U tijeku je sučeljavanje Zapada i Rusije u kojem je Moskva jasno dala do znanja da neće popustiti. Stratezi ovog sukoba koji sjede u Washingtonu su učinili povijesnu grešku kada su mislili da će ruski narod pod „pritiskom“ sankcija pokleknuti i „pokrenuti juriš na Kremlj“, te svrgnuti predsjednika Putina i suradnike. To se nije dogodilo, a teško će se i dogoditi iz prostog razloga što Rusi ne razmišljaju kao tipični Europljani, posebice ako se radi o poskupljenju luksuznih zapadnih proizvoda kojima se cijena izračunava u dolarima. To njih ama baš nimalo ne pogađa. Postoji još niz drugih primjera nevjerojatne lakoće i površnosti u pristupu zapadnih lidera u planiranju pokoravanja Rusije. Sankcije, niže cijene nafte i deprecijacija rublje su po mnogima trebali biti iskra koja će zapaliti „Moskovski EuroMaidan“. SAD i velike europske sile srećom vode ljudi koji nisu izvukli nikakve pouke iz prošlosti i nimalo ne razumiju ruski narod, što bi s druge strane Rusiji moglo jamčiti pobijedu u ovom sukobu.
Ovdje se treba prisjetiti Aleksandra Solženjicina, autora knjige „Arhipelag Gulag“, koja je godinama Zapadu služila da Staljinov režim u Sovjetskom Savezu prikaže na jednostran način. No, Solženjicim je bio i pravoslavni mistik koji je prezirao potrošački materijalizam i materijalistički utilitarizam na temelju čega je Zapad htio izgraditi svoje odnose sa SSSR-om, a što Sovjeti nikada nisu prihvatili. Solženjicin u svojoj posljednjoj knjizi „Pogreške Zapada“ opisuje ono što Zapad ne razumije i proriče njegovu propast. Istina, došlo je do pada SSSR-a, ali je Rusija nakon ’90-ih i desetljeća životarenja u potpuno neprirodnom sustavu za ruski narod (bolje rečeno za ruske narode) stala, razmislila, ekonomski se oporavila i postala velika svjetska sila. Zapad kao da ne želi razumjeti da mu Rusija nije neprijatelj. Solženjicin u „Pogreškama Zapada“ piše: „Situacija je već takva da opstanak Zapada ovisi o preporodu nacionalne i zdrave Rusije!“, a na tom istom Zapadu su oduvijek željeli anacionalnu i bolesnu Rusiju koja neće biti sposobna pružiti nikakav otpor.
Uzalud je Solženjicin svojim domaćinima, koji su ga proglasili „posljednjim bibilijskim prorokom koji je došao iz Sibira“, objašnjavao da pokušaju razumjeti da rusko kršćanstvo i marksizam, jedina dva fenomena u ruskoj povijesti uvezena izvana, nisu onakvi kako ga tumače zapadni politolozi, ali i teoretičari marksizma. Naime, kršćanstvo se u Rusiji utjelovilo u ruskoj pravoslavnoj, raskolničkoj, nacionalisitčkoj i imperijalnoj crkvi, a s marksizumom se dogodilo otprilike isto. Krist i Marx, kada su se naučili izražavati na ruskom, ponovo su lansirani prema Zapadu i protiv Zapada, odakle su i došli, ali tada već neprepoznatljivi i neshvatljivi.
Jedna druga važna karakteristika Rusije je da je to zemlja koja stalno živi pod psihozom opsade. Rusija je oduvijek bila zemlja koju su osvajali, a kada je postala zemlja osvajača, to je postala vjerujući da time sprečava da bude osvojena. Nakon Oktobarske revolucije se revolucionarna epika spaja s nacionalnim mesijanstvom jednog naroda koji se mora žrtvovati da bi opstao, kao što mora opstati i žrtvovati se da bi izvršio svoju svetu misiju u povijesti.
Pravoslavni mistik Solženjicin, ali i vrhovni marksistički svećenik Mihail Suslov, jednako preziru zapadni materijalizam, a povijesni spas čovječanstva vide u uzdržanosti i materijalnim suzdržavanju, poticajnom duhu i svjetonom pokretaču ruskog mesijanizma, bio on boljševički ili slavenofilski.
