Katarina Luketić, autorica knjige “Balkan: od geografije do fantazije”: Franjo Tuđman i njegove elite inzistirali su na čistom i rigidnom krovnom nacionalnom identitetu koji je mnogo više ljudi isključio negoli uključio, mnogo više nas kulturološki osiromašio, negoli obogatio. Tako konstruirani nacionalni identitet do danas se u mnogome održao i nužno je da ga dekonstruiramo, otvorimo se prema Drugima.
“Balkan je među drugim južnim europskim rtovima – Apeninskim i Pirinejskim poluotocima s kojima čini mediteranski trorog – bez sumnje ekonomski najzaostaliji, ali i ‘civilizacijski’ najprezreniji dio. Prezren je i od Europe, ali i od samog Balkana, i to zbog simboličkih potencijala i negativne semantike nakupljene u posljednja dva stoljeća. Balkan u kolektivnoj svijesti i srednjostrujaškome tipu promišljanja jednostavno nema šansu u stvarnosti biti percipiran na način na koji se percipiraju druge europske regije, a to znači s određenim, ali ne fatalnim značenjima”, konstantira književna teoretičarka Katarina Luketić u nedavno objavljenoj knjizi “Balkan: od geografije do fantazije” (“Algoritam”) u kojoj opširno analizira uzroke i posljedice dugotrajnog simboličkog oblikovanja Balkana, s naglaskom na hrvatsku balkansku traumu. Riječ je, prema navodima nakladnika, o knjizi koja je “ne samo utemeljujuća za disciplinu balkanizma u Hrvatskoj, nego i potencijalno iscjeliteljska u suočavanju nacije s proizvedenom traumom, svakako jedna od najvažnijih knjiga objavljenih zadnjih godina”. Na koji način Balkan služi kao jedno od temeljnih distinktivnih obilježja u konstruiranju kolektivnog europskog identiteta, kako je početkom devedesetih godina isti pojam, uz brojne izvedenice, služio kao gorivo za potpaljivanje ovdašnjih nacionalizama i “etničkog čišćenja” kultura, zašto je isključiva i jednodimenzionalna percepcija Balkana i dalje aktualna, te kako su se kroz stoljeća ovi prostori kroz metafore i fantazije demonizirali i idealizirali od strane inozemnih i tuzemnih autora, razgovaramo u intervjuu s autoricom knjige Katarinom Luketić.
Naziv knjige je “Balkan – od geografije do fantazije”. Je li dominantni odnos prema Balkanu, simboličkom i političkom, sukus ovih dvaju pojmova?
Specifičnost Balkana, za razliku od drugih prostora, jest u tome što se on ne može sagledavati uopće kao geografski, pa čak niti kao kulturni prostor, jer je obilježen, “dekontaminiran” mnoštvom stereotipa i metafora, grozdovima predodžbi nastalih u protekla dva stoljeća. Te predodžbe variraju od vrlo pozitivnih (romantiziranja prostora) do negativnih poput onih da je Balkan prostor vjekovne mržnje i nasilja, osuđen na stalno prebivanje u predmodernitetu, na stagnaciju, retardaciju, primitivnost, barbarstvo. Dakle, o prostoru periferije i Drugosti u odnosu na ono što se zamišlja da Europa jest. Za današnje poimanje Balkana ključan je imaginarij stvoren na binarnostima, stereotipima i fantazijama koje ne odgovaraju realitetu i stvarnim hibridnim identitetima na ovome prostoru.
Ova je knjiga, kako i sam izdavač navodi, prva takve vrste kada je riječ o analizi balkanizma. Što vas je potaknulo na istraživanje ove teme?
