Što više vremena jalovo prolazi, to se vremenski horizont nositelja političkih odluka sve više sužava i skraćuje uslijed pritiska obaveza koje slijede iz EU članstva. Zato i ne čudi da dežurni domaći neoliberali rado i sve češće upražnjavaju svoje knjigovodstvenom logikom inspirirane stavove.Nakon što se, krajem veljače, Europska komisija kritički osvrnula na provedbu ključnih mjera koje Hrvatska treba izvršiti, iznenađujuće malo se desilo ili: tresla se brda, rodilo se niš’. Koliko god politika bila inertna, kontradikcije ove situacije sve više bujaju kristalizirajući se u nelogičnosti društveno-ekonomskog sistema koji nas okružuje.
Hrvatska već jest u tzv. proceduri prekomjernog deficita koja je namijenjena kontroliranjuŠto više vremena jalovo prolazi, to se vremenski horizont nositelja političkih odluka sve više sužava i skraćuje uslijed pritiska obaveza koje slijede iz EU članstva. Zato i ne čudi da dežurni domaći neoliberali rado i sve češće upražnjavaju svoje knjigovodstvenom logikom inspirirane stavove.
Nakon što se, krajem veljače, Europska komisija kritički osvrnula na provedbu ključnih mjera koje Hrvatska treba izvršiti, iznenađujuće malo se desilo ili: tresla se brda, rodilo se niš’. Koliko god politika bila inertna, kontradikcije ove situacije sve više bujaju kristalizirajući se u nelogičnosti društveno-ekonomskog sistema koji nas okružuje.
Hrvatska već jest u tzv. proceduri prekomjernog deficita koja je namijenjena kontroliranjukoji su u Hrvatskoj oba prešli granicu tolerancije prema Ugovoru o Europskoj uniji. Osim toga, naša zemlja “bilježi prekomjerne makroekonomske neravnoteže zbog kojih su potrebne odlučne mjere politike i posebno praćenje… U kontekstu ograničenog rasta, odgođenog restrukturiranja trgovačkih društava i slabe uspješnosti u zapošljavanju, rizici povezani sa slabom konkurentnošću, velikim inozemnim obvezama i rastućim javnim dugom uz slabo upravljanje javnim sektorom znatno su se povećali”[1]. Sve to uz relativno stabilan financijski sektor kojeg jedino opterećuju nenaplativi krediti[2], što cijelu sliku stanja ipak čini ponešto bizarnijom jer dolazi do iražaja podijeljenost između realnog sektora te monetarnog/financijskog (koji podliježe posebnoj regulaciji i na kojeg dominantan utjecaj ima Hrvatska narodna banka).
Bilo kako bilo, sada je loptica na hrvatskoj Vladi da pripremi nacionalni program reformi te druge potrebne dokumente i odgovori na prigovore Europske komisije (EK). Nakon rasprave u Europskom vijeću i u Vijeću EU-a za ca. 2 mjeseca očekuje nas odluka Komisije o pokretanju postupka prekomjernih neravnoteža, čime se šire njene ovlasti i sužavaju opcije Hrvatske, koja bi zbog eventualnog neprovođenja mjera mogla biti i sankcionirana.
Na istoku ništa novo, a isto bismo mogli reći i za zapad. Procedura prekomjernog deficita ne zove se “procedura prekomjernog siromaštva” (koje kod nas doseže krajnje zabrinjavajuće razmjere) pa stoga niti ne možemo očekivati ništa drugo nego konzervativni stav Komisije o nužnosti dovođenja proračuna i fiskalne politike te ostalih manjkavih područja u očekivane gabarite. Komisija nas neče štedjeti, kao što ne štedi niti zemlju koja ima skoro 2,5 puta više stanovnika koji trpe puno ekstremnije uvjete, a koja i zbog članstva u eurozoni ima puno veći ponder nego što je to slučaj s Hrvatskom – Grčku.
