Dostojevski je odlično shvatio da suprotnost ljubavi nije mržnja, nego ravnodušnost. Oni koji mrze Tita, kao i oni koji ga vole, svojom silovitom strašću definiraju ga kao pobjednika ne samo u prošlosti nego i u sadašnjosti. Tek kad bi njegovi napadači bili ravnodušni, znali bismo da je Tito odbačen u ropotarnicu povijesti
Piramida, HTV
Matoš reče da se i u najgorim novinama može dobro pisati, što vrijedi i u elektronsko doba – i u najgoroj se emisiji može pametno zboriti. Humorist, satiričar Davor Jurkotić nadigrao je i šefa i stanicu i onih sedam kilometara pruge i progovorio pametnije od ijednog gosta ove sezone. Bez rukavica, bez lažnih obzira, ovaj ‘kvarnerski burin’ precizno je dijagnosticirao izvorište humanitarne kataklizme sjeverne Afrike – ono je u Sjevernoj Americi, u Washingtonu. Suluda imperijalna politika koja nema protumoći koja bi je kontrolirala, SAD, postala je najveći štetočina modernog doba. Kad god nemaju rješenja, Amerikanci posežu za bombama i ne pitaju se za dan poslije. Nesretnici koji iz Libije, Sirije, Iraka i drugih država svakoga dana brodovima traže spas u Italiji, njihove su kolateralne žrtve. Bi li Amerikanci tako bjesomučno bombardirali ove zemlje da se nalaze u blizini Floride, pa da njima dolaze? Bi, malo morgen. ‘Pogledajte Afganistan i Irak’, kaže Boris Buden
Reklama za Žuju
Nakon dulje suše, napokon jedna simpatična domaća reklama, s duhovitom idejom. Reklama je za pivo, citat je legendarne scene Cameronova ‘Titanica’ u kojoj Leonardo di Caprio s Kate Winslet na pramcu Titanica govori – ‘Ja sam kralj svijeta’. U našoj reklamici, to su dva glumca, što uratku daje simpatičan štih LGBT-emancipacije; odglumljeno je dobro, izaziva smiješak na uglu usana, a to je već sasvim dovoljno za spominjanje na ovom mjestu. Samo naprijed, uz napomenu – ispijanje piva šteti zdravlju.
Funkcija snimanja na RTL-u
RTL je nakon dulje stanke vratio funkciju snimanja. RTL i Nova TV su tu funkciju prije par godina onemogućile: Nova TV je ustrajala na filozofiji ‘što si vidio – vidio si’ dok je manji konkurent gledatelje obradovao ‘REC’ funkcijom. Tako sad možemo snimiti ili vratiti sve emisije 24 sata unatrag, i nadoknaditi propušteno. Pohvala. To je jedini korak unatrag koji u Hrvatskoj predstavlja korak unaprijed, premda na političkoj sceni ima dosta stranaka koje tvrde da je put unatrag jedini put unaprijed.
Dnevnik 3, HTV
U raspravi o drugu Titu (gosti: Tvrtko Jakovina i Ivo Lučić) izrečena je samo jedna suštinski istinita misao: ‘Josip Broz nije umro’. Omaklo se to Ivi Lučiću, no dalje od toga on nije otišao. Hrvatska, naime, već godinama sudjeluje u ‘noći živih mrtvaca’. O čemu govorimo kad govorimo o Titu? Govorimo o današnjici. U raspadu Jugoslavije mnoge su faze normalnog razvoja društva preskočene, dok su druge zgusnute, komprimirane. Hrvatska disolucija od Jugoslavije nije bila normalno reflektirana, prodiskutirana, analizirana – cijeli je proces potisnut duboko u podsvijest, a ono što se potisne, vraća se kao trauma. U tom smislu, žustre rasprave o Josipu Brozu Titu (koje publiku emotivno angažiraju neuporedivo više od rasprava o Tuđmanu, Milanoviću ili Kolindi) djeluju zapravo kao naknadni, dejanjovićevski liberalni i demokratski plebiscit o Jugoslaviji. Preko Tita, građani danas iznova glasaju na referendumu o socijalizmu i kapitalizmu, o samostalnosti, i što je najvažnije – o sadašnjosti. Vatreni emotivni angažman oko Tita, bio on pozitivan ili negativan, uvijek je, zapravo, poražavajući po današnjicu. Tko god ga strasno napada, brani se od spoznaje da je posttitoistička sadašnjost podbacila u odnosu na titoizam. Tko god ga brani, to priznaje bez mimikrije. Dostojevski je odlično shvatio da suprotnost ljubavi nije mržnja, nego ravnodušnost. Oni koji mrze Tita, kao i oni koji ga vole, svojom silovitom strašću definiraju ga kao pobjednika ne samo u prošlosti nego i u sadašnjosti. Tek kad bi njegovi napadači bili ravnodušni, znali bismo da je Tito odbačen u ropotarnicu povijesti. Samo će šutnja o Brozu značiti njegov poraz i njegovu stvarnu smrt.Ovako, jasno je na čijem će postamentu pisati ‘Pobjednik’.