Najprije su me zanimale devedesete godine i odnosi između politike i kulture, ideologije i književnosti te načini na koji su tada brojni inozemni autori/ice opisivali Balkan i koliko su u tome slijedili službene (geo)politike svojih zemalja i odražavali u tekstu stajališta o manje i više vrijednim kulturama i prostorima. Zanimao me potom i naš, balkanski odnos prema Balkanu, pitanje što je nama Balkan danas, kakav je odnos između Europe i Balkana i koliko su još aktualne konstrukcije nacionalnih identiteta iz devedesetih godina i koliko je u njima upravo Balkan bio žarišna točka prijepora. Ne vjerujem u nevinost i apolitičnost kulture, već naprotiv mislim da su se raspad Jugoslavije, rat, politike nacionalizma i identitetska neuroza iz devedesetih u kojoj je bilo ključno uspostaviti razliku u odnosu na mrski, nasilni i barbarski Balkan i pokazati svoju pripadnost Europi, odražavali ili pak proizvodili u tzv. velikom tekstu kulture. Naracije o Europi i Balkanu kao nepomirljivim krajnostima i naracije o našem identitetu kao po svemu različitom od identiteta Drugih na Balkanu stvarale su većinom ovdašnje kulturne elite, i upravo je zato pitanje odgovornosti kulture za društvenu stvarnost devedesetih toliko važno i, sudeći po njegovu izbjegavanju, toliko traumatično.
U knjizi navodite kako su stvaranju imaginativne slike Balkana, koji je u zadnjih 200 godina prevalio put od zadnje egzotične oaze u Europi do omraženog dijela kontinenta, veliki doprinos dali zapadni autori i putopisci.
Iste ili slične metafore o ovome prostoru postoje duže vrijeme i formiraju se počevši od sredine 19. stoljeća nadalje, kad su razni putopisci, diplomati i drugi putnici Balkan intenzivno opisivali kao egzotični prostor, bilo da su ga idealizirali kao prostor plemenitih divljaka, bilo demonizirali kao prostor krvopija, razbojnika, nasilnika… Balkan u to vrijeme, naime, postaje česta destinacija Europljana i idealno mjesto za zamišljanje u literaturi; kao “dovoljno nepoznat a opet dovoljno blizak prostor”, kao privlačna zabit Europe, kako kaže jedna putnica “europski Sibir”. Jednom stvorene predodžbe o Balkanu se upisuju u veliki imaginativni arhiv o ovome prostoru pa se prema potrebi i prilici iznova koriste i reafirmiraju. Metafore o Balkanu aktualne u devedesetim godinama, kao o buretu baruta, grotlu mržnje, prostoru nasilja i atavističkih mržnji, djetinjstvu civilizacije i sl., formirane su zapravo još od vremena Prvog svjetskog rata, pa i ranije, a u mnogome povezano s prijelomnim događajima i politikama moćnih zapadnih država na ovome prostoru.
Kad je riječ o imaginativnom dijelu cjelokupne priče, opširno razlažete tezu da su stereotipni prikazi Balkana od zapadnih autora zapravo većim dijelom stvoreni kroz ponavljanje stavova njihovih prethodnika koji su posjećivali ove prostore.
To dobro ilustrira pisanje i recepcija britanske autorice Rebecce West. Njezin čuveni putopis “Crno janje, sivi sokol” u cijelom drugoj polovini 20. stoljeća, pa i danas, smatra se najutjecajnijom i najvažnijom knjigom o Balkanu. Taj je putopis, dug otprilike tisuću stranica napisan nakon samo tri njezina kratka boravka na ovim prostorima. U njemu West narode i kulture Balkana svodi na jednoobrazne i uniformne mentalitetske tipove iz kojih onda odabire svoje “nacionalne ljubimce”; Srbe je prikazala kao stereotipne pozitivne Balkance, dok su muslimanski stanovnici Bosne i Hrvati prikazani, iznova u totalu, kao nositelji svega negativnoga, kao proračunati, zadrti, vjerski fanatici ili nacionalisti, germanofili, prijetvorni, lažni Slaveni (u slučaju Hrvata). Na putopis Rebecce West se pozivaju mnogi kasniji autori, npr. Robert Kaplan koji je početkom 90-tih u putopisu “Duhovi Balkana” napisao da su ljudi na Balkanu zarobljeni u vremenu, u ahistorijskom vrtlogu mržnje, pa i da je sam Hitler u “ćumezima Beča, koji su obilježeni južnoslavenskim identitetom”, naučio mrziti na tako zarazan način. Misha Glenny, također jedan od razvikanih stručnjaka za Balkan, napisao je da je vampirizam najbolja metafora za ono što se događalo devedesetih na Balkanu. Rebeccu West posebno uvažava i David Owen u svojoj “Balkanskoj Odiseji”.
