Jakob von Uexküll, utemeljitelj Alternativne Nobelove nagrade, traži reformu zapadnjačkog modela privrede.
Do pozitivnih promjena moguće je doći samo demonstracijama poput onih u Turskoj i Brazilu, tvrdi on.
Deutsche Welle: Kako doći do gospodarskog razvoja koji bi bio održiv? Koje su nove vrijednosti potrebne našim društvima?
Jakob von Uexküll: Zaboravili smo stare vrijednosti društva. Ne razvijamo se nego propadamo. Naše poimanje o konkurenciji i individualizam su djetinjasti. Mi sebe doživljavamo kao potrošače, a zavist je ono što nas pokreće. Svatko želi posjedovati više od ostalih. Taj model razvoja nailazi na svoje granice u jednom svijetu koji je ograničen. Možda možemo prijeći preko nekih od tih granica, ali ne preko svih. Naši preci su to dobro znali. U srednjem vijeku su u Japanu ljudi mogli postati vrlo bogati. Međutim, kada bi njihov stil života izazvao zavist drugih, car je imao pravo oduzeti im imovinu. Čini se da je danas osnovni cilj kod drugih izazvati zavist. Pohlepa je postala društvena vrijednost. Moramo tome stati u kraj. Globalno gledano, dolazimo do krajnjih granica crpljenja fosilnih goriva, promjene klime uzrokuju sve veće probleme, izostaju obilne žetve…
Potrebna nam je obnovljiva privreda. Potrebno je uspostaviti takve vrijednosti koje će dovesti do procvata čovječanstva i prirode. Svima su poznati zaključci Rimskog kluba o granicama gospodarskog rasta. Rimski klub je potom objavio i izvještaj o šansama za učenje u budućnosti. Naše društvene vrijednosti moraju se zasnivati na tom izvještaju.
Jesu li nam potrebne nove političke strukture koje bi stvorile okvir za raspravu o novim vrijednostima?
Moramo se osloniti na iskustva naših predaka. U predkolonijalnoj Indiji postojali su savjetnici koji su gledalu u budućnost. Oni su morali potvrditi da odluke koje se donose neće biti donesene protiv interesa budućih generacija. U Sjevernoj Americi postojao je princip “sedam generacija”. Razmatrano je kako će zaključci plemenskih vijeća utjecati na život plemena u idućih sedam generacija. Danas ne vodimo računa o interesima budućih generacija, a pritom se već danas uništava njihov prostor za život.
World Future Council zahtijeva uspostavu Visokog povjerenstva za iduće generacije i to na međunarodnoj razini. Tako bi se na nivou UN-a osiguralo da se ne donose odluke koje bi bile na teret budućih generacija..
Potrebne su nam snažne organizacije koje će podržati prelazak na novi sustav vrijednosti u svijetu i koje će nas spriječiti da uništavamo našu okolinu.
Jesu li nam potrebna nova pravila igre? Osnovna pravila prema kojima funkcionira današnja privreda su praktično dobrovoljna za svakoga. Je li to dovoljno?
Ne, to nije dovoljno. To se vidi iz jednostavnih primjera. Svjetska trgovačka organizacija ima obvezujuća pravila i zbog toga i funkcionira. U sportu također postoje pravila za sve i zbog toga i funkcioniraju međunarodna natjecanja, a ljudi imaju povjerenja u njih. Ljudi smatraju da je to pošteno.
Međutim, oni ne vjeruju globalnom gospodarskom sustavu. Oni ga smatraju nepoštenim baš zato što nema obvezujućih pravila igre. Moćni svjetski akteri i koncerni mogu raditi što hoće. Zapadnjački privredni model, koji se zasniva na stalnom privrednom rastu, osvojio je svijet. Ali ljudi shvaćaju da im je netko “prodao maglu”. Rast privrede postaje sve više “neprivredan”. Troškovi su postali veći od povećanja kvalitete života koja se zauzvrat dobija. Potrebna su nam obvezujuća pravila za sve. Postoji niz dobrih sporazuma na dobrovoljnoj bazi koji bi trebali postati obvezujući. Sve je pitanje političke moći.
Koju ulogu pri tome igra civilno društvo?
Važno je govoriti o civilnom društvu, a ne o nevladinim organizacijama. Zaboravljamo da smo mi kao građani dio javnog i političkog života. Ne radi se o tome da bi svatko trebao postati političar, ali ne možemo poreći činjenicu da do promjena dolazi samo uz vršenje pritiska. Mi možemo biti vrlo moćni, samo ako izvršimo dovoljan pritisak.
Postoji pri tome jedan problem: Naši protivnici, interesne grupe koje žele sačuvati svoje privilegije, odlično su organizirani. Oni financiraju vlastite institucije, gremije, lobiste i novinare. Nasuprot tome, oni koji su zainteresirani za rješenja organiziraju konferencije i pišu deklaracije. Ali nedostaje efikasne suradnje među njima.
World Future Council teži promjeni politike. Mi ukazujemo na dobre primjere u politici kako bi građani mogli izvršiti pritisak i na druge političare. Mi želimo “školovati” političare i građane. Nije dovoljno imati dobre ciljeve, kritizirati postojeće stanje i rješavati male probleme. Moramo raditi na globalnom, a stvari rješavati na lokalnom planu. Globalno i lokalno zavise jedno od drugog. Potrebni su nam obvezujući međunarodni sporazumi. Ali to je moguće samo ako građani izvrše pritisak na svoje parlamente. Drukčije ne ide.
U Turskoj i Brazilu ljudi su već izašli na ulice i stavili vlade pod pritisak. U SAD je nastao pokret Occupy.
Ovaj izazov građana politici je vrlo važan. U Turskoj se pokazalo da se političari boje ljudi koji su spremni izaći na ulice, koji su spremni suprotstaviti se suzavcu i nasilju policije, koji su spremni demonstrirati u korist očuvanja parka, a protiv gradnje trgovačkog centra. Vlada je u međuvremenu odustala od tog plana gradnje.
Problem pokreta Occupy je što nije bio dužeg daha i što nije točno znao koji su njegovi ciljevi. World Future Council je stoga napravio globalni akcijski plan. Ne možemo odmah provesti u djelo stotine želja. Moramo postaviti prioritete. Socijalni pokreti moraju znati koje ciljeve slijede. Pritisak ulice na vlade u tome igra važnu ulogu.
Lako je biti aktivan na Twitteru ili podržati neku peticiju na internetu. Političari to dobro znaju, oni neće dozvoliti da to utječe na njih. Socijalni mediji mogu mobilizirati i informirati ljude, ali oni ne mogu zamijeniti staromodni politički angažman koji podrazumijeva direktan kontakt s ministrom, zastupnikom ili demonstracije na ulici. Upravo to se dogodilo u Turskoj. To su još uvijek najefikasnije metode da se do promjena dođe odozdo, pritiskom građana.
Jakob von Uexküll je utemeljitelj World Future Councilea (2007.) i Alternativne Nobelove nagrade (1980.). Osim toga je bio i suosnivač Aternativnog svjetskog gospodarskog summita (TOES). Od 1987. do 1989. je bio član Europskog parlamenta i član Nadzornog odbora njemačkog ogranka Greenpeacea, te savjetnik Transparency Internationala. Za svoj angažman je dobio brojne nagrade i 2005. godine ga je magazin Time proglasio “Europskim junakom”. Rođen je u Uppsali (Švedska), studirao je političke znanosti, filozofiju i ekonomiju na Oxfordu. Ima njemačko i švedsko državljanstvo i živi u Londonu.
Izvor: SEEbiz
