključenje iz stranke i podali se novom gazdi.
Za takvu politiku valja imati i želudac i mozak! Ali i birače, koji također moraju imati i želudac i mozak, pa birati uvijek iste bitange koji ih guraju u propast. Premijer i šef SDP-a Zoran Milanović, valjda već i sam svjestan svoga brzog političkog kraja, igra se vatrogasnog populizma. Oprašta dugove, fiksira tečaj CHF-a, porezno lakira osnovice plaća i mirovina, brže plaća državne poticaje… ali sve na teret građana – s jednogodišnjom odgodom. Novi “povoljni” krediti kod međunarodnih lihvara sustižu jedan drugi. Zaredali gotovo mjesečno! Neka se Karamarko sutra zajebava s posljedicama tog hipnotiziranja javnosti, kao što se on morao hrvati s HDZ-ovim smrdljivim kosturima iz ormara!
A nitko nije vjerovao da je Plan 21 bio ista fatamorgana kakav će biti i “preporodno-gospodarski” izum made in Bavarska, kojim “novi HDZ” već maše kao sigurnim antidepresivom za kobno posrnulu zemlju. Goran Radman, ničim izazvan, požurio Karamarku držati svijeću već promocijom novog formata središnjeg Dnevnika HTV-a (19-20 sati). “Računajte na nas!” – poručuje mutavim uvjeravanjem kako više od 70 posto građana jedva čeka da “novi HDZ” dođe na vlast i napokon ih “strukturno” počne “bolnim rezovima” izvlačiti iz krize. Koga to Radman zajebava manipulativnim uopćavanjem rezultata statistički kvarne ankete među 500 ispitanika!?
“Dajte nam Karamarka za premijera!” – sugeriraju novinarski samouci tipa Sanje Mikleušević-Pavić koja, prepotentna bez pokrića, uzastopno ne zna ispravno pročitati naziv rejtinške agencije Standard & Poor’s ili kolegica koja također vukovski (“čitaj kako piše, piši kako govoriš”) izgovara prezime američkog potpredsjednika Josepha R. Bidena. “Dajte nam Karamarka, neka nam reže plaće i mirovine, ukida dječji dodatak i socijalne naknade, neka nas masovno tjera u pučke kuhinje kako mu receptom stezanja remena savjetuju Bavarci!”
Ako ta bezočna laž može biti udarna vijest središnjeg Dnevnika HTV-a, onda je i javno novinarstvo potonulo u najsmrdljiviju uhljebljivačku kaljužu u kojoj se odavno već bijedno koprca politika. Da i na trepavicama hodaju, Radmanu i njegovoj uhljebničkoj ekipi urednika i uredničića ne gine, pod Karamarkom, poći istom stazom koju su već utabali Ljiljana Binjevac-Filipović, Hloverka Novak-Srzić, Miljenko Manjkas i ostali “velikani” (post)tuđmanovskog žurnalizma. Što sve neki ljudi, majko moja, ne bi (u)činili kako bi ostali tamo, gdje se med pretače. Jer, tamo se i prsti ližu. I Milanovićevih će rečenih dvadeset direktora zapasti tako nešto slatkog. Kad iz “novi HDZ” pobaca iz fotelja, a hoće, omastit će se produženom dužnosničkom plaćom, odnosno masnim otpremninama.
Ugledni kolumnist EPH izdanja Ante Tomić, kaže, više ne može “svaki dan, i za ručak i za večeru, u svim emisijama na svim televizijama slušati kako Đuro Glogoški mekeće pet istih rečenica” ne bi li Karamarka čim prije progurao u Banske dvore. “Zbog te činjenice, majke mi, gotovo bih i sam glasao za HDZ. (…) Zašto bi itko ma i prosječno inteligentan pomislio kako će ostati bez budućnosti i s lažnom dijagnozom karcinoma štitnjače prositi ispred kapelice ako jedna gomila nesposobnih, lijenih, neodgojenih, neobrazovanih i u svakom smislu bezvrijednih ljudi bude zamijenjena drugom, ustvari jednakom hrpom bitangi? (…) Čijoj se pobjedi budale raduju i čiji poraz opakuju? Ako već ne žudite za vlašću i egzistencija vam ne ovisi o nekakvom barba Luki…”