Sjećam se jednog autora koji je tvrdio da su se u Rusiji savšeno stopili pravoslavni misticizam i marksizam, samo je Bog ustupio mjesto Marxu, Lenjin je postao božji poslanik na zemlji, apstoli su sjedili u Centralnom komitetu, a vjernici su narod koji je bio odan Bogu ili Marxu, sasvim svejedno.
Nakon raspada Sovjetskog Saveza su se Rusi odjednom našli u liberalnoj, zapadnoj, materijalističkoj domovini koju više nisu mogli prepoznati, što, naravno, nije moglo dugo potrajati.
Rusija ne može biti zapadna demokracija, jer onda ne bi postojala. To je veliko multietničko carstvo koje se protire od Europe do Pacifika, sa stanovništvom koje broji oko 145 milijuna ljudi, od kojeg tri četvrtine živi u europskim regijama, a golemi Sibir je gotovo nenaseljen i graniči sa supernaseljenom Kinom. Takvom se zemljom može upravljati samo čvrstom rukom iz jednog centra. Toga su svjesni i sami Rusi, koji za Hruščovom ili Gorbačovom nikada nisu žalili kao što su oplakivali Staljina. Nametnuti Rusiji liberalno-demokratski sustav bi značilo pokrenuti niz geopolitičkih sporova i lanac secesionističkih oružanih sukoba i to u sjeni tisuće nuklearnih bombi.
To bi bila konačna presuda ruskoj povijesti. Stoga se ruske elite, od monarhije, preko boljševika do Putina svega navedenog drže kao Svetog pisma, jer su svi bili svjesni da im samo to može jamčiti opstanak, a proteklih 15 godina i ekonomski prosperitet.
Ruski narod teži k tome da slijedi svog lidera i da jednostavno ne vjeruje u politiku i političare svih boja. Za one koji sumnjaju u to dovoljno je podsjetiti na nedavno istraživanje Levada Centra, prema kojem samo 13% Rusa želi živjeti u demokraciji zapadnog stila i mislid a bi taj sustav koristio njihovim interesima. Čak 16% je onih koji više vole sovjetsku “demokraciju”, a 55% ih misli da je jedina prihvatljiva demokratska vlada ona koja će poštovati “specifičnu rusku nacionalnu tradiciju”, odnosno, postojeći sustav.
Naravno, neki uporno prkose i povijesti i Putinu, te vjeruju da će u Rusiju na kraju ipak doći zapadna demokracija. Prije tri godine su nekoliko tjedana u Moskvi i drugim gradovima trajali prosvjedi protiv vlade i predsjednika, a danas se to pokušalo učiniti javnom komemoracijom za Borisa Nemcova, oporbenog političara nedavno ubijenog u središtu Moskve.
No, ta mala skupina ljudi u ruskom drštvu kao da pliva uzvodno. U ozračju domoljubne mobilizacije zbog rata u Ukrajini, četiri od pet Rusa kaže da podržava predsjednika. Putin je narodu poručio: „Jamčim vam sigurnost, stabilnost i relativni prosperitet, a vi politiku ostavite meni!“ Poznavatelji Rusije su lako mogli pretposaviti da će ruski narod na to pristati.
Unatoč sankcijama i deprecijaciji rublje, potpora je neupitna. Koliko dugo? Vjerojatno dok Putin ne učini neki pogrešan korak i kada Rusi prestanu vjerovati da može ispuniti dana obećanja.
U dubini ruskog carskog duha, a potom i onog boljševičkog, demokracija se percipira kao Trojanski konj Zapada kojim se želi razoriti sve ono šo je stoljećima stečeno i očuvano. Tada bi Kinezi ušli u Habarovsk, NATO u Kalinjingrad, islamisti bi zagospodarili Kavkazom i vršljali Tatarstanom, a skinheadsi bi trčali po St. Petersburgu, otprilike kao u sumornom propagandnom videu kojeg su pristaše Putina širile uoči izbora 2012.
Kako to onda Putin petnaest godina vlada Ruskom Federacijom? Zapadni politolozi koriste termin „democratura“, hibrid demokracije i diktature. Čak je i naš književniki filozof Predrag Matvejević takve sustave opisao kao formalne ustavne režime koji su zapravo oligarhijski. Ipak, ruski slučaj je priča za sebe.
