Miljenko Jergović: Na Majdanu, u Kijevu, gdje se rađala Ukrajina i umirala Europa

Stojim pred spomenikom Mihailu Samueloviču Panjikovskom, trećemu sinu poručnika Šmita. Njegovih trideset sinova i četiri postarije ružne kćeri na rejone su podijelili Sovjetski Savez, tako da jedni drugima ne smetaju u poslu. A njihove je posle najtačnije opisao Veliki kombinator, požalivši se Šuri Balaganovu na razliku između kapitalističkog i socijalističkog svijeta.

U Americi bogataše prepoznaješ na ulici, a u SSSR-u oni su nevidljivi. I kako onda da se u socijalizmu pošten čovjek bavi svojim poslom izvlačenja novca od bogataša? Šura Balaganov, međutim, zna ime jednoga sovjetskog bogataša. Treba ga pod hitno naći, i sklopiti s njim veliki posao. Tako započinje “Zlatno tele”, roman Iljfa i Petrova, jedna od najsmješnijih avantura našega već prošlog vijeka. Monument Panjikovskom, skladna i uspravna figura lažnoga slijepca, sa žlicom u džepiću, modnim šeširom i naočalama, u pokretu i s visoko uzdignutim sljepačkim čelom, nosom koji češka zvijezde, postavljen je u minijaturnom parku, pedesetak koraka od dna Prorizne ulice, i mjesta na kojemu je sin poručnika Šmita tankoćutnijim građanima naplaćivao svoje nevidjelstvo.

Pred hotelom Ukrajina

Od tog mjesta na kojemu u “Zlatnom teletu” stoji treći sin poručnika Šmita pa do Majdana dvije su minute hoda uz aleju tek posađenih kestena. Onom koji bi u vrijeme zimske revolucije bježao pred Janukovičevim batinašima, i tko zna kojom i čijom policijom, trebalo je manje od minute da od Majdana stigne do Panjikovskog. A taj trg prostran je, neravan i loše urbaniziran. U novija doba su ga, očito, pokušavali popravljati i redizajnirati, pa su sovjetske arhitektonske monumente nadopunjavali tranzicijskim graditeljskim kičem. I sve to onda djeluje zbrkano, i nekako neprohodno, čovjek se na Majdanu lako saplete, klecaju mu koljena, i ne zna je li to posljedica arhitektonskoga ili povijesnog nesporazuma, i nesklada između trga i krhkoga čovjekovog tijela. Tu se ginulo u Revoluciji dostojanstvenih, jednoj od dvije ukrajinske revolucije – prva je bila ona Narančasta, i samo u dva najdramatičnija dana umrlo je na ovome mjestu osamdeset i osmero, uglavnom mladih, ljudi. Prvi put u povijesti na jednom se mjestu demonstriralo u ime ideje Europe, smrzavalo se i ginulo u nekoj teško opisivoj euforiji. Uslijedio je Janukovičev bijeg iz zemlje, ruska aneksija Krima i rat na istoku zemlje, kojemu se ne vidi kraja. Na Majdanu se, pada mi na pamet, ali naglas to ne izgovaram, rađala Ukrajina i umirala Europa. Zamolio sam Katarinu da me fotografira. Tako to turisti rade: slikaju se nad grobovima i na stratištima, e ne bi li se vraćali kući kao da se vraćaju iz rata.

Nad Majdanom (čije je puno ime: Majdan nezaležnosti ili Trg nezavisnosti) dominira grandiozni Hotel Ukrajina, koji je to ime ponio 2001, u čast desetogodišnjice nezavisnosti, dok se ranije zvao Hotel Moskva. Sagrađen je 1961, u kratkoj eri Nikite Sergejeviča Hruščova, koji je, i sam Ukrajinac, ovoj zemlji vratio ponešto od njezina dostojanstva i posebnosti. S hotelskih prozora, pogotovo na višim katovima, vidi se valjda i pola Kijeva, a vidjelo se, u zimu 2013. na 2014, i kako na trgu ginu ljudi.

Kijev je grad na brežuljcima, na valovima u beskonačnoj ravnici, na obalama Dnjepra. A Dnjepar tko nije vidio ne može ni zamisliti rijeku prema kojoj je Dunav nekako malen i uzak. Dnjepar je poput mora koje teče, i kao da njegova širina i silna vodenost određuje i sve druge veličine i proporcije. Velik je Kijev – kažu da u njemu živi četiri i pol milijuna stanovnika, a ne tri milijuna koliko ih je bilo prema popisu – široke su kijevske avenije i bulevari, velike su carske i još su veće sovjetske građevine, a od svega je, možda, i najveća lokomotiva koja niz polje vuče ukrajinske vlakove, naslijeđena iz sovjetskih doba, djeluje kao da je dvostruko viša od naših europskih lokomotiva.

