Pisci mogu biti zanimljivi na stotinu načina, ali su najmanje zanimljivi po tome što su pisci. Nema ništa posebno uzbudljivog u svakodnevici profesionalnog pisca; ili u pisanju uopće. Svaki mesar, mornar ili vozač ambulantnih kola kao pisac je mnogo zanimljiviji. Naravno, ako bi se nečiji roman trebalo izabrati prema profesiji kojom se pisac bavi – a posrijedi nije neozbiljna niti nemjerodavna metoda – onda bi uz poštare (Bukowski) i činovnike osiguravajućeg društva (Kafka), taksisti trebali biti u samom vrhu izbora. Domaći taksisti koji po cijeli dan igraju šah na haubi taksija, a onda odlaze zijevajući kući, možda se i ne uklapaju najbolje u shemu; no njujorški taksisti ili pariški noćni taksisti, to je već profesija koja je, kao i poštari, svašta vidjela i svašta čula, te kao i činovnici osiguravajućeg društva, imala vremena o svemu dobro razmisliti.
Ruski emigrantski pisac Gajto Gazdanov, Osetin po rođenju, čitavih je dvadeset godina bio upravo to – pariški noćni taksista. Rođen 1903. u Sankt Peterburgu u građanskom ratu se kao maloljetnik pridružio „bijelima“. U Bijelu armiju ušao je zato što se nalazio na području njenog djelovanja, „zato što je to bilo normalno“; i da su u to vrijeme u gradu bili „crveni“, vjerojatno bi stupio u Crvenu armiju. Godinu dana kasnije s poraženim snagama povukao se na jug Rusije, odakle je emigrirao u Istanbul, a potom u Sofiju, i naposljetku Pariz. Tamo je neko vrijeme studirao na Sorbonni, radio na pokretnoj vrpci tvornice automobila, bio lučki radnik i čistač, službenik i predavač francuskog i ruskog, a zatim je ostatak svoje pariške emigracije proveo kao taksist.
U barovima i kavanama na bulevarima Montparnasse ili Sebastopol, gdje je čekao mušterije, gurao se na šanku s prostitutkama, makroima i alkoholičarima, ispijajući poslovičnu čašu mlijeka. No Gajto Gazdanov nije bio kapetan Miki predratnog Pariza; prije, De Niro iz Scorsesijeva „Taksiste“. Premda u pogovoru njegovih taksističkih zapisa „Noćni putevi“ prevoditeljica Irena Lukšić navodi kako su u to vrijeme taksisti imali ugled među ruskim emigrantima – pa su među njima bili i nekoć moćni i bogati ljudi poput povjesničara, industrijalaca, i generala; sada organiziranih u Savez ruskih vozača koji je imao vlastito odmaralište na Azurnoj obali, te izdavao čak dva časopisa! – za Gazdanova je taksiranje bilo „nepotrebno i neutješno iskustvo“; stjecaj „glupe slučajnosti“.
Kao i De Nirov Travis Bickle niti Gazdanov nije bio imun na svijet “noćnih stanovnika“ koji ga je okruživao, i kojem je i sam pripadao. Svakog jutra iz njega se vraćao sve zatrovaniji. U nepreglednoj pariškoj noći kojom se kretao – susretao je tek „žive ljudske strvine“. „Mračna poezija ljudskog pada“ za njega je brzo izgubila svaku „specifičnu i tragičnu draž“. U očima prostitutki vidio je samo mrenu tuposti, kod makroa i kriminalaca samo bijednu želju imitacije buržoaskog života, među alkoholičarima je rijetko nalazio sugovornike. No to ga nije spriječilo da postane vrlo blizak s nekim prostitutkama i alkoholičarima.
Kao i De Nirov Travis Bickle niti Gazdanov nije bio imun na svijet “noćnih stanovnika“ koji ga je okruživao, i kojem je i sam pripadao. Svakog jutra iz njega se vraćao sve zatrovaniji.