Geopolitički se Moskva prikazuje, sada više nego ikada, kao suverena i autonomna zemlja “kršćanskog svijeta”. U ranim danima, Putinova Rusija je žudila da bude priznata kao samostalan zapadni subjekt i bilo je blagog antagonizma između Rusije i Kine, te Rusije i islamskog svijeta.
Međutim, 2007. godine je Moskva od strane Sjedinjenih Država dobila konačan odgovor i Washington je odbio Rusiju priznati kao ravnopravnog partnera. Na Konferenciji o sigurnosti u Münchenu iste godine Putin odgovara projektom multipolarnog svijeta, što je za Zapad bila otvorena objava rata.
Rezultat take politike je rat u Ukrajini, gdje su Rusi još jednom u povijesti doživjeli da na njihove granice dolazi arhineprijatelj, sada u obliku NATO saveza. Ukrajina je bila katalizator i dogovora s Kinom, kao i brojnim drugim zemljama koje su u nemilosti Washingtona (Sirija, Iran, Egipat, Venezuela, Kuba, Nikaragva, Argentina,itd.). Putin taktizira i s dvije velike islamske sile poput Turske i Irana, koje su Ruskom carstvu u povijesti bile neprijatelj, a danas pouzdani saveznik.
Što se tiče političkog sustava u Rusiji, tamo se glasa i svi su izbori proglašeni valjanima, iako Zapad voli tvrditi da su više ili manje manipulirani. U središtu stranačkog sustava je Ujedinjena Rusija aktualnog predsjenika , koja je više politički pokret nego stranka. Ujedinjena Rusija utjelovljuje srce mehanizma odlučivanja u skladu s načelom “vertikale vlasti”. Naredbe dolaze iz Kremlja i završavaju do zadnje lokalne vlasti. Vlada i parlament nemaju ulogu koja im je formalno zajamčena.
Putin više voli donostit odluke na malim neformalnim sastancima. Kada je došao na vlast, ponedjeljak je odabran kao dan kada će se u Kremlju okupljati ministri, a o ozbiljnim problemima se raspravlja u subotu u jednoj od dača u društvu pouzdanih savjetnika i predstavnika vojnih i obavještajnih krugova. Tako je bilo i s Krimom, kada je Vladimir Putin prošle godine donio odluku o ujedinjenju polutotoka s Ruskom Federacijom tek nakon konzultacija s tajnikom ruskog Vijeća sigurnosti, provjerenim obavještajcem Nikolajem Petrushevim, te s čovjekom od njegovog najvišeg povjerenja, ministrom obrane Sergejom Shoiguom.
Putin je i dalje obavještajac, koji je ušao u KGB 1976. , a u Rusiji znaju reći “kako agent KGB-a nikad ne postaje ex”. Njegov svjetonazor je svakako obiljećen radom u obavještajnim strukturama, a mali krug ljudi kojima vjeruje također dolazi iz obavještajnog miljea.
Međutim, reći za Putina da je apsolutni diktator je potpuno pogrešno. Konačno, teba reći i da, bez obzira na sve njegove sposobnosti, Putin nikada ne bi postao predsjednik da nije imao potporu ruske elite i manje skupine oligarha od povjerenja. No, to je bilo prvih dana njegovog dolaska na vlast. Putin je svakako moćan lider koji zna štititi sustav, ali se neki nadaju da bi sustav mogao zatražiti drugog čovjeka. Špekulira se da bi “vladari iz sjene” mogli prisiliti predsjednika da se “povuče zbog bolesti”, iako se čini da je to gotovo nemoguć scenarij. Navodno je “otišao predaleko, a rat na vratima i složena situacija u kojoj se nalazi nacionalno gospodarstvo bi mogla ubrzati njegov odlazak”.
Jedan koji misli da će Putin otići je i medijski stručnjak Gleb Pavlovsky : “Nemoguće je reći kada će ovaj sustav će pasti, ali kad padne, on će pasti za jedan dan. Međutim, onaj koji dođe će biti kopija ovog. A Rusi dobre volje, jednako domoljubni kao Putin, ali koji teže slobodi i vladavini prava? Gledano iz Kremlja, za njih uvijek vrijedi moto carskog ruskog ministra financija Sergeja Wittea koji je rekao: “Naši intelektualci žale što nemamo vladu kao u Engleskoj. Neka se zahvale Bogu što nemamo vladu kao što je ona u Kini.”
