Paradigmatska parapolitika

usmjeravali tokove hrvatske državne politike krajem dvadesetog i početkom dvadeset i prvog stoljeća, te koje, štoviše, možemo smatrati paradigmatskim likovima novohrvatske novopolitike. Među njima ima ratnih mračnjaka poput Gojka Šuška i Branimira Glavaša, ima i urnebesnih lokalnih zvijezda nacionalnog značaja poput Milana Bandića i Željka Keruma, ali ipak, pritom mislim prvenstveno na tehnomenadžerski uglađene subjekte kao što su Borislav Škegro, Ivić Pašalić i Radimir Čačić, koji su zapravo stvarali i održavali pseudodemokratski režim te utjelovljivali novu političko-ekonomsku paradigmu, utemeljenu na pažljivo balansiranom omjeru političke moći i biznisa, odnosno na partikularnim političko-ekonomskim interesima i privatnom političko-ekonomskom profitu.

Ono što je bitna značajka ove paradigme, pa i spomenutih likova, jest nerazmjer između političke moći i demokratske legitimacije. Sve i kad su bili birani i izabirani, ovi prototipovi nikad nisu imali značajniju podršku u cjelokupnom “biračkom tijelu”, odnosno u narodu, nego su na pozicije dospijevali drugim putevima, zapravo onim putevima koji su tipični za današnju politiku, hrvatsku, europsku i globalnu. No, to nikad nije bila prepreka za njihovo stjecanje i iživljavanje političke moći, pa se nikad nisu morali ni opravdavati za svoj “demokratski deficit”, kao što nisu morali glumiti da su “ljudi iz naroda”, nego su se mogli istodobno baviti izgradnjom svojih opskurnih parapolitičkih struktura i glancanjem sjajne javnomedijske slike politike.

Pametniji i diskretniji među njima, npr. Škegro i Pašalić, na vrijeme su se povukli iz izvršne vlasti, pa i iz “visoke politike”, te su se posvetili privatluku. Računajući na zaboravnost građana, uspješno su razvijali svoje nove karijere, šminkali svoje biografije i počeli se pojavljivati u javnosti kao uspješni poduzetnici ili kao ugledni ekonomski analitičari. No, što se tiče javne percepcije njih kao političara, mogli bismo reći da spadaju u rubriku “zaboravljeni asovi”. Škegro i Pašalić svakako spadaju među te asove, ali ne i Radimir Čačić. On tvrdoglavo opstaje u politici, dapače, on je jedna od najjačih konstanti hrvatske politike, što govori i o hrvatskoj politici i o njemu.

Što to čini Radimira Čačića zanimljivom i važnom pojavom? Prije svega, njegova neuništivost, ali ne samo u smislu njegove osobne dugotrajnosti i izdržljivosti, nego također kao karakteristika koju se pronalazi i kod nekih drugih (paradigmatskih) likova u hrvatskoj političkoj menažeriji. Naravno, ta neuništivost ovisi i o osobnim karakternim crtama, a Čačićeve su davno prepoznate i dobro poznate kao samouvjerenost i samozaljubljenost, koje se nerijetko produžavaju u arogantnost i bezobzirnost. Ali njegova slika o samome sebi, njegov nastup koji se na toj slici bazira i njegova težnja za moći koja se bazira na tom nastupu ne bi bili važni da svijet politike ne omogućuje i da svijet medija ne potiče (re)produkciju takvih osoba upravo kao uspješnih mediopolitičkih osobnosti.

Premda je Čačić završio u zatvoru iz drugačijih razloga negoli Glavaš ili Bandić, medijsko-politički epilog Čačićeve priče vrlo je sličan kao kod Glavaša i Bandića. Svaki političar, smatra se, ima svojih uspona i padova, ali njihovi padovi – bez obzira na to što su ih sami skrivili – nisu povod za etičko preispitivanje i povlačenje odgovarajućih političkih konzekvenci, nego samo sjajna šansa za novi uspon. Spektakularna privođenja, suđenja i presude, medijski praćeno robijanje i još spektakularniji izlasci iz zatvora nisu naštetili ni jednome od navedenih, premda ni jedan od njih nije tek tako, ni kriv ni dužan, dospio gdje je dospio. Štoviše, svi se, nakon kratkotrajnog posrnuća, uspješno uspinju – nešto mršavijeg tijela i mnogo deblje karizme. (S obzirom na to, i pali Ivo Sanader može se nadati moralnoj i političkoj rehabilitaciji čim razriješi određene “neugodnosti” koje su ga zadesile.)

