Gdje je naša zemlja danas u odnosu na vrijeme prije ulaska u Europsku uniju, s obzirom na vladavinu prava, kvalitetu demokracije, zaštitu ljudskih te građanskih prava i javnih dobara, suočavanje s prošlošću, borbu protiv korupcije? Unatoč relativno dobrom zakonodavnom i institucionalnom okviru, provedba propisa i javnih politika “šteka”. Je li problem u tome što više nema ni mrkve ni batine, ili su samo stari problemi izmilili ispod tepiha?Hrvatska će uskoro napuniti (prve) dvije godine u Europskoj uniji, a čini se da je baš u tom razdoblju došlo do jačanja isključivosti i diskriminacije, koji rastu gotovo iz tjedna u tjedan dok se standardi zaštite ljudskih prava strmoglavljuju uz istovremeno smanjenje kapaciteta javnih servisa i institucija. Unatoč relativno dobrom zakonodavnom i institucionalnom okviru, provedba propisa i javnih politika, najblaže rečeno, “šteka”. No, je li problem u tome što više nema ni batine, ni mrkve i/li su samo stari problemi izmilili ispod tepiha pod koji su pospremljeni prije ulaska Hrvatske u,kako se tepa(lo), ‘novu obitelj’?
Nakon što se Hrvatska po pitanju Poglavlja 23 – Pravosuđe i temeljna prava provukla gotovo kroz ušicu igle, očekivalo se da će doći do podizanja standarda na području reformskih ciljeva i mjerila u područjima zaštite ljudskih prava, no dogodilo se upravo suprotno. Isključivost prema manjinama, kako nacionalnim tako i seksualnim, prema “drugačijima” koji ne smatraju da svi moramo misliti i govoriti isto izvan svoja” četiri zida” – dovoljno je sjetiti se referenduma za brak i protiv ćirilice i sličnih primjera demokracije u “šatoru” – zatim tu je kazneno djelo sramoćenja, govor mržnje pojačan prenošenjem bez kritičkog stava u medijima, novinarstvo koje je u sve gorem stanju, dugotrajno iščekivanje medijske strategije i transparentnog vlasništva nad medijima, problemi u pravosuđu i zastalo rješavanje ratnih zločina te povratka i stambenog zbrinjavanja izbjeglica, labava borba protiv korupcije, “slučaj” imovinskih kartica, nestabilna pozicija jedne od ključnih institucija – Povjerenice za informiranje neosiguravanjem dovoljno sredstava za njezin rad te najnoviji pokušaj ograničavanja ustavnog prava na pristup informacijama, odustajanje od građanskog odgoja i obrazovanja kao zasebnog predmeta, dugotrajno čekanje na reformu javne uprave koja je odavno trebala biti započeta … samo su neki u nizu problema.
S obzirom na to da nekako koincidiraju s ulaskom u EU, često se može čuti kako se iza svega skriva ili upravo pokazuje to da Hrvatska nije ušla spremna u Uniju, a kako sada više nema tog vanjskog pritiska, razularili su se stari demoni. S druge strane, nije da EU baš može sloviti kao primjer dobre prakse jer dovoljno je sjetiti se, primjerice svega što se događa u Mađarskoj. No, ipak gdje je Hrvatska danas u odnosu na vrijeme prije ulaska u Europsku uniju s obzirom na vladavinu prava, kvalitetu demokracije, zaštitu ljudskih te građanskih prava i javnih dobara, suočavanje s prošlošću, borbu protiv korupcije?
Organizacije civilnoga društva okupljene u Platformu 112 vrlo su jasno prije samog ulaska upozoravale da će ulaskom u EU doći do smanjenja kvalitete zaštite ljudskih prava, podsjeća Gordan Bosanac iz Centra za mirovne studije: “Nažalost, u Hrvatskoj smo iskusili da se kultura zaštite ljudskih prava i tolerancije ponajviše ostvaruje samo kada se radi po principu mrkve i batine, što puno govori o nama samima. Čim je nestalo batine (a i kada se shvatilo da nema ni mrkve) stvari su krenule unatrag. Mantru ‘do kad ćemo dopustiti da manjina terorizira većinu’ – bilo da se radi o LGBT manjini ili nacionalnim manjinama – često se moglo čuti kao argument protiv zaštite manjinskih prava u Hrvatskoj. Ipak, daleko najveći izazov, koji za sada ostaje neriješen, jest epidemija povreda socijalno-ekonomskih prava građana što generira društvenu nepravdu i loše osjećaje. No, taj problem nije samo lokalni, nego i paneuropski”.
