Pismo što ga je Tomislav Karamarko uputio Zoranu Milanoviću samo je jedan u nizu dokaza kako je predsjednik HDZ-a toliko opsjednut razgovorom da se s njime i nema o čemu razgovarati osim o razgovoru. Pročitajte dio Karamarkovih usmenih predgovora tom pismu na temu razgovora!
Piše: Predrag Lucić, novilist.hr
Odvajkada je Tomislav Karamarko vapio za razgovorom. I ništa u čitavom svojemu mandatu predsjednika HDZ-a nije zagovarao tako ustrajno, bezpridržajno i nepokolebljivo kao što je zagovarao razgovor. Toliko je Karamarko bio opsjednut razgovorom, da se stekao dojam kako se s njime i nema o čemu razgovarati osim o razgovoru.
»Bahatost, arogancija, podcjenjivanje, vrijeđanje – i preko toga smo spremni prijeći i razgovarati za dobrobit Hrvatske. Ali, s kim razgovarati, s grupom ljudi koja ne zna što bi?« – izjadao se novinarima još u travnju prošle godine, uoči radnog sastanka stranačkoga vrha, održanog na Zagrebačkom velesajmu.
»HDZ je spreman za razgovore kako bi se zemlju izvuklo iz krize, ali nisam siguran da imamo s kim razgovarati, jer je vladajuća garnitura nesposobna« – istom je prigodom istim novinarima kazao isto ono što su već čuli, ali nešto drugačijim riječima, za slučaj da netko nije dovoljno ozbiljno shvatio koliko je Tomislavu Karamarku stalo do razgovora.
»Možemo sa svakim razgovarati. Međutim, tu se nameće jedan problem, a to je s kime ćemo razgovarati? Tko je sugovornik? Zar ovi koji uporno dvije godine gospodarski destruiraju Hrvatsku?« – poručio je dan-dva kasnije i iz Vukovara, s predizbornog skupa za EU-parlament.
»Od prvog momenta otkad sam postao predsjednik HDZ-a, ja sam bio otvoren za razgovore. Međutim s kime razgovarati?! S onima koji su upropastili Hrvatsku, koji nemaju rješenja za izvući Hrvatsku iz problema, koji nisu htjeli Hrvatsku i koji su prepotentni?« – hvalio se svojom razgovorljivošću i u siječnju ove godine, na proslavi 25. obljetnice osnivanja splitskog ogranka HDZ-a.
»Možemo razgovarati, ali recite mi s kime?! S onima koji vrijeđaju 220 tisuća članova HDZ-a i sve one koji su se opredijelili za našu opciju izabravši gospođu Kolindu Grabar-Kitarović za predsjednicu?« – demonstrirao je potom svoju odgovornost glede razgovornosti i pred novinarima koji su pratili taj svečani stranački skup u splitskom hotelu »Atrium«.
Svaki put kada bi Tomislav Karamarko zavapio za razgovorom, neizostavno bi se požalio kako nema sugovornika. Ali – to nipošto ne treba shvatiti kao njegov izgovor zato što do razgovora nikako ne dolazi. Baš naprotiv, ni iz čega se, kao iz tog neprestanog prozivanja sugovornika koji nisu dostojni da se s njima razgovara, tako dobro ne vidi koliko je predsjednik HDZ-a spreman da razgovara sa svakim. I ni s kim.
A onda se napokon javio i taj svatko i nitko, otjelotvoren u arogantnoj figuri hrvatskoga premijera Zorana Milanovića. Javio se nadmeno misleći kako će Karamarka navući da razgovor, kad već toliko inzistira na njemu, pretvori u javno sučeljavanje, u paradu sujeta pred televizijskim kamerama. No, šef oporbe je srećom prozreo premijerov pakleni naum, pa mu je poručio da će se sučeliti kada raspiše izbore, a da u međuvremenu može biti samo razgovora, pa makar i ne bilo sugovornika.
Karamarko je potom svoju sve bremenitiju žudnju za razgovorom pretočio u pismo Zoranu Milanoviću, ne oslovljavajući ga kao premijera već kao predsjednika SDP-a. I zahtijevajući da njih dvojica kao odgovorni stranački lideri porazgovaraju o prevladavanju dubokih svjetonazorskih prijepora i podjela »koje nepotrebno opterećuju naše društvo«, e kako bi se nakon postizanja minimalne suglasnosti po navedenim pitanjima »svi zajedno mogli usmjeriti na rješavanje najvažnijih problema građana, prevladavanje gospodarske i socijalne krize, poboljšanje životnog standarda i kvalitete života u Hrvatskoj«.
Kao odgovor je dobio posprdnu javnu epistolu iz Milanovićeve stranke u kojoj je ruglu izvrgnut i privatni život građanina Tomislava Karamarka i njegovo korištenje partneričina mercedesa, ali i profesionalni dignitet šefa parlamentarne oporbe koji tu svoju zahtjevnu dužnost, za koju je izdašno plaćen novcem iz državnog proračuna, obavlja svagdje osim na radnome mjestu.
Karamarko je potom angažirao svoju stranačku mašineriju, da to njegovo pismo šefu vladajuće stranke objavi u cijelosti, uz gorke pripomene kako je »SDP grubo manipulirao sadržajem pisma« te kako je Milanovićevoj partiji u toj manipulaciji pripomogao i »dio provladinih medija«, i to tako što je »premda sadržaj pisma nije niti objavljen, apriori ustvrdio da predsjedniku HDZ-a u stvari nije do razgovora«.
A predsjedniku HDZ-a – ponovimo to još jednom – ni do čega nije stalo koliko do razgovora. I u to se mogao uvjeriti svaki dobrohotni čitatelj, gledatelj ili slušatelj, kako onih medija koje HDZ naziva provladinima, tako i onih koje u najvećoj oporbenoj stranci drže mjerom istinoljubivosti i domoljublja. Jer svi su ti mediji s manje-više jednakom vjerodostojnošću prenijeli Karamarkova razglabanja o nemogućnosti razgovaranja, citirana i u ovom tekstu.
Stoga se i tvrdnja o tome je li šefu HDZ-a do razgovora, ili pak nije, nikako ne može nazvati apriornom, budući da je iznesena sa žalosnim zakašnjenjem. Sa zakašnjenjem za koje Tomislav Karamarko nije ni najmanje odgovoran, jer on ni provladine ni nevladine medije nije sprječavao da ga na vrijeme pročitaju. Da s razumijevanjem pročitaju to što im on uporno govori, a što oni samo uredno objavljuju.