Dakle, Gleb Pavlovsky tvrdi da bi moglo doći do smjene Putina, ali će nejgov nasljednik biti njegova kopija. Moguće, jer je to konačno jedina vlast koju će podržati ruski narod. Koa što je napomenuto, Rusija ne može biti zapadna demokracija, jer onda ne bi postojala, a za sada Rusi pristaju na „društveni ugovor“ s Putinom, prema kojem on Rusima jamči sigurnost, stabilnost i relativni prosperitet, a oni politiku ostavljaju njemu. No, to nikako ne znači da su Rusi apolitični i oni itekako prate poteze koje vuče predsjednik.
Što se tiče prozapadnih oporbenjaka, posebno onih u inozemstvu, sam Solženjicin je priznao da njih Rusi smatraju „izdajnicima i špijunima“.
Međutim, Putin je tu oprezan, iako zna da ga na izborima nitko ne može pobijediti. Naime, analitičar Mihail Hazin je uvjeren da se Rusija, koliko god ih gledala s nepovjerenjem, još uvijek neće rješiti liberala u vlastitim redovima.
Kasnih ’90-ih je počeo proces koji je na vlast doveo elitu sigurnosnih snaga, među kojima i Vladimir Putina. Kasnije uklanjanje Berezovskog, Gusinskog i Hodorkovskog nije bila osobna odluka Putina – nego konsenzus elite.
Putinov uspon na vlast se poklopio s dolaskom na vlast Busha mlađeg u Americi. Potom se dogodio 11. rujan 2001. i po mnogima je to bio početak ekonomske krize. Bush je trebao saveznike za rat u Iraku, koji nije odobren od strane međunarodne zajednice, stoga je privremeno bio spreman samo priznati neka prava Putinovoj Rusiji.
Zbog toga je Putin imao dovoljno dugo razdoblje i dobio “odriješene ruke”, ali samo o unutarnjim pitanjima, dok je njegovo vanjskopolitičko djelovanje bilo strogo ograničen. Jednom je američka državna tajnica Condoleezza Rice rekla: “Interesi Rusije završavaju izvan njezinih granica.”
Nakon drugog Putinovog mandata za predsjednika se izabire liberalni Medvedev. No, tada su počeli problemi u gospodarstvu. Kriza 2008. se pokazala vrlo bolnom za elitu, a financijski tokovi su bili u oštrom padu. Neko poboljšanje se vidjelo 2009. – 2011., ali to još uvijek nije bilo dovoljno. Tada su elite odlučile pozvati natrag Putina. Točnije, dio elite.
Međutim, Putin se nije jednostavno vratio na mjesto predsjednika, nego se vratio u potpuno drugim uvjetima nego 2000. godine. Tada je imao mandat od elite i bio je angažiran da upravlja zemljom kao predsjednik koji ne može bitno promijeniti pravila igre.
Nakon 2012. godine, situacija se radikalno promijenila. Putin je dobio mandat od naroda i sada ima pravo da mijenja pravila igre. Potreba za takvim promjenama je vrlo jaka, jer je Rusija u svojoj povijesti nekoliko puta bila u vrlo teškoj situaciji, dakle, ovo nije ni prvi ni posljednji put, ali zemlja na to još nije spremna, jer nagle promjene mogu dovesti do vrlo ozbiljnih problema.
Kako dakle nazvati Putina? Diktatorom, liderom zemlje u kojoj postoji sustav hibrid između demokracije i diktature – demokratura, ili je jednostavno lider koji je usposavio sustav koji poštuje “specifičnu rusku nacionalnu tradiciju” i zobg toga može računati na nupitnu podršku u narodu?
Obzirom da Rusija više ne živi u svojoj verziji socijalizma, nije ni zemlja zapadnog konzervativizma, a nije ni klasična zapadna liberalna demokracija, što onda jest? Odgovor na ovo pitanje je važan i zbog toga što se prema Rusiji ne znaju točno odrediti ni zauzeti stav predstavnici zapadne ljevice, ni desnice, kao ni liberali. Svi su oni jedinstveni u površnoj ocjeni „kako je Rusija prijetnja europskoj sigurnosti i međunarodnoj stabilnosti“, što je potpuno pogrešno, a da ne govorimo da se time negira volja ruskog naroda, od kojih njih 80% podržava politiku ruskog predsjednika.