Zadovoljenjem minimalnih uvjeta zaštite ljudskih prava stanje je postalo lošije, ali i bolje, smatra filozof i sociolog Srđan Dvornik, koji upozorava da je “prestao zakonodavni stampedo u oblasti EU, kao i politički, pa sve ono sirovo šovinističko što je sada pušteno s lanca, galami o Hrvatskoj kao zemlji Hrvata (i Srbima kao gostima koji moraju biti krotki i nenametljivi), o obavezi ljubavi prema domovini i o veleizdajništvu ‘nenarodne’ vlasti. Ispod normativne korice ovo društvo je i dalje prilično odbojno spram prava, ravnopravnosti svih ljudi i postupanja u okviru zakona”. Međuti, neštosmo ipak i naučili i razvili viša očekivanja i spram vladavine prava te demokratske participacije i socijalne pravde, tako da je razina aktivizma i nekog društvenog angažmana ipak viša, kaže Dvornik, te dodaje: “Pa čak i kad šatordžije radi svojih nesuvislih političkih ciljeva kampiraju pred jednim ministarstvom, problem nije u njihovom aktivizmu, nego u pitanju ostaje li on samo građanski. To što jedna takva akcija toliko traje i izaziva toliko, makar i negativnog uvažavanja samo je simptom neobavljenog oslobađanja od ratne tradicije i od ‘posebne uloge’ onih koje se naziva ‘braniteljima'”.
“Dok je u HDZ-u strateški prioritet bilo pristupanje EU-u, donosilo se zakone po civiliziranim modelima (ne i po civiliziranim metodama, ali nemojmo očekivati previše), uvažavalo se manjine itd. Sad kad toga više nema, naš stari sirovinski sastav opet izlazi na površinu, sa svojom autoritarnošću i nacionalnim kolektivizmom te hegemonom ulogom jed(i)ne nacionalne partije. Od tog hegemonizma nikad se nisu oslobodile ni kako-tako nenacionalističke partije što danas olakšava da se i njihovu nedjelotvornost prikazuje kao nekakvu nedovoljnu odanost naciji/domovini”, upozorava Dvornik.
I politolog Berto Šalaj, profesor na Fakultetu političkih znanosti, smatra da na ovom polju zapravo i nema nikakve suštinske razlike između aktualnog stanja i razdoblja prije ulaska u EU: “Percepcija da se situacija pogoršava proizlazi iz činjenice da su stvari koje su latentno prisutne u hrvatskom društvu, sada izbile na površinu. Jedan dio tema i problema bio je privremeno ‘pometen pod tepih’ kako bi se Europskoj uniji pokazalo da je Hrvatska spremna za članstvo. Osim toga, vrlo bitan razlog recentne erupcije negativnih pojava u hrvatskom društvu je u činjenici da nam se bliže parlamentarni izbori, a da je HDZ u opoziciji. Naime, već nam i relativno kratka politička povijest hrvatskog višestranačja sugerira da uvijek kada je tzv. lijeva opcija na vlasti, desnica predvođena HDZ-om koristi ‘tešku artiljeriju’ kako bi mobilizirala svoje birače”.