Ukratko, iste predodžbe, iste slike i amblemi prenose se iz teksta u tekst, novi putnici se pozivaju na prethodnike, ne provjeravaju neke tzv. opće istine, pa metafore o Balkancima kao divljacima nesposobnim za miran suživot, demokraciju, razvoj, ukratko civilizacijski retardirane ljude, na taj način osiguravaju svoje dugo trajanje. To je posebno pogubno kada je riječ o devedesetim godinama, jer se korištenjem ahistorijskog govora i pribjegavanjem metaforici ne samo ocrnilo sve narode na Balkanu, nego i amnestiralo stvarne krivce za rat i konkretne politike neprijateljstva. Naravno, nisu svi autori sa Zapada bili takvi, ali dobar dio literarnog mainstreama (publicista, novinara, putopisaca) manje-više slijedi te naslijeđene obrasce u opisivanju balkanskih Drugih.
Najveći dio knjige posvećujete hrvatskim traumama nasuprot Balkana, uz tezu kako je zapravo današnja percepcija plod politika iz devedesetih godina, što nije bio slučaj u prijašnjim razdobljima, kao na primjer u diskursu Starčevića ili Radića. Što je bio Balkan Tuđmanovom režimu?
Devedesete godine su ključne za razumijevanje našeg današnjeg identiteta i onoga što se većinski danas pretpostavlja da nacionalni identitet jest. U formiranju toga identiteta je upravo binarnost Europa-Balkan kao civilizacija-barbarstvo bila ključna. Balkan se tu poistovjećivao sa Srbijom, Jugoslavijom, nasiljem, primitivizmom i svim onim poznatim negativnostima koje su navodno imanentne Balkanu. Takvo inzistiranje na razlici, na dualnim i nepomirljivim kategorijama i konstruiranje identiteta kao rigidnih, čistih kategorija su pogubne za sve ljude na ovim prostorima, jer su oni obilježeni, možda i više no drugi prostori, heterogenostima i identitetskim miješanjima. Tu je naravno i period zajedničkog života u bivšoj Jugoslaviji u kojemu su, bez ikakve idealizacije, postojale veze, miješanja, dinamika i prepletanja kultura te stvaranje transnacionalnih identitetskih priča. Nasuprot stvarnosti, Franjo Tuđman i njegove elite inzistirali su na čistom i rigidnom krovnom nacionalnom identitetu koji je kao takav mnogo više ljudi isključio negoli uključio, mnogo više nas kulturološki osiromašio, negoli obogatio. Tako konstruirani nacionalni identitet do danas se u mnogome održao i nužno je da ga dekonstruiramo, otvorimo se prema Drugima i svoj identitet osmislimo tako da on odražava stvarnu kulturnu mnogolikost prostora. Jedna od važnih točaka u tome je odustajanje od mišljenja koje se temelji na binarnostima Mi i Oni, Europa i Balkan, civilizacija i barbarstvo.
“Naracije o Europi i Balkanu kao nepomirljivim krajnostima i naracije o našem identitetu kao po svemu različitom od identiteta Drugih na Balkanu stvarale su većinom ovdašnje kulturne elite, i upravo je zato pitanje odgovornosti kulture za društvenu stvarnost devedesetih toliko važno, i sudeći po njegovu izbjegavanju, toliko traumatično.” Foto: Andrej Milić
U današnje doba političke korektnosti zamjetno je da se o svačemu oprezno i umiveno govori, osim kada je riječ o imaginariju i stereotipima ovih područja, pa je tako premijer Milanović govorio o Bizantincima i Balkancima kao negativnoj opreci onoga što tobože predstavljaju njegovi birači.