Poseban dodatak: Putinov konzervativni pragmatizam protiv neoliberalizma i američke hegemonije
Itar-Tass je objavio istraživanja koja je proveo ruski Centar za istraživanje javnog mnijenja (ВЦИОМ) koja govore kako 71% Rusa misli „kako je za zemlju na prvom mjestu poštivanje reda“, iako samo koncept tog „reda“ Rusi interpretiraju posve drugačije od zapadnih Europljana. Statistike koje je objavio pokazuju kako Rusi daleko više u zemlji cijene red od „demokracije“. Na ljestvici vrijednosti Rusi na prvom mjestu izabiru red, potom stabilnost i pravdu, a tek onda individualna ljudska prava s kojima se već godinama vješto manipulira na zapadnom svijetu.
“U našoj zemlji 71 % ispitanika smatra da je red dolazi na pravom mjestu, čak i na štetu nekih demokratskih načela. Najčudnije je to što je istraživanje pokazalo kako se mišljenje ispitanika nimalo ne mijenja već petnaest godina”, izjavio je jedan od ruskih eksperta koji su u 130 gradova u 42 ruskih regija ispitali 1 600 muškaraca i žena. Istraživanje je pokazalo kako je ovakvo mišljenje tradicionalno stav Komunističke partije Rusije i starije populacije. Sam koncept „reda“ opet mnogi tumače na svoj način, tako da 45 % ispitanika misli na političku i ekonomsku stabilnost zemlje, 29 % vjeruje da je prioritet poštivanje vladavine prava, dok 20 % smatra kako se pod tim misli „dati svima jednaku mogućnost da ostvare svoja zakonska prava“. Istraživanje pokazuje kako tek petina Rusa smatra kako se demokratski principi moraju se strogo poštivati, pa čak i onda kada to znači „davanje većih sloboda i destruktivnim elementima društva. Ovakvu ideju uglavnom podržavaju mladi u Moskvi i St. Petersburgu gdje 47 % ispitanika smatra kako demokracija znači „slobodu izražavanja, medija i vjeroispovijesti“, dok je njih 24 % izjavilo „da je ekonomski razvoj zemlje bitan dio svake demokracije“. Za 19% ispitanika vladavine prava je na prvom mjestu. Ruski centar VCIOM navodi kako je za većinu ispitanika demokracija u prvom redu „red i stabilnost“, a u posljednjih deset godina drastično pada broj onih koji misle da je demokracija „pravo neposrednog izbora državnih dužnosnika“. Mogućnost pogreške pri ovakvom načinu ispitivanja javnog mnijenja nikad ne prelazi 3,4%. Uzmemo li ova istraživanja i usporedimo ih s istraživanjem popularnosti ruskog predsjednika, onda ispada da Vladimir Putin ima neku posebnu formulu kojom zadobiva simpatije svoga, ali i drugih naroda u svijetu. Međutim njegov način vladanja, kao i njegova politika uopće, teško se mogu smjestiti u uobičajene okvire na kakve smo navikli u ostatku Europe, pogotovo na zapadu Starog kontinenta. Dok se Europa uoči predstojećih izbora za Europski parlament gubi u beskrajnim raspravama i podjelama na ljevicu, desnicu, centar i sve moguće koalicije te tri političke opcije, u Rusiji je očigledno nastala jedna nova formula koja daje bolje rezultate i koja, sudeći po anketama, narodu nije nimalo mrska. Vladimira Putina se često pokušali smjestiti u jedan od tih postojećih „kalupa“ i to još nikome nije pošlo za rukom. Ruski filozof, sociolog, geopolitički analitičar i jedan od idejnih tvoraca ideologije na kojoj Rusija gradi Euroazijsku uniju, Aleksandar Dugin, ruskog predsjednika i njegovu politiku opisao je nazvao „konzervativno pragmatičnom“. Međutim, što to točno znači, budući da je „Putinova nova formula“, kako je naziva Dugin, očigledno model koji je pogodio samu bit ruskog čovjeka. 