Ne čudi što Bosanac smatra izrazito štetnim novi trend re-militarizacije hrvatskog društva koji je “izvaninstitucionalno krenuo prosvjedom branitelja, a institucionalno uzeo maha izborom nove predsjednice. Tako nešto ovoj zemlji nije potrebno jer ne stvara nikakvu novu dodatnu vrijednost, već upravo u nedostatku stvaranja novih društvenih vrijednosti pojedini političari se vade na priče iz prošlosti, koje svako malo iskliznu u netrpeljivost i mržnju. Rat je u Hrvatskoj završio 1995. godine. Naglašavanje važnosti vojske, romantiziranje sjećanja na rat uz izdvajanje partikularnih osjećaja zajedništva kojih je navodno bilo u ratu samo dalje produbljuje traumu ovoga društva. Čini društvo zatvorenim i tjera ljude da se osjećaju ustrašeni. Građenje takve atmosfere u trenutku kada u Europu stiže veliki broj izbjeglica iz ratom zahvaćenih područja pogubno je za razvijanje osjećaja solidarnosti među našim građanima. Umjesto toga, politike militarizacije društva doprinijet će širenju rasizma i ksenofobije. Takva atmosfera nije pretpostavka za kreativni razvoj društva i posebno zabrinjava da o toj nametnutoj temi izgleda postoji i konsenzus velike većine političkih stranaka u parlamentu. Najava održavanja vojnog mimohoda kojeg podržava većina stranaka je točka na ‘i’ te promašene politike”.
No, teško je krenuti dalje bez da se zapitamo i suočimo s time tko je taj koji je zakazao – vlast, oporba, organizacije civilnog društva, građani, akademska zajednica … ili svi snosimo dio odgovornosti? Da, svatko nosi dio odgovornosti, priznaje Bosanac, ali i upozorava da je ipak “veća odgovornost na onima koji imaju više poluga moći za rad na društvenoj promjeni, a to su zasigurno političke stranke koje se izmjenjuju na vlasti. Nekompetentnost ljudi koji imaju direktnu političku moć i doživljavanje politike kao prostora stvaranja vlastite karijere ili samo potvrđivanja vlastitog ega, a ne prostora za rad na općem dobru trend je koji gledamo već godinama”. Međutim, odgovornost je i na građanima, jer kako ističe Bosanac, “građani ne uspijevaju prepoznati u predizbornim kampanjama nekompetentne ljude koji kroz ideološke zavjese vješto prikriju svoju nekompetentnost za obavljanje odgovornih političkih poslova i olako se primaju odgovornihfunkcija. Treba biti iskren i reći da nisu svi političari takvi, ali nažalost većina ipak jest. Konačno i civilno društvo koje je pokretač mnogih kvalitetnih promjena i često vizionarski nameće neke teme sa margine u centar ne uspijeva svoje poruke artikulirati prema široj javnosti i za njih osigurati širu društvenu podršku”.
“Vlast nije bitno ni bolja ni lošija nego što bi bila i bez ulaska u EU. Naprosto, iz načina biranja, iz izborne ponude, iz onoga što se u hrvatskom društvu dade pretočiti u politiku nije moglo bitno bolje”, rezigniran je Dvornik, dodajući: “Vladajuća garnitura se k tome nosi s nečim što bi bilo i iznad snaga kvalitetnih i odgovornih političara u ovakvoj situaciji – ne samo sa sistemom koji nije bio primjeren odgovornoj politici, nego i s globalnom financijskom krizom u njenim lokalnim posljedicama. Pogubno je, međutim, što ni opozicija ne samo da ne nudi bolje koncepcije vođenja politike, nego čak reterira na tuđmanoidne pozicije iz 1990-ih. Na javnom političkom dnevnom redu i dalje nisu pitanja kvalitete života, izvlačenja dobrog dijela populacije iz siromaštva, promjene ekonomske i ekologijske paradigme, odgovorne politike, nego dobri stari partizani i ustaše. Opozicija je tu čak i odgovornija”.
“Temeljni problem Hrvatske nije vezan uz posljednje dvije godine i puno je stariji i kompleksniji. On se može prikazati kao nepostojanje demokratske političke kulture koja onda uključuje i dimenzije tolerancije, promoviranja i zaštite ljudskih prava i niz drugih tema. Pritom, s obzirom na relativno kratku demokratsku tradiciju Hrvatske, to i ne bi bilo tako strašno kada bi postojala svijest političke klase da je razvoj takve političke kulture, dugoročno gledano, nužan uvjet stabilnog i kvalitetnog funkcioniranja demokratskog političkog sustava. Nažalost, hrvatska politička klasa, kako ona desno orijentirana, tako i, što je za mene osobno jako tragično i tužno, ona koja se sebe naziva lijevom, ne samo da ne djeluje na promoviranju demokratske političke kulture, nego i blokira svaku inicijativu koja dolazi iz sfere akademske zajednice i civilnog društva da se situacija pokuša promijeniti nabolje. Najbolji dokaz za to je činjenica da je Hrvatska i dalje jedna od rijetkih demokratskih država u kojoj građanski odgoj i obrazovanje, koji bi trebao biti jedan od glavnih mehanizama razvoja demokratske političke kulture, nisu sustavno implementirani u formalnom obrazovnom sustavu”, upozorava Šalaj.