Upitnik, RTS
I na RTS-u žustra rasprava o prošlosti – tema emisije je genocid nad Armencima u Turskoj, a gosti, potpredsjednik Vlade Ivica Dačić i predsjednik Srpske narodne partije Nenad Popović, upuštaju se u žustru debatu o domaćim genocidima. Popović napada Dačića zbog fokusa na Srebrenici, pa ponavlja kako je u Jasenovcu ubijeno milijun ljudi. Kakav žohar! Voditeljica nije reagirala na tu tvrdnju, kao ni Dačić. A upravo takvim, kapilarnim prodorima, fašizam se vraća na velika vrata. Popović je, ne treba ni napominjati, zagovornik Draže Mihailovića i teze o dva srpska antifašistička pokreta.Tko god kaže da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 ljudi, ili milijun, radi istu stvar kao i onaj koji kaže da je stradalo par stotina ljudi, dok je ostale ubila malarija. Kako je, uopće, došlo do zloupotrebe broja žrtava? Broj mrtvih napuhan je, đuture, zbog ratne odštete od Njemačke. Kad je 1964. godine iz te zemlje stigao zahtjev za preciznim popisom, Tito je formirao komisiju. Popis je obavljen prema uputama stručnjaka Statističkog zavoda Jugoslavije. Prikupljanje podataka na način propisan naputkom (ubijeni, raseljeni, ranjeni…) nije se moglo ostvariti u svim područjima zemlje, konstatirali su članovi Saveznog popisnog povjerenstva, naročito zbog intenzivne migracije u zemlji. Popis je obuhvatio ukupno 1.107.172 žrtve rata, od čega 597.323 koje su izgubile život i 509.840 preživjelih. Rezultati popisa bili su šokantni! Sami stručnjaci dali su, uz popisne rezultate, i obrazloženje: popisom je obuhvaćeno, realno, od 60 do 65 posto u odnosu na stvarne žrtve rata. U tome je nađeno i uporište da se rezultati ne objave… Komunisti su nakon Drugoga svjetskog rata gurnuli pod tepih mrtve – smatralo se da bi inzistiranje na preciznim popisima i analizama tko je koga ubio, razjarilo nacionalističke sukobe. Žrtve su uglavnom pripisivane (stranim) fašistima, i preuveličavane. Srpski nacionalisti to su iskoristili za pritisak na Hrvatsku. Partija je manipulirajući mrtvima sebe ojačavala kao arbitra, ali se uzdizala i iznad sfere kažnjivosti – što bi napravili s nevinim žrtvama neprijateljske strane, na koje bi morali naletjeti kod preciznijih popisa? Morali bi se suočiti s prošlošću i neke istaknute pojedince izvesti pred sud.
Da su 1945. – 1955. napravljeni precizni popisi žrtava, manipulatori onog i ovog vremena izgubili bi najjači repromaterijal, ali to je očito bilo nemoguće. Povijest nam se vratila kao bumerang, pa ćemo neodrađene popise odrađivati još godinama kroz izjave raznih popovića, jurčevića i sličnih, čije vrijeme dolazi, premda se činilo da je prošlo. Suočavanje s istinom je najljekovitija terapija za nacije oboljele od povijesti, ali snage za to imaju samo rijetke.