Kad se priča o filmašima koji se, između ostaloga, ističu po svojoj snažnoj i strastvenoj povezanosti s New Yorkom, imena Martina Scorseseja, Sidneyja Lumeta i Spikea Leeja prirodno padaju na pamet. Međutim, postoji jedan ključan redatelj, simbol američkog nezavisnog filma devedesetih, koji ne smije ostati zaboravljen. Dva vjerojatno najkvalitetnija filma Abela Ferrare, King of New York i Bad Lieutenant, krvlju su natopljena ljubavna pisma gradu koji je od Ferrare stvorio umjetnika i osobu koja je danas. King of New York, pogonjen jednom od najboljih uloga u karijeri Christophera Walkena, mračna je priča o kriminalnom miljeu Velike jabuke, portret nasilnog i nepraštajućeg mjesta naseljenoga grešnicima čiji su moralni kompas i sama duša obojeni svakom mogućom nijansom sive. Zahvaljujući nadahnutom pisanju Nicholasa St Johna, Ferrarina čestog suradnika, upoznajemo se s likovima koji ne mogu biti jednostavno označeni kao dobri ili zli, i ova dvoznačnost i nepredvidljivost protagonista, pomiješana s odličnom glumom i Walkena i impresivnih sporednih glumaca (Laurence Fishburne, Wesley Snipes, David Caruso, Steve Buscemi), ono je što film stalno tjera naprijed.
King of New York tako je divan. Samo ubijemo svakog kurvina sina u tom filmu. Zato što sam se tako osjećao kad sam ga snimao. Volim kad me pitaju, Zašto ne snimiš nastavak? A ja im odgovorim, „Pa, jedini lik koji je ostao je 75-godišnji odvjetnik. Svako drugo ljudsko biće u tom filmu je umrlo.“ Jedini film kojim sam to nadmašio je posljednji film koji sam snimio, u kojem ubijemo sve ljude na svijetu. U filmu 4:44, ubijemo sve ljude – i ne samo to, i to nisam shvatio sve dok nismo počeli snimati, u tom filmu uništimo i sva umjetnička djela. Nije to jedan od onih filmova gdje su svi ljudi mrtvi, i onda Zemlja oživi i novi stanovnici pronađu Mona Lisu. Ne. Sve biva spaljeno. Svako umjetničko djelo – svi Tarantinovi filmovi su mrtvi, cijeli jebeni Louvre je nestao, svaka jebena urezotina na spiljskim zidovima, svaki jebeni dječji crtež njihove majke i kuće. Nestalo. Gotovo. Bolje je od King of New York, jelda? Rastem kao umjetnik. — Abel Ferrara
Akcija je brza i nemilosrdna, posjedujući nekakvu gotovo stripovsku kvalitetu, vizuali su dozlaboga šarmantni i nostalgični i u službi kreiranja krajnje neromantizirane vizije vjerojatno najinspirativnijeg američkoga grada, a score, s treštećim hip-hopom, stvarno dobro paše. King of New York ostavlja dojam apsolutne autentičnosti, djelomično i zato što je Ferrara odlučio snimati na pravim lokacijama. Snimljen na budžetu od svega 5 milijuna dolara, Ferrarin film nije baš osvojio kritičare kad je pušten u kina, ali tijekom godina koje su uslijedile stekao je istinski kultnu reputaciju jednog pravog gangsterskog klasika. Njegova neosporiva hrabrost da se uhvati ukoštac s temama od kojih većina uglavnom okreće glavu možda je služila i kao inspiracija za kritički hvaljene TV serije poput The Shield i The Wire, koje su uspjeh izgradile na temama koje je Ferrara secirao desetljeće ranije. Okrutni, hladnokrvni triler koji nagrađuje iskustvom koje pravi ljubitelji žanra ne bi smjeli propustiti.
Dragi svi (potencijalni) scenaristi i filmaši, pročitajte scenarij Nicholasa St Johna [PDF]. Napomena: Samo za edukacijske svrhe.
Ferrara se ponosi svojom sposobnošću da šokira. „Nekad su radili te grafove i vodili računa o tome koliko ljudi strada u filmovima, koliko puta se čuju psovke“, kaže on. „Pa, zbog King of New York jedan Scarface izgledao je kao Mary Poppins.“ Film je postao hip-hop favorit, djelomično zbog raskalašenog terorizma kojim zrače Walken, Fishburne i njihova banda. —Abel Ferrara: ‘I made Scarface look like Mary Poppins’
Razgovor s legendarnim filmašem Abelom Ferrarom o njegovim filmovima i karijeri, snimljen od strane Filmmagazina tijekom filmskog festivala u Locarnu 5. kolovoza 2011. godine.
Abel Ferrara priča o režiranju.
Ferrarin savjet mladim filmašima.
Rođen u Bronxu, Abel Ferrara svoj prvi niskobudžetni film režirao je 1979. godine, i u tri desetljeća koja su uslijedila, zacementirao je svoj status legende američkog nezavisnog filma svojim karakterističnim beskompromisnim portretima muškaraca i žena u sukobu s vlastitim unutarnjim demonima: Ms. 45, King of New York, Bad Lieutenant. Kako na njujorški filmski festival stiže sa svojom intimnom pričom 4:44: Last Day On Earth o kraju svijeta, Ferrara će pričati o širini svoje nevjerojatne karijere i povratku snimanju u New Yorku nakon podužeg rada u Europi.
U sklopu francuske serije Cinéma, de notre temps, Rafi Pitts snimio je intiman portret Abela Ferrare. Rezultat je ekscentričan film ceste, s neumornim Ferrarom u ulozi šarmantnog vodiča, koji nas vodi kroz noćni New York. Pittsov introvertirani pristup nudi sav prostor potreban Ferrari i nije mu nikakav problem ovaj prostor ispuniti svojom većom-od-života osobnošću. Vidimo ga kako se svađa s taksistima, razgovara s neobičnim ženama na ulici i priča svoju verziju istine svima koji je žele čuti. Ali njegova izoliranost postaje očita, u Americi u kojoj se Ferrara odbija konformirati.