Gazdanov je provodio noći s nekim od najpoznatijih figura pariškog noćnog života. Prije svih, s madame Jeanne Baldy (u romanu Raldy), čuvenom kurtizanom koja je u mladosti živjela raskošnim životom svjetske žene, te sa Sokratom (u romanu Platon), alkoholičarem koji je imao suprugu i troje djece, doktorat na Sorbonni, a onda je iz nepoznatih razloga završio na ulici. Gazdanov, Raldyjeva i Platon tvorili su uobičajen noćni trokut – prostitutke, alkoholičara i noćnog taksiste.
U vrijeme kada se Gazdanov s njima zbližio i Raldyjevoj i Platonu njihov društveni pad bio je već uobičajen i prirodan. Raldyjeva je pokušavala obučiti mladu kurtizanu, koja će brinuti o njoj, a na kraju je umrla sama, tek s Gazdanovom uz uzglavlje; Platon je pak bježao u alkoholni stupor, objašnjavajući da „mi nismo alkoholičari zato što pijemo, ne; mi pijemo zato što smo alkoholičari“.
I Raldyjeva i Platon skončati će kao kurtizana i alkoholičar. Njihov noćni sudrug godine 1930. će objaviti „Večer kod Claire“, slavni roman ruske emigrantske literarne scene. Roman o svom djetinjstvu, školovanju i odlasku u rat, Gazdanov je napisao na ruskom jeziku. Iako je savršeno znao francuski svih je svojih devet romana napisao na ruskom, uključujući i „Noćne puteve“, koji su 1939.-1940. izlazili u časopisu, a kao knjiga su prvi puta objavljeni 1952. u New Yorku. Zapravo, jedina knjiga koju je Gazdanov napisao na francuskom bili su feljtonistički zapisi „Stajem u obranu“ o francuskom Pokretu otpora u kojem je sudjelovao. Poslije rata, nakon trideset godina u Parizu, i dva desetljeća taksiranja, Gazdanov je pozvan za stalnog suradnika na radio-stanicu Sloboda u Muenchenu; gdje je radio sve do smrti 1971. godine.
To nije bila smrt koju je kapetanu Mikiju, noćnom taksisti s čašom mlijeka, predvidio Platon. „Ne znam kako vi sve ovo podnosite“, rekao mu je jednom prilikom, „s obzirom da ne pijete. Trebali biste piti, uvjeravam vas, inače ćete propasti; i kada dođe vaš vlastiti kraj, on će biti još tragičniji…“ Istina, noćni taksista nije pio. Ali je pisao. Taj bitan detalj je promakao Platonu. Pisanje je čistilo Gazdanova od toksičnosti pariških noći, pisanje je stvorilo višu, književnu stvarnost noćne egzistencije. I to kakvu. „Noćni putevi“ su ne samo jedan od središnjih romana o Parizu (kroz kojeg su sredinom stoljeća prošli i Hemingway i Miller i Fitzgerald i Orwell, i gotovo svatko tko je nešto značio) – već i jedan od središnjih romana XX stoljeća.
U maniri Brassaijevih fotografija pariških ulica noću Gazdanov je zabilježio život koji je u svoj svojoj ružnoći, tragičnosti i romantičnosti, kolao tamnom stranom tadašnje metropole svijeta. Gotovo stotinu godina kasnije sve je to i dalje pred nama: Sokrat i Baldyjeva, ruski emigranti i sitni kriminalci, čitava ta karnevalska povorka „noćnih stanovnika“ i sličica iz njihove svakodnevice. Tu su razni makroi, prostitutke, njihovi klijenti – svi već davno zaboravljeni, iščezli u vremenu i prostoru – tu su razni mali događaji, noćni incidenti; poput prostitutke koju ju makro pretukao jer je bila toliko pijana da na klupi u parku nije uspjela „zajašiti“ klijenta. Nepoznata prostitutka sutradan vjerojatno nije ni znala od kuda joj modrice. Makro je već tjedan dana kasnije zaboravio na svoj gnjev. I noćni taksista je odavno odvezao posljednju vožnju…
No njihova mala sličica iz davne pariške noći i dalje titra na stranicama Gajta Gazdanova.