Uvijek vrijedi pravilo da najbolje prolazi klijentela koja se uspjela pokriti državnom kintom, dok sirotinji pripadnu samo mrvice. (ytb-prtsc)Međutim koliko god EK sada inzistirala na nekim stvarima, malo je vjerojatno da će se nepopularne mjere provoditi prije izbora, dakle odgodit će se za sljedeću vladu. U međuvremenu će šatoraši svoje zahtjeve povećanja materijalnih prava braniteljskoj populaciji pokušati progurati unatoč svemu, te na taj način ne samo povećati disparitete u raspodjeli socijalnih benefita (kakvih u Hrvatskoj ima koliko hoćeš), već i dodatno opteretiti državni proračun. Naravno, uvijek vrijedi pravilo da najbolje prolazi klijentela koja se uspjela pokriti državnom kintom, dok sirotinji pripadnu samo mrvice. Neki veći zaokret u ekonomiji u kratkom je periodu prije izbora apsolutno nemoguće očekivati dok programi dviju najvećih političkih stranaka u narednom periodu ostaju nepoznanice. Kako to obično biva, nelogičnosti ćemo kasnije “rješavati” ishitrenim mjerama koje djeluju regresivno ili koje pak na brzinu pokušavaju provesti neku “stratešku investiciju”, ako treba i mimo propisa. Nije ni čudo kada je sposobnost državne uprave da svoju ulogu ispravno odigra veoma niska, kako na unutrašnjem planu tako i pri komunikaciji s institucijama EU-a.
No, što više vremena ovako jalovo prolazi to se vremenski horizont nositelja političkih odluka sve više sužava i skraćuje uslijed pritiska obaveza koje slijede iz EU članstva. Zato i ne čudi da dežurni domaći neoliberali rado i sve češće upražnjavaju svoje knjigovodstvenom logikom inspirirane stavove koji u najbolju ruku imaju u vidu samo nekakvu kratkoročnu efikasnost uvijenu u tržišna instant rješenja. Paradoksalno, sve smo udaljeniji od dugoročne perspektive sada kada nam ona najviše treba. Ona pak ovisi o demokratskim odlukama koje se tiču temeljnog usmjerenja društva odnosno države. No eto, ispada da ćemo trebati gasiti sve više požara u što kraćem vremenu.
Komisija je konzervativna institucija koja gleda samo ključne ekonomske indikatore pazeći da ne izađu iz zadanih gabarita. Međutim mi bismo trebali znati da ishitrena rješenja ne mogu biti dobar put za ispravak svih nelogičnosti društveno-ekonomskog sustava zemlje. Treba imati u vidu da različita rješnja mogu proizvoditi slične ekonomske rezultate, ovisno o njihovoj unutrašnjoj logici. Može to biti sistem u kojem npr. postoje relativno visoki državni izdaci na obrazovanje i zdravstvo, izraženo progresivni sustav oporezivanja osobnog dohotka u odnosu na ostale istočnoeuropske članice EU-a – kao što je to slučaj primjerice u Sloveniji. A može pak biti sistem koji se u tim segmentima puno manje oslanja na javne rashode i koji ima manje izraženu progresivnost oporezivanja osobnog dohotka, kao što je to slučaju u Slovačkoj. Obje te zemlje su relativno uspješne unatoč različitim rješenjima implementiranima u njihovim ekonomijama.
Slijed poteza izvršne vlasti treba pratiti i upućivati na rješenja koja će biti socijalno pravedna i ekološki održiva. Sve ono ostalo koje se nudi pod parolom da “nema alternative” treba uzeti pod povećalo i raskrinkati.
Vladimir Cvijanović član je Grupe 22.
[1] http://ec.europa.eu/europe2020/pdf/csr2015/cr2015_comm_hr.pdf, str. 15.
[2] http://ec.europa.eu/europe2020/pdf/csr2015/cr2015_croatia_en.pdf, str. 53.