Čačićev se slučaj izdvaja po tome što on nije završio na sudu i u zatvoru ni zbog jednog od uobičajenih zločina, ni zbog ratnog ni zbog koruptivnog kriminala, nego se radilo o prometnoj nesreći. Međutim, tragedija u kojoj je sudjelovao (i koju je on skrivio) prezentirana je prvenstveno kao njegova tragedija, a ono što je nakon toga uslijedilo nalikovalo je na njegovu mučeničku kalvariju i iskupljenje. Uvodnici u brojne poslijezatvorske Čačićeve intervjue bili su u tome jednodušni; kao da su svi prepisani iz nekog Čačićevog autopropagandnog letka. Na primjer: “Mršaviji, smireniji, ali i koncentriraniji nego ikad, Radimir Čačić sprema se za veliki povratak u hrvatsku politiku” (Viktor Vresnik, Jutarnji list); “Razgovor s Radimirom Čačićem ostavlja dojam kao da se radi o potpuno drugoj osobi u odnosu na prvog potpredsjednika Milanovićeve vlade. Nema žustrine, nervoze, kao ni natruhe bahatosti koja mu se pripisivala dok je bio na poziciji. Govori smireno i sustavno izlaže ideje s kojima nastupa na političkoj sceni, a neke od njih prvi put prezentira javnosti. I fizički izgleda daleko bolje nego kada je bio na vlasti” (Ivanka Toma, Večernji list); “‘Pročulo’ se da je postao mekši i odmjereniji u nastupu. Od oholosti, arogantnosti, samopouzdanja i dominantnosti, značajki koje su Radimira Čačića ‘krasile’ prije, osjete se samo zadnje dvije” (Jasmina Trstenjak, Lider); “Radimir Čačić, oporavljen, smiren, ležeran, sasvim drugačiji negoli smo navikli, uhvatio se svoje druge političke bitke. (…) Doima se kao netko tko zna što hoće i kako to postići” (Davorka Blažević, Tris); “Da nije morao otići, Radimir Čačić danas bi vjerojatno bio jedan od najaktivnijih političara u Vladi Zorana Milanovića. Ni danas, iako izguran iz dnevne politike, ne pristaje na ulogu političkog marginalca” (Viktor Vresnik, Jutarnji list – opet). I tako dalje.

S obzirom na takav tretman Radimira Čačića nakon povratka sa “službenog puta”, ne treba se čuditi njegovoj brzoj političkoj reafirmaciji i treba očekivati da će se uskoro pojaviti na nekoj od važnih političkih funkcija, što i on sam na sav glas najavljuje. A tome je tako iz razloga o kojima sam pisao na ovome mjestu prije mjesec dana: zbog medijsko-političke dijalektike, odnosno zbog začaranog kruga u kojem mediji kroje politiku, a politika kroji medije. Samo u paradigmi “spektakularne politike”, gdje se moć stječe, održava i uvećava na osnovi (re)prezentacije i dojma, a ne programa, stava i djelovanja, moguća je pojava poput Radimira Čačića. Politika reducirana na medijski posredovanu “dnevnu politiku” (koja ipak ostavlja za sobom desetljetne ili čak stoljetne posljedice) bogata je hranidbena podloga za političare Čačićevog tipa, pa i za njega osobno.

Ispražnjena od sadržaja (ukoliko bi sadržaj politike trebali biti javni interes i zajedničko dobro), odlijepljena od građana i instrumentalizirana od strane kapitala, ta se politika u posljednje vrijeme voli kititi post-ideološkim i trans-ideološkim ukrasima kao što su “ni lijevo, ni desno”, “treći put” i slično. Izmoždeno biračko tijelo sve više se hvata na taj mamac, a Čačić je to na vrijeme shvatio, što se u njegovu izdašnom bacanju probnih balona najbolje vidi po najavama koalicija u koje bi njegova novoosnovana Narodna stranka – Reformisti, bez ideoloških utega, rado ušla. Za njega u obzir dolaze bukvalno svi koji imaju šanse da sudjeluju u raspodjeli sljedećeg postizbornog kolača, uključujući Milana Bandića usred njegovih krimi-afera, zatim njegove donedavne političke neprijatelje iz HDZ-a, pa čak i ORaH Mirele Holy koju je on ranije na različite načine marginalizirao i vrijeđao.