12. prosinca 2013. u svom obraćanju prilikom 20. obljetnice donošenja Ustava ruski predsjednik Vladimir Putin je snažno branio konzervativne vrijednosti kojima će Rusija biti u stanju oduprijeti se zapadnoj eroziji moralnih standarda. Kako bi pojasnio svoju misao Putin je citirao filozofa Berdyaeva koji je smatrao da “smisao konzervativizma nije da sprečava kretanje prema naprijed i prema gore, nego je njegov glavni smisao da spriječi kretanje natrag i potonuće u kaotični mrak“. To je vrlo precizno definirao i ukazao na temeljnu razliku u shvaćanju napretka; od nejasnog, inercijskog pokreta koji je vođen slijepom sudbinom, napredak se pretvara u selektivnu i dobro promišljenu strategiju u kojoj se nešto svjesno potiče, ali nešto namjerno blokira. „To je suština konzervativizma koji nije u suprotnosti s napretkom, ali koji razlikuje i odabire. Razvoj je neodvojiv od duhovnih i moralnih ciljeva, što je protivno liberalnom shvaćanju kojem je krilatica: sve u ime napretka i razvoja i u ime razvoja napretka“, poručio je Vladimir Putin koji se okomio na zapadni liberalizam koji u ime tzv. „individualnih sloboda“ zatire nacije, društva i tradicionalne vrijednosti, no koji u konačnici ipak ima samo jedan jedini sveti cilj, a to je – profit. Prema Vladimiru Putinu se danas u mnogim zemljama revidiraju moral i etika i negiraju zahtjevi i želje naroda, što znači da ne samo da se ne priznaje pravo na različite političke stavove i ideje, nego se „potpuno briše razlika između dobra i zla”. “U svijetu se sve više i više ljudi koji se slažu s ruskom politikom očuvanja tradicijskih vrijednosti, jačanju tradicionalne obitelji, čuvanju vrijednosti vjerskog života, ne samo fizički, nego i duhovno. Naravno, ovo je konzervativni stav”, rekao je Vladimir Putin.
Malo prije obraćanja okupljenima u Kremlju, na sastanku s novinarima Vladimira Putina je jedan novinar upitao: “Govoreći o političkoj filozofiji, moglo bi se reći da je vaša politička filozofija jedna velika tajna, ali bih vas želio pitati jeste li vi konzervativac, marksist, liberal, pragmatik? Tko ste vi, što je vaša politička filozofija?” Putin je sam sebe definirao kao „pragmatika koji je naklonjen konzervativnim vrijednostima“.
“Ja ću sam sebe možda teško odgonetnuti, ali ja uvijek polazim od realnosti današnjice, od onoga što se dogodilo u dalekoj i bližoj prošlosti, i pokušavam ove događaje i iskustvo iz prošlosti projicirati na blisku budućnosti, srednjoročno i dugoročno razdoblje. Što je to? Pragmatičan pristup ili konzervativan? Vi već vidite, pa navedite“, odgovorio je ruski predsjednik. „Nakon svih ovih godina vladavine Vladimira Putina bi možda trebalo utvrditi novu formulu za Putina i suštinu njegove aktualne političke filozofije za koju sam Putin tvrdi da više pogoduje konzervativnim vrijednostima i tradiciji“, piše Aleksandar Dugin koji se ne slaže kako se Putnova politička filozofija može opisati jednom riječju i onako kako mi shvaćamo „konzervativizam“. Što je to što zapravo trebamo shvatiti? Ako pitamo: „Tko je Vladimir Putin?”, odgovor koji ćemo dobiti bi mogao glasiti: „On je konzervativac.“ Međutim, danas se u Rusiji postavlja jedno drugo važno pitanje: „Što znači biti konzervativan u modernoj Rusiji?”, a to je pitanje na koje će političari, politolozi i oni koji prate razvoj društva odgovoriti u narednim godinama.
Konzervativizam općenito znači pozitivna ocjena povijesne tradicije, razmatranje političke i društvene povijesti države i nacije i u tome tražiti uzor, a sve u želji da se očuva kontinuitet nacionalnih i kulturnih korijena. Svi konzervativci pozitivno gledaju na prošlost i iako se u prošlosti ne može sve ocijeniti jednako, konzervativci nikada neće omalovažavati bilo koje razdoblje u povijesti naroda i države.
To je ono što je Putin imao na umu kada je rekao „kako ruski nacionalni identitet danas doživljava veliki pritisak globalizacije, a tu su i učinci nacionalnih katastrofa dvadesetog stoljeća kada je Rusija doživjela dvostruko propadanje državnosti“.