U slučaju koji spominjete dobro se pokazuje kako je Balkan istodobno i prazan i pun pojam, sve i ništa, iskoristiv u svakoj prilici i po željama govornika. Balkan se često koristi upravo kao demagoški trik, krupni argument, u političkom diskursu i međusobnom razračunavanju elita u javnoj sferi. Primjerice, bivša premijerka Jadranka Kosor je 2011. godine na predizbornom skupu HDZ-a uzvikivala “Nećemo Jugosferu” i time zazivala iznova tuđmanovske utvare balkanskih integracija, premda Jugosfera nema veze s političkim integracijama i prema takve integracije nitko ne zagovara. Drugi primjer plašenja Balkanom je jedan od TV-spotova uoči referenduma za primanje Hrvatske u Europsku uniju u kojemu se eksplicitno poručivalo: ako hrvatski građani kažu Ne! Uniji otvara se mogućnost za nove balkanske saveze, a ako pak odaberu Uniju onda se takvo što zauvijek otklanja. U slučaju Milanovićeve izjave “Mi hoćemo Skandinaviju” i poziva svima onima koji “hoće ići u Bizant neka ide u Bizant”, radi se o još jednoj reprodukciji orijentalizama, kroz pojmove Orijent/Balkan/Bizant/bivša Jugoslavija/Istočna Europa. Porazno je da netko tko predstavlja političku elitu u 21. stoljeću spominje Bizant u ovakvom kontekstu, kao i da u istoj rečenici uspoređuje tako različite historijske trenutke sadržane u pojmovima Skandinavija i Bizant. Sve dok imate reprodukciju takvog govora kod kulturnih i političkih elita, nije ni čudno da “obični ljudi”, ili npr. srednjoškolci koji su sudjelovali u jednom istraživanju u predrasudama prema Drugima koje spominjem u svojoj knjizi, Balkan vide kao mjesto na kojemu ne žele živjeti, a Balkance određuju kao “barbare”, “zaostale”, “nepristojne”, “sumnjiva morala”, “pokvarene”, “prljave”, “sklone satima ljenčariti i ispijati kavu” itd.
Milanović u kontekstu navedene tipizacije paradoksalno slijedi rigidne teze nastale prije stotinjak godina, od strane “nacionalno” raspoloženih sociologa i intelektualaca u Srbiji i Hrvatskoj.
U podlozi njegova govora i drugih sličnih govora je iznova jedan dualizam i nepomirljivost, onaj o balkanskom i europskom u Hrvatskoj i uopće na samome Balkanu. Jedan od najpoznatijih srpskih geografa i balkanologa s početka 20. stoljeća Jovan Cvijić je postavio, između ostalih, binarnu teoriju o dvama mentalitetskim tipovima na Balkanu, “dinarskome” i “panonskome”, i za njega su dinarski tipovi (većina podrijetlom Srbi) bili nositelji svega pozitivnog, vitalnosti i autentičnosti Balkana, dok ove druge vidi kao previše slabe i podložne tuđinskim utjecajima. Desetak godina nakon njega, u Hrvatskoj svoju mentalitetsku teoriju ispisuje sociolog Dinko Tomašić, i kod njega se, uopćeno govoreći, radi o dva nepomirljiva tipa kulture na Balkanu, pri čemu je, obratno od Cvijića, za njega plemenski (dinarski, balkanski) tip nositelj svega negativnoga i razornog za Hrvatsku. Tomašićev rad je prešućivan za vrijeme Jugoslavije da bi ga u 90-ima rehabilitirali i obilato parafrazirali hrvatski sociolozi poput Slavena Letice. Odjeke tih binarnih i pogubnih teorija npr. opažaju se i u nebuloznim tezama Denisa Kuljiša od prije nekoliko godina o dvije Hrvatske: Sjevernoj/Zapadnoj i Južnoj/Istočnoj, prema kojima je prva civilizirana, glasa za ljevicu i radi, dok je druga divljačka, desničarska, lijena i živi na račun ove prve.
U tom kontekstu spominjete fabriciranje slike Mediterana, nasuprot kojeg se povlači granica s Balkanom i isključuje bilo kakve utjecaje, ponajprije one Dalmatinske zagore temeljem koje Mediteran stvara poziciju civiliziranosti. Tu su, dakako, i Hercegovci.
U slučaju Hercegovaca i Vlaja riječ je o reproduciranju unutarnjih balkanizama, o “rasizmu malih razlika” i traženju neprijateljskog Drugog unutar jednog nacionalnog korpusa, a na što su prije mene ukazali još neki autori poput Nine Raspudića ili još ranije Dunje Rihtman Auguštin. Što se tiče Mediterana i Srednje Europe, na njima se inzistiralo devedesetih kao na našim “žuđenim identitetima”, iako realno tuđmanovske elite nisu prihvaćale njihove kulturološke posebnosti, jer bi to moglo ukazivati na postojanje određenih transnacionalnih, ne-autentično hrvatskih elemenata u ovoj kulturi. Mediteranska je priča pak dobrano fabricirana, Mediteran se također i danas ovdje, uglavnom zbog diktata turizma, reproducira kao imaginacija, fantazija, pa ga se u tekstovima kulture ne prikazuje onakvim kakav jest nego u nekim zamišljenim, ahistorijskim i idealističnim slikama. Također, Mediteran je u stvarnosti uvijek i svugdje određen odnosom obale i zaleđa, dinamikom i dramatikom tih kultura pa Mediteran bez Balkana zapravo ne postoji.