Razumljivo je zašto Čačić to čini. Naime, on nikada nije mogao računati na to da će na neku državnu funkciju (kao što je “prvi potpredsjednik Vlade”) zasjesti na temelju podrške građana, jer su u ispitivanjima javnog mnijenja i na izborima njegovi “narodnjaci” (i stari i novi) uvijek bili na tek nekoliko postotaka, najčešće ispod tzv. izbornog praga. Ali to njega nikad nije previše mučilo, niti ga treba mučiti sada i ubuduće, jer se politička moć, kako je već rečeno, u pseudodemokratskoj paradigmi ne mora demokratski legitimirati, nego se stječe različitim parapolitičkim kalkulacijama i manipulacijama. Stoga je posebno komično to što Čačić – baš on koji je izravan proizvod partitokracije – sad odjednom žestoko kritizira partitokraciju. Na primjer: “Sve smo sveli na političku moć. A ta je moć sirova i zastarjela”; “Fascinira i šokira ta nevjerojatna činjenica da ljudi trenutkom dolaska na funkciju zaista počinju misliti o sebi kao bogom danima, kao da su otkrili ‘kamen mudraca’, koji sve znaju i sve mogu, sve ih pripada, a ništa im ne treba od pameti, znanja, savjeta”; “Hrvatsku politiku najbolje oslikava zapravo riječ ‘partitokracija’. Nećete je naći u rječniku, ali točno je da mala skupina ljudi upravlja svim procesima s ideoloških pozicija”; “Budućnost ne smije pripadati strankama”. I tako dalje.

Kad Čačić, anti-partitokratski nabrijan, kaže za stranku iz koje ga je izbacilo: “HNS je stranka koja više ne postoji i od koje je ostala samo ljuska. Iako ima 11 zastupnika, četiri ministra i podpredsjednicu Vlade, iza toga više nema ničega”, možemo zaključiti ili da pati od amnezije ili da ga je baš briga za činjenice, pri čemu je ovo drugo vjerojatnije, jer se često bavio preskakanjem činjenica i skakanjem u vlastita usta. Jer, ako ćemo pravo, HNS nije postojao ni u vrijeme kad je on bio njegovim članom i predsjednikom; uvijek su se pod tim imenom krili on, Vesna te nekoliko ministara i doministara, saborskih zastupnika i stranačkih kadrova strateški raspoređenih po čelnim mjestima u državnim institucijama i tvrtkama Bilo bi lijepo vjerovati da je Čačić u svom “drugom dolasku” doživio idejno-politički preporod, da je uvidio sva zla partitokracije i da će njegovo djelovanje ubuduće biti uistinu demokratsko, i formom i sadržajem. No, ni po čemu u njegovim novijim javnim nastupima ne da se zaključiti da se tu zbio neki sadržajni demokratski zaokret. Eventualno je tek retorička forma malo “demokratizirana”, kao što prijelaz iz Hrvatske narodne stranke u Narodnu stranku – Reformiste ne mijenja ništa u hrvatskoj politici, nego znači samo reformu imidža Radimira Čačića, budući da ta Narodna stranka neće biti ništa narodnija od nenarodne Hrvatske narodne stranke. (Legendarna je Čačićeva HNS-ovska izjava o problematici jednakosti i pravednosti: “Problem je u našem mentalitetu, koji je godinama stvarao iluziju o društvu jednakosti.”)

Sadržaj politike, i Čačićeve i “narodnjačke”, a i nacionalne ostat će jednak, a reforme se mogu očekivati samo u načinu pakiranja i prodavanja politike privatizatorskog neoliberalističkog kapitalizma, odnosno “tehnomenadžerske politike” u kojoj je politika shvaćena kao puka tehnika vladanja, vladanje je menadžeriranje države i društva kao kompanije, a kompanija, dakako, mora biti privatna jer, Čačićevim riječima, “upravljanje državnom imovinom, javnim tvrtkama u Hrvatskoj, kao i svim tranzicijskim zemljama, ne daje dobre rezultate. (…) Upravo vlasništvo bitno utječe na upravljanje. Kada je državno, ono nije po kriterijima kvalitete i struke.” Niti po kriterijima privatnoga profita – valja dodati. Podsjetila me ova Čačićeva izjava iz kolovoza 2014. na jednu njegovu stariju izjavu slične, ali još jasnije iznesene poante. Naime, u jeku rasprave o izgradnji podzemne, izgledno vrlo opasne hidroelektrane na rijeci Ombli, 2012. godine, Čačić je volonterski napravljenu studiju utjecaja na okoliš, koja je govorila protiv izgradnje elektrane, javno omalovažio riječima: “Meni je sve što je besplatno jako sumnjivo”. To što je Čačić rekao zapravo je značilo sljedeće: sumnjivo je sve što se radi besplatno – volonterski (tj. vlastitom voljom, autonomno) i amaterski (tj. iz ljubavi ili sumnjivo je i općenito sve što je besplatno, što ne donosi uvjerenja), ali sumnjivo je i općenito sve što je besplatno, što ne donosi profit, tako da treba biti komercijalizirano, kako bi donosilo profit, a da bi bilo odgovarajuće komercijalizirano, najbolje je da bude privatizirano, bilo od strane kakvog “uspješnog poduzetnika” ili od strane “Republike Hrvatske, d.o.o.”, države kao kompanije, države kao “društva s ograničenom odgovornošću” ili bez ikakve odgovornosti.