Rezultat za kulturno i duhovno stanje nacije je bio poražavajući. Rusija se suočila s prekidom tradicije i povijesti, demoralizacijom društva i manjkom međusobnog povjerenja i odgovornosti. To su po njemu uzroci mnogih važnih problema s kojima se Rusija danas suočava.
Prošlost, sadašnjost i budućnost su u očima konzervativaca povezani u jedan jedinstveni projekt, stoga se bilo koja politička i ekonomska odluka uvijek donosi promišljajući prošlost i misleći na budućnost.
Vladimir Putin je nedvosmisleno osudio štetne aktivnosti u vrijeme vladavine Borisa Jeljcina ’90-ih i insistira na potrebi za iznalaženjem novog modela.
“Nakon 1991. se stvorila iluzija da će doći nova nacionalna ideologija, ideologija razvoja koja će se roditi sama po sebi. Državne vlasti, intelektualna i politička klasa se tada bacila na novi posao, ali im je stara, polu-službena ideologija kojom su bili opterećeni branila da o tome progovore. Oni su se bojali i dotaknuti ovih tema. Štoviše, nedostatak nacionalne ideje i nacionalnog identiteta je pogodovao pseudo-kolonijalnoj eliti koja je radije krala i izvlačila kapital iz zemlje, a to je radila jer svoju budućnost nije vezivala za ovu zemlju. Moramo napraviti sintezu najboljih nacionalnih praksi i ideja, kao i razumjeti kulturnu, duhovnu, političku tradiciju iz različitih perspektiva, ali ne smijemo to zamrznuti, nego trebamo to podijeliti sa svima. Tek tada će naš identitet imati čvrste temelje i za budućnost“, rekao je Vladimir Putin, čime je potvrdio svoj “konzervativni” stav.
Moderni ruski konzervativizam se ne odriče komunizma, ali on ne može biti ni strogo komunistički. Ovaj trend u Rusiji ne smatraju „revanšizmom“, kao u nekim zemljama (pa i našoj opa.a) u kojima se demonizira sve što ima veze s komunizmom i komunističkim nasljeđem. Rusi su tome pristupili na drugi način i umjesto revanšizma, lustracije i drugih oblika negiranja vlastite povijesti, pristupili su, kako oni kažu, „obnovi“.
Vladimir Putin je u svom govoru u „Valdai klubu“ u rujnu 2013. godine jednostavno rekao: “Mi smo napustili sovjetsku ideologiju i u nju se nemoguće vratiti“. “Iskustvo je pokazalo da se nova nacionalna ideja ne može roditi, a da bi se razvijala samo prema tržišnim pravilima. Mi smo tada mehanički kopirali tuđa iskustva, ali se većina naših ljudi oduprijela vanjskim pokušajima da se Rusija „civilizira“. Želja za nezavisnošću, duhovnim, ideološkim, vanjskopolitičkim suverenitetom je sastavni dio našeg nacionalnog karaktera”, izjavio je ruski predsjednik u svom govoru u „Valdai klubu“. Ovdje Putin je jasno poručio kako on nikada nije bio pobornik nacionalnog povijesnog nihilizma kojeg promoviraju tobožnji liberalni demokrati, kojima je Putin poručio: “Trebamo biti ponosni na svoju povijest, a mi imamo na što biti ponosni i sve što se dogodilo, bez iznimke, dio je ruskog identiteta.“
Moderni ruski konzervativizam ne može biti ni čisto monarhistički, jer bi se tada iz nacionalne povijesti izbrisao sovjetski period, ali i novo liberalno demokratsko razdoblje.
Putin je apsolutno u pravu kada ukazuje da treba obratiti pozornost na monarhiste koji “idealiziraju Rusiju do 1917.“, jer su za njega oni „jednako daleko od stvarnosti kao i pristalice zapadnog ultra-liberalizma”.
Ruski konzervativizam po njemu treba povezati sve povijesne i zemljopisne segmente nacionalnog bića, a euroazijski model je najbolje rješenje za ostvarenje tog ideala.