U knjizi je i općenito dominantna analiza binarnosti i binarnog gledanja svijeta, odnosno pojma Drugih te baziranja vlastitog identiteta na Drugosti; pritom analizirate našu poziciju prema Balkanu, kao i binarnu konstrukciju između Europe i Balkana.
Europa je uvijek gradila identitet u odnosu naspram Drugoga, najviše naspram Istoka i svoje istočne/južne periferije. Balkan je u devedesetima, pa i ranije bio taj najfrekventniji, ekskluzivni europski Drugi; slovenski filozof Mladen Dolar je još krajem osamdesetih rekao da je “druga Jugoslavija” pravo nesvjesno Europe, neukrotiva unutrašnjost europskog bića koja prijeti iznenadnom erupcijom.
I dalje se stječe dojam kako građanstvo, predvođeno retorikom političke elite i medijskim napisima, misli da će ulaskom u EU doći do konačnog bijega iz prostora Balkana i da smo od 1. srpnja i službeno “europejci”. Kako to, međutim, po vašem mišljenju, zamišljaju u Uniji?
Europska percepcija Balkana se od devedesetih godina izmijenila, ali dualnost, odnosno podjela na Prve i Druge nije iščeznula. Dojučerašnje binarnosti na području političkih uređenja i ideologije – komunizam naspram kapitalizma – zamijenile su nove binarnosti temeljene na ekonomiji i tome tko uspijeva a tko ne uspijeva slijediti neoliberalne zakonitosti i logiku kapitala. Danas Jug Europe predstavlja tog neposlušnog europskog Drugog, tu žive ljudi koji su lijeni, europskih regula, rastrošni,nesposobni pridržavati se europskih regula, rastrošni, pobunjenici itd. Vjerujem da će i Hrvatska, vrlo brzo nakon buđenja u Europskoj uniji, postati za europski središnji hegemonijski diskurs koji stvara najvećim dijelom službena Njemačka, također taj simbolički, ne-normalni, opasni i necivilizirani Jug koji treba ukrotiti.
Paradoksalno, kako pišete, diskurs podjele na prve i druge preuzimaju i balkanske države, odnosno Drugi, među ostalim i preko međusobnog natjecanja tko će predvoditi regiju u kontekstu EU integracija.
Radi se o diskurzivnoj “borbi” koja će od balkanskih država biti predvodnica u regiji i koja će od njih druge “neposlušne” balkanske države privesti europskim pravilima. Jedno vrijeme je službena Slovenija sebi dodjeljivala takvu ulogu; sada vidimo i Hrvatska preuzima taj diskurs o tome “kako ćemo pomoći drugim da uđu u EU”. Samo po sebi to nije loše, ali je problem što se ovdje službeno uopće ne promišlja o tome što bi ta zajednica europskih država u koju mi ulazimo i na koju druge želimo pripremati uopće trebala biti. Evidentno, Europa je u krizi, ne samo ekonomskoj nego i krizi zajedništva i krizi europejstva, a naša državna politika ide slijepo i samozadovoljno upravo u tu kriznu zonu bez ikakve ideje što s tom krizom činiti. Europska unija je prisvojila i zaposjela europski identitet, i za održavanje tog identiteta su joj potrebni oni Drugi – Balkan/Jug/Grčka – u razlici s kojima će se on formirati. Osobno smatram da bi se ideja europejstva trebala redefinirati, kako to predlaže npr. sociolog Ulrich Beck, i da bi Hrvatska uz neke druge zemlje periferije trebala poticati raspravu o tome što znači biti pripadnikom Unije i inzistirati na proširenju koncepta europejstva. Važno je da se prepozna kako Europa nije ono što pod time podrazumijeva Angela Merkel i da se u reprezentiranju i prepoznavanju Europe mora uključiti i ta tzv. periferija.
