Provela sam vikend u Lionu, na festivalu kriminalističkog romana. Festival je ugostio pisce iz cijelog svijeta, koji su učestvovali u panel diskusijama na razne zanimljive teme. U Francuskoj ozbiljno shvataju kriminalističku fikciju – meni su postavljali pitanja iz geopolitike i pitanja o funkciji straha. Zatekla sam sebe kako govorim stvari poput “bježanje od hegemonije metropole”, u vezi sa pisanjem krimića u Britaniji 80-ih godina.
Još jedna stvar koja ih takođe jako interesuje jeste mjesto politike u književnosti. Tokom vikenda, u Francuskoj su bili lokalni izbori, pa sam u razgovoru sa svojim prijateljima i Francuzima mogla čuti blagi prizvuk nelagode. Bili su zabrinuti zbog preporoda desnice, zbog mogućeg povratka Nikolasa Sarkozija, neuspjeha ljevice i rastuće popularnosti Nacionalnog fronta.
Kako je moj zemljak Ian Rankin naglasio, kriminalistički romani današnjice, među kojima prevladava roman noir, naginju ka lijevo. Oni kritikuju status quo, nekad otvoreno, nekad suptilnije. Često daju glas likovima koji nemaju udobnu poziciju u svijetu – imigrantima, seksualnim radnicima, siromašnima, starima. Obespravljenima i onima koji ne glasaju.
Triler, sa druge strane, naginje ka konzervativcima, vjerovatno zato što je u trileru prisutna prijetnja od okretanja svijeta naopačke, ideja da vam je oduzeto sve ono što smatrate važnim. A kao što kaže Bob Dylan, “Kada ništa nemaš, nemaš šta izgubiti.”
Naravno, ovi stavovi obično ne mlatnu čitaoce po glavi kao stranački pamflet. Jer ako to nije urađeno suptilno, samo ćete uspjeti da otjerate čitaoce u velikom broju. Naši stavovi dospiju u naše pisanje upravo zato što su to naši stavovi, zato što formiraju naš ugao posmatranja i zato što na osnovu njih tumačimo svijet, a ne zato što imamo želju da preobratimo naše čitaoce na naše viđenje svijeta. Mada nam, naravno, i to ponekad pođe za rukom.
Počela sam objavljivati krimiće 1987. godine. Moja heroina je bila škotska novinarka, lezbejka, ličnost koja se nikada ne bi svidjela velikom komercijalnom izdavaču. (To je bilo u vrijeme kada bi ti izdavači zaista rekli: “Zašto bi neko uopšte želio da čita knjigu čija radnja se dešava u Glasgowu/Manchesteru/Nottinghamu?”) Tako da ju je objavila jedna mala nezavisna feministička izdavačka kuća, pa je i prodaja bila srazmjerno mala.
Ali moje ambicije nisu. Htjela sam da budem čitana. Htjela sam da živim od pisanja. Poznavala sam čitalačke navike ljubitelja krimića, jer sam i sama bila jedna od njih. Pronađete novog pisca koji vam se sviđa? Odmah odete i kupite sve što je on/ona napisao/la. Znala sam da ako stvorim detektiva koji će se dopasti široj publici, oni će onda kupiti i moje ranije knjige.
Ali moji razlozi nisu bili samo komercijalne prirode. Htjela sam da heteroseksualni ljudi zavole lika koji je gej, i da shvate da ima više stvari koje su im zajedničke od stvari koje ih razdvajaju. To je, na neki mali način, bio politički čin.
Pisci su uvijek marili za društva i sisteme u kojima žive. Moji prijatelji Francuzi su gotovo jednako zainteresovani za britansku politiku, kao i za ono što se dešava u Francuskoj. Hoće li Škoti biti odlučujući faktor kod izbora nove vlade? Hoćemo li stvarno razmotriti izlazak iz EU? Hoće li biti još jedan referendum o nezavisnosti? Ko zastupa ljevicu u UK?
Na referendumu prošle godine, kreativci sjeverno i južno od granice bila su važni učesnici debate. Ne sjećam se perioda u britanskoj politici kada su pisci, komičari, dramaturzi, pjesnici, muzičari i umjetnici imali tako aktivnu ulogu u kampanji.
Tokom vikenda sam razmišljala o tome zašto je to tako. Razmišljala sam o međusobnoj otuđenosti birača i političara. Razmišljala sam o našem zgražavanju nad skandalom u vezi sa primanjima političara i o vladi koja je toliko arogantna da im je mrsko da nam kažu kako će oglodati državu do kosti ako osvoje još jedan mandat.
Kada ljudi izgube povjerenje u političare, moraju ga pronaći negdje drugo. Možda zbog toga što vjeruju da pisci govore neku vrstu istine skrivenu u fikciji, sada nas slušaju kao nikad ranije. A to je pomalo zastrašujuća pomisao.