“Liberalni demokrati su navikli da uvijek imaju spremne intelektualne recepte koje dobivaju s one strane Atlantika i sada nama namjeravaju ponuditi i svoju verziju konzervativizma, koji bi bio kopija anglosaksonskog, ili bolje rečeno – američkog originala. SAD ima svoju tradiciju konzervativizma, koji je za temelj imao prioritet američkih nacionalnih interesa, a na sebe je preuzeo mesijansku ulogu u kojoj je američka civilizacija vrhunac ljudske povijesti. Američki konzervativci poštuju prošlost i nastoje zadržati i ojačati svoju poziciju moći u budućnosti. Naglašavaju domoljubne vrijednosti, kao i vjerske, političke, društvene i kulturne norme razrađene tijekom povijesnog razvoja. To je sasvim prirodno, ali izravan prijenos “republikanskog američkog konzervativizma“ na rusko tlo bi dalo apsurdan učinak i ispada da bi u Rusiji „čuvali“ vrijednosti koje ne samo da nemaju veze s ruskom tradicijom, nego ih nema ni u suvremenom ruskom društvu koje se snažno opire takvim pokušajima”, tvrdi Aleksandar Dugin. Globalizacija se mora prihvatiti, ali ne i projekt svjetske dominacije Sjedinjenih Država i Putin izričito odbacuje ovaj scenarij.
„Prošli su dani kada su se gotovi društveni modeli postavljali u drugim zemljama kao da su računalni programi“, rekao je ruski predsjednik i time je sigurno mislio i na propast američke politike „izvoza demokracije“ u Afganistan, Irak, Libiju i drugdje po svijetu.
Svaki narod ima svoje vrijednosti i tradiciju i svaki narod razvija svoj vlastiti sustav vrijednosti – to je njegov nacionalni identitet.
“Mi vidimo pokušaje da se oživi jedinstveni model unipolarnog svijeta, pogazi međunarodno pravo i nacionalni suvereniteti. Takav unipolarni, ujedinjeni svijet ne treba suverene države. On treba vazale. U tim pokušajima je Rusija s onima koji vjeruju da ključne odluke treba donositi na kolektivnoj razini, a ne po nahođenju ili interesu pojedinih zemalja ili skupina zemalja” rekao je Putin u osudi pokušaja ponovnog oživljavanja unipolarnog svijeta i dodao „kako je liberalni konzervativizam (američki model kojeg su osmislili neokonzervativci i neoliberali op.a.) moguć, ali ne u Rusiji“. Pretpostavimo da će Putin i dalje balansirati , ali ne više između konzervativizma i liberalizma, kao u prethodnim razdobljima svog predsjedanja, nego između konzervativizma i pragmatizma. Po mišljenju Aleksandra Dugina Putin kao političar kakvog je povijest tražila i on se pojavio. Prihvatio je zadaću i nije dozvolio da Rusija nestane, a da u svom „konzervativizmu“ nije dozvolio da se uništi nijedan dio ruskog nacionalnog identiteta, ma koliko oni nekima izgledali proturječni. Stoga ćete danas u Moskvi, St. Petersburgu i diljem Rusije vidjeti zajedno ljude s crkvenim ikonama s onima koji nose zastave partije i Sovjetskog Saveza. Rusi u tome ne vide ništa čudno i očigledno je to pobjednička strategija u prvom redu ruskog naroda, a tek onda političara Vladimira Putina koji je znao to prepoznati. Što reći na kraju o manjini koja većini Rusa uporno želi nametnuti „univerzalne ljudske vrijednosti“, one koje Aleksandar Dugin naziva „američkim republikanskim konzervativizmom“ ? Ništa. Statistike, ispitivanja javnog mnijenja i izbori su rekli svoje, a teško je povjerovati da će Washington imati toliko sredstava i vremena da uloži u agresivni i dugoročni “soft-power” u Rusiji kako bi se taj trend promijenio. Izravan sukob NATO saveza i Rusije je teško zamisliti, jer Zapad pred sobom ima narod koji jednostavno ne prihvaća ideje koje dolaze izvana, a one koje i prihvati, da im svoj obilik, rusificira ih i vrati Zapadu neprepoznatljive i neshvatljive. Ako, unatoč svemu, treba uništiti zemlju od 145 milijuna ljudi, onda se možemo složiti s mass-medijima koji kao papige američke administracije i tehnokrata u Bruxellesu ponavljaju prijetnju o „barbarima s istoka“, a koje nikada nismo ni pokušali razumijeti.
El Error De Occidente: Alexander solzhenitsin – Amazon.com
Democratura: oligarchia e populismo, la terza via di Putin
А. Солженицын. Предостережение Западу
Frane Barbieri: Lijeva i desna skretanja
http://www.vz.ru/opinions/2015/3/10/733548.html