Čini se kako se stereotipi o Balkanu ponajviše i s namjerom reproduciraju u pop-kulturi, kao sredstvo za unosno utrživanje tobožnjih balkanskih specifičnosti
Riječ je tu o autoegzotizaciji u kojoj se proizvode amblemi, slike i predodžbe koje se prihvaćaju na Zapadu kao ono autentično balkansko, što je dakako iznova samo fantazija. Emir Kusturica je taj stereotipni pozitivni Balkan vrlo vješto upakirao i prodao na Zapadu, jednako kao i Goran Bregović. Primjer, jedan njegov album nosi naslov “Šampanjac i šljivovica” i u vezi s njim Bregović je više puta isticao da se na Balkanu muzika stvara prvenstveno da bi se moglo piti, pa ovdašnje kulture određuje upravo kao neke pozitivne, strastvene, rakijaške kulture. I turbofolk glazba također proizvodi stereotip o tom pozitivnom, ludom i emotivnom Balkanu, gdje se banči do zore, gdje sve frca od strasti i emotivnosti i gdje se može doživjeti nešto “iskonsko” što na Zapadu više ne postoji. Takvi pozitivni stereotipi također osiromašuju i daju sasvim lažnu sliku o ovdašnjim kulturama.
“Europa je u krizi, ne samo ekonomskoj nego i krizi zajedništva i krizi europejstva, a naša državna politika ide slijepo i samozadovoljno upravo u tu kriznu zonu bez ikakve ideje što s tom krizom činiti.” Foto: Andrej Milić
Čini mi se i kako je vaš ključni cilj bio dekonstruirati skup imaginarija koji su uvjetovali današnju percepciju Balkana koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim, bez da se pritom cilja na nuđenje neke alternative.
Knjigu nisam pisala s željom da afirmiram Balkan, već sam nastojala prvenstveno analizirati i dekonstruirati neke postojeće percepcije i imaginacije te pokušati dokinuti tu često spominjanu dualnost u mišljenju, taj stalno nametnuti izbor ili Europa ili Balkan. Nastojala sam detektirati neke frekventne točke imaginarija o Balkanu, neke učestale argumentacije, mjesta metaforičkoga grananja i sl. Iz toga sam nastojala pokazati da se identitet treba promišljati otvorenije i hibridnije i da moramo računati s našim množinama i različitostima koje, ukoliko ih je uopće potrebno zajedno predstavljati u jednom kolektivnom identitetu, onda taj identitet mora biti dovoljno širok, rastezljiv i prilagodljiv promjenama da uključi sve naše posebnosti.
Knjigu, umjesto zaključkom, završavate esejom koji se bavi (zapadnom) medijskom vizualizacijom ratnih događanja iz devedesetih godina, gdje se problenatiziraju
prizori tuđih patnji kroz binarni odnos Nas i Njih. Zašto ste odabrali takav završetak?
Knjiga nije pisana po strogo znanstvenim pravilima, i to iz nekoliko razloga. Najprije zato jer je, osim teme, analize, teorije itd, meni važan sam tekst, autorski glas, literarnost i čitljivost, magija riječi. Zatim, esejistika dopušta i iskazivanje onoga “ja”, osobnog stava, iskustva i izravne kritike, što sve znanstveni diskurs nastoji zatomiti i prikriti. Također, knjiga nema zaključak, jer bi bilo sasvim pretenciozno nakon svega napisanog još nešto sumirati na dvije-tri kartice i misliti da se tako ova složena tema može zatvoriti. Riječ je o otvorenoj formi; čitav drugi dio knjige je napisan kao niz pojedinačnih interpretacije koje se mogu i dalje dopisivati. To su interpretacije poznatih putopisa, avanturističkih romana, turbofolka, pa do tog eseja “Ubijanje uživo” o slikama tuđih smrti koji spominjete. Zapravo, završni tekst je vrlo osoban pa i samokritičan, jer nastojim pokazati da se ravnodušnost Drugih prema našim stradanjima lako i brzo može pretvoriti u našu ravnodušnost prema Drugima. Taj tekst govori, nasuprot metaforama i fantazijama, o stvarnosti i onome što se ovdje doista događalo, o umiranjima, ubijanjima, pervertitskim ratnim ritualima i našim mogućim suodgovornostima, o svemu što jest stvarnost a ne fantazija Balkana.
Izvor: Halter