“Šatoraši”: To što jedna takva akcija toliko traje i izaziva toliko, makar i negativnog uvažavanja samo je simptom neobavljenog oslobađanja od ratne tradicije i od “posebne uloge” onih koje se naziva “braniteljima”. (Foto: Damir Senčar, Hina)U takvom ozračju vrlo je teško pronaći snage za konstruktivnu kritiku i razvoj inovativnih socijalnih i ekonomskih modela, na što se upozorava i u Izvještaju o stanju ljudskih prava u RH u 2014. Kuće ljudskih prava, no valja tražiti iskorake da bismo umjesto atmosfere hajke i isključivosti imali dijalog i stvarne, ne samo papirnate pomake, pogotovo kada su u pitanju buduće generacije. Za to bi nam, doduše, sa strane politike zasigurno bile potrebne puno hrabrije i manje oportunističke političke stranke koje se neće lomiti na nekim reformama koje bi u 2015. godini trebale biti već najnormalnija stvar, istaknut će Bosanac i podsjetiti na, primjerice, uvođenje građanskog obrazovanja, izradu i provedbu politika suočavanja s prošlošću i iznijeti željenu viziju budućnosti: “Društvo koje želim je ono u kojemu se poštuju ljudska prava, u kojem ljudi imaju od čega normalno živjeti. Dok god nećemo imati tu ravnotežu, imat ćemo veliko nezadovoljstvo među ljudima. Mislim da kao društvo još nismo iskoristili sve prednosti članstva u EU, misleći pri tome na uže povezivanje s građanima iz EU na rješavanju povreda ljudskih prava i ekonomskih problema. I dalje smo dosta izolirani i zatvoreni u lokalne sukobe. Da ne bi bilo zabune, ne mislim da nam treba društvo bez sukoba. Samo bih volio vidjeti da radimo na sukobima na kreativan način i da nam je svaki sukob prilika za daljnji razvoj, a ne zastoj. Nažalost, ljudi na odgovornim mjestima nemaju te vještine i znanja”.
Optimizam ne budi ni Šalaj, koji smatra da “nažalost, u ovom trenutku, što se tiče razvoja demokratske političke kulture, ne vidim svjetlo na kraju tunela. Bojim se da ćemo i na ovom području, kao i u segmentu ekonomskog razvoja, svjedočiti agoniji bez kraja”. “U apstraktnoj formuli rečeno, put u bolju politiku vodi preko odbacivanja ‘zajednice’, ‘domovine’, ‘nacije’ kao temeljnih vrijednosti, u korist ljudi (svih), njihovog dostojanstva i ravnopravnosti. Hajku i isključivost imamo onda kada se sve mjeri zajednicom – jasno, nacionalnom – i lojalnošću državi. SDP-ovsko jalovo taktiziranje već 25 godina pokazuje da nema emancipacije bez jasnog raskida. Pa ako ćemo se tući za prava radnika, tući ćemo se za prava radnika, a ne Hrvata, koji su usput i radnici. Ili, ako netko hoće dokazivati vrijednosti poduzetništva, neka ih dokazuje izračunljivom korišću za društvo, a ne time što je mnoge velike poduzetnike rukopoložio HDZ”, jasan je Dvornik, koji zaključuje: “Pa neka se vidi što je bolje za veći broj ljudi, uz obavezu da nitko ne bude ostavljen da u hladnoći crkava od gladi. Nitko, bez obzira na to je li Hrvat/Hrvatica, Srbin /Srpkinja, Rom/Romkinja ili migrant/migrantkinja”.