Da se kod Čačića ništa nije promijenilo od 2012. do danas, govori njegovo recentno mantranje termina “mjerljivost”: mjerljivost u administraciji, mjerljivost u poduzetništvu, mjerljivost u pravosuđu, mjerljivost tu, mjerljivost tamo. “Mjerljivost” je Čačić s pravom počeo koristiti kao ključnu svoju riječ, jer sam taj pojam, kao i način na koji ga on upotrebljava, podrazumijeva hladnu kalkulaciju, s impliciranom bešćutnošću prema svemu onome što se ne da mjeriti i izmjeriti njegovom ekonomsko-političkom aparaturom, npr. prema ljudima i prirodi. Profitom protiv prirodnog okoliša, kompetitivnošću protiv solidarnosti, elitizmom protiv demokracije… niz bi se mogao nastaviti, ali dovoljno je reći “mjerljivost”, jer ona pokriva sve što Čačić misli i radi. Jedino je možda neizmjeran Čačićev politički staž, jer nitko ne može reći kad je on točno započeo (pošto političkim angažmanom treba smatrati i njegovo poduzetništvo iz razdoblja socijalizma), a još manje kad će završiti (budući da se i on sam predstavlja kao neka vrsta perpetuum mobile).

U jednom od “povratničkih intervjua” – i to jednom od najvažnijih, budući da je HTV-ova emisija Nedjeljom u 2 urednika i voditelja Aleksandra Stankovića doista jedno od najvažnijih mjerila hrvatske hipermedijalizirane političke stvarnosti – na Stankovićeva pitanja “Što Vas još uvijek drži u politici? Što je Vama izazov?” Čačić je odgovorio: “Nisam tu zbog drugih ljudi, nego zbog sebe samog”. Teško je zamisliti direktniju, precizniju i iskreniju izjavu Radimira Čačića, pa i nekog drugog paradigmatskog “čačića“: on nije tu zbog drugih nego zbog sebe samog. Da ne bi bilo prigovora o “vađenju iz konteksta”, treba navesti cijelu tu izjavu:

“Naime, puno puta sam rekao prilično grubu rečenicu (koja, naravno, nije do kraja točna, kao što ni jedna jednostavna rečenica nije do kraja točna): Nisam tu zbog drugih ljudi, nego zbog sebe samog. Ne u nekom sebičnom interesu, zaista ne, nego radi se o tome da nemam snage oduprijeti se potrebi da učestvujem u nekim društvenim zbivanjima za koja mislim da se ne radi dovoljno dobro i da bih mogao i trebao o tome nešto reći.”

No, čak i ako uzmemo u obzir cijelu izjavu, bez “vađenja iz konteksta”, poanta ostaje ista, pa i zaključak može biti isti: političari nisu tu zbog građana, nego zbog sebe samih, bez obzira na to što točno pojedinog profesionalnog političara motivira da se angažira u politici kao profesiji.

Za vrijeme Čačićeve političke karijere, koja se službeno poklapa s vremenom nastanka i razvoja Republike Hrvatske, već smo prešli put od ideje o demokraciji kao vladavini naroda do stvarnosti oligarhije kao vladavine malobrojnih, tako da nam, u nedostatku osmišljenijeg i masovnijeg angažmana “običnih građana”, preostaje samo da se pripremamo za sljedeći korak – od totalne autarkije jedne vladajuće oligarhije do vladavine jednog autarkičnog oligarhijskog totalitarizma. A možda ćemo jednoga dana, kad se s famoznom “vremenskom distancom” bude pisala povijest samostalne i suverene, da ne kažem nezavisne države Hrvatske, ustanoviti da smo već 2015. godine bili dospjeli dotle.

h-alter