Pred tom predimenzioniranošću čovjeku se koža naježi, Dnjepar ga do suza gane, a lokomotiva isto, i biva mu pomalo jasno kako je i zašto kroz rusku povijest ljudski život tako malo vrijedio. Sitan je čovjek pred takvom rijekom i pred Hotelom Ukrajina, sitna je i zemlja Ukrajina pred beskrajnom zemljom Rusijom, pred tom nemani koja ne samo što se prostire kroz nekoliko vremenskih zona, tako da u Rusiji sunce nikad ne zalazi, nego raste i izvan svojih granica, zalazeći tako u ljudske duše, u porodične i nacionalne povijesti svojih susjeda, i u njihove identitete. Teško je biti u susjedstvu s Rusijom, jer to uvijek znači biti malen, ali i biti pomalo Rus. Nikome ništa ne govorim, ali meni se čini da od toga nema boljeg lijeka protiv bolesti nacionalizma. Ako bi da izbjegne Rusiju, ukrajinski nacionalist stalno mora, dok se kreće vlastitim glavnim gradom, okretati glavu na neku drugu stranu. Ili se s Rusijom u sebi miriti, makar se protiv Rusije istovremeno i ratovalo.

Ali ne, nije to ono što me u Kijevu fasciniralo, tako da ne znam jesam li ga sanjao, i vjerujem da je Kijev postao grad mojih nesvjesnih stanja, grad iz snova, prijestolnica najfantastičnijega magijskog realizma. Nigdje, ni u jednome europskom gradu, ni u jednoj metropoli na zapadu, na fasadama kuća nisam vidio toliko različitih, međusobno udaljenih i kontrastirajućih, povijesnih slojeva, kultura i kulturnih identiteta. Zlatom se na svibanjskom suncu sjaje lukovice kupola na pravoslavnim crkvama, pod njima se dječački nježno naziru zidovi hrama u vizantijski plavoj boji, koja je u srednjemu vijeku bila skuplja od zlata. U njoj se plavi moć i mladost Rusije, i opojna privlačnost pravoslavlja, o kojoj na prvoj stranici svoje nedostižne kulturne povijesti Rusije piše američki povjesničar James Billington. (“Ikona i sekira”, Rad Beograd 1988, preveo Branko Vučićević)

Ali čim okreneš glavu i pogledaš dolje, vidjet ćeš beskrajne nizove dvokatnica i višekatnica u židovskom graditeljskom i povijesnom slogu, sa prozorima neravnih i zaobljenih okvira, kao u sinagogi ili u šašavom snu i rabinskom vicu. A do njih, u četvrti Tatarka, u kojoj sam dvaput zanoćio, ulice i ulice muslimanskih, tatarskih kuća, malih i velikih, siromašnih i bogatih, koje čežnjivo prizivaju vizure Burse i Stambola, i na kojima se, kao u komadićku razbijenog zrcala ogleda i neko moje Sarajevo, s ostakljenim drvenim doksatima nadvijenim nad ulicu, s mušepcima, koji nemaju oblik običnih rešetaka, nego se razvijaju u ornamente, na kojima se ponegdje prepoznaje muhri Sulejman (ili Salamonovo slovo), tako da bi neupućen putnik mogao ostati zbunjen: jesu li tu živjela najstarija ili najmlađa Abrahamova (Ibrahimova) djeca? A ja, bijedan u svome neznanju, ne samo da nisam znao za drevnu tatarsku, muslimansku zajednicu u Kijevu, nego nisam ni znao da ovakvo nešto uopće postoji.

U pivnici kod Golema

Nekoliko koraka niže: eto Poljske, u strogim srednjoeuropskim konturama, tako da bih pitao Katarinu i Anu – a ne pitam, jer toliko znam – je li to Austro-Ugarska držala Kijev. Nije ga držala, nego je svojom kulturom i arhitekturom prelazila granice, kao što ih je s druge strane prelazila Rusija, čineći tako kaleidoskopsku sliku jednoga nevjerojatnog svijeta i jednoga nemogućeg grada. Ne postoji nigdje u Europi ovakav grad, nema metropole koja bila ovako višeznačno postavljena, zapletenih i mnogoznačnih identiteta, koji nisu hijerarhizirani ni skriveni, nego se odvojeni jedni od drugih jasno prepoznaju na licu grada i na njegovim fasadama.

Na ručak odlazimo u češku pivnicu, naziva Golem, čiji su zidovi oslikani epizodama legende o praškom Golemu, divu što ga je od gline načinio rabin Jehuda Löw ben Becalel, da štiti židovski geto od napada kršćana. Kusam ukrajinski boršč, i zavirujem okolo. Muškarac i žena za susjednim stolom ručaju i razgovaraju na ukrajinskom, turisti ulaze i izlaze, sve se zbiva i teče u ritmu velikog grada, koji lako prihvaća različitost. Početkom stoljeća, i sve do Drugoga svjetskog rata, jidiