Traži i revidiranje činjenica o zločinačkoj ulozi hrvatskog vodstva u ratu devedesetih na području BiH, a nova interpretacija povijesti govori o „jedinstvenom domovinskom ratu“, dakle i onome na teritoriju Bosne. Što zapravo znači priznavanje legalnosti takozvane Herceg-Bosne, nekadašnje zlokobne utvrde na području zapadne BiH, čiji su vođe, eminentni članovi Tuđmanove stranke, mahom suđeni za teške ratne zločine nad bošnjačkim civilima, za uspostavu logora i etničko čišćenje muslimanskog stanovništva
Zaklinjala se mjesecima kako njena noga neće kročiti u rezidenciju na brdu Pantovčak, nego će ona stolovati u nekom skromnom zdanju, u centru Zagreba, „bliže narodu“. Lagala je, naravno, jer vražja je stvar taj bivši Titov kompleks, ogromnih dimenzija, s vrtovima po kojima šeću neke divlje zvijeri, a tišinu ometaju samo krici paunova, a i sve tu nekako miriši na njenog omiljenog diktatora Franju Tuđmana, pa je gospođa predsjednica odlučila za početak raščistiti nered naslijeđen od njenih nemarnih muških prethodnika. Zgrozila se jako kad je zavirila u neku rupu i tamo našla, kako je rekla, „vrijedne artefakte“ iz života Josipa Broza i njegove supruge Jovanke, no vrijednim artefaktom nije smatrala i bistu maršala Tita koju se, eto, nisu usudili maknuti njeni prethodnici, nego je gospođa Kitarović zatražila da se Tito hitno šutne iz njene rezidencije na „neko primjerenije mjesto“.
Ode Tito tako u ropotarnicu povjesti, čime je hrvatska predsjednica konačno hrabro stala u kraj tom zločincu i „krvniku Hrvata“, kako mu nježno tepaju u njenoj desničarskoj, nacionalističkoj stranci. Potom je uzela krpu i dobro očistila od prašine nekadašnji radni stol prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, pa tu nakazicu, ružnog rokoko stila, ponosno preuzela kao svoj. Za njim, tim stolom, već je u prvim danima napisala čitavu hrpu pisama, jer voli se žena dopisivati, naročito s hrvatskim premijerom s kojim nikako da ostvari komunikaciju, a kamoli kohabitaciju, pa je nakon njegova pokušaja da udovolji njenoj golemoj želji da prisustvuje sjednici vlade i poziva da dodje s pripremljenim dnevnim redom, Grabar Kitarović iznervirano otpisala kako bi jedina točka dnevnog reda trebala biti premijerova ostavka. Zazvučalo je skoro nevjerojatno da šefica države traži ostavku premijera samo desetak dana nakon inauguracije, ali i potvrdilo da je njen izlazak iz nacionalističke, desničarske stranke koja ju je kandidirala, zaista samo formalne naravi, te da ona glasno blebeće stavove svoga partijskog šefa.
Koji pak također nije imun od pisanja pisama, ne vodeći računa o težini svojih riječi, ni gruboj nacionalističkoj retorici, pa je uputio pismo podrške nečemu što se naziva Hrvatski narodni sabor, prebiva u Bosni i Hercegovini i okuplja sav tamošnji hrvatski živalj. E taj je Sabor upravo zasjedao u Mostaru kako bi donio Deklaraciju o novom ustroju Bosne, prema kojemu ta država više ne bi bila građanska država s dva entiteta, nego država podijenjena na četiri međusobno posve odvojene cjeline. Hrvatima u Bosni, naime, već je dosta da ih se tretira manjinom, oni žele biti isključivo konstitutivan narod, stoga je u svom pismu podrške šef Hrvatske demokratske zajednice ucjenjivački poručio kako je novi ustroj BiH preduvjet da Hrvatska uopće podrži ulazak te države u Evropsku uniju. I dok Bošnjaci odbijaju svaku novu teritorijalnu podjelu svoje države, nazivajući to pokušajem ostvarenja nekadašnjih ratnih ciljeva, dotle Hrvati u zahtjevu za federalizacijom i novim cjepkanjem Bosne imaju svu podršku Srba iz entiteta Republike Srpske.
I to je ta prirodna veza fašista s hrvatske i srpske strane, njihova sloga u pokušaju fizičkog uništenja Bošnjaka u ratu prije dvadeset godina, ili današnje dokidanje ono malo atributa građanske države za račun njene konačne podjele po nacionalnoj osnovi. Šef hrvatskih radikalnih nacionalista koji, nakon pobjede svoje stranačke kolegice na predsjedničkim izborima, sebe već vidi na mjestu premijera, započeo je tako novo, otvoreno miješanje u unutrašnje stvari susjedne države, a sve pod krinkom tobožnje zaštite Hrvata u toj zemlji. Traži i revidiranje činjenica o zločinačkoj ulozi hrvatskog vodstva u ratu devedesetih na području BiH, a nova interpretacija povijesti govori o „jedinstvenom domovinskom ratu“, dakle i onome na teritoriju Bosne. Što zapravo znači priznavanje legalnosti takozvane Herceg-Bosne, nekadašnje zlokobne utvrde na području zapadne BiH, čiji su vođe, eminentni članovi Tuđmanove stranke, mahom suđeni za teške ratne zločine nad bošnjačkim civilima, za uspostavu logora i etničko čišćenje muslimanskog stanovništva. A budući da su u tom „jedinstvenom domovinskom ratu“, Hrvati iz Bosne sudjelovali ravnopravno, nova je hrvatska predsjednica, posve na tragu ratnohuškačkih poruka iz svoje stranke, najavila i vraćanje svih braniteljskih prava tamošnjim Hrvatima zaslužnima za sudjelovanje u ostvarenju zločinačke ideje o samostalnoj Hrvatskoj čiji se teritorij devedestih imao značajno povećati upravo pripojenjem dijela Bosne i Hercegovine.
„Čim dođemo na vlast ispravit ćemo zakone kojima su hrvatski branitelji iz BiH izgubili brojna prava“, najavljuje prvi čovjek opozicijske, desničarske stranke, pa ćemo tako umjesto sadašnjih pola milijuna branitelja, imati njih valjda milijun. I naravno da je riječ o nasrtaju na suverenitet susjedne države i starom preziru jake hrvatske profašističke stranke prema bošnjačkom narodu, a prilično je zastrašujuća miloševićevska retorika njenoga vođe kako je „Hrvatima potreban novi domovinski rat“. Ma gdje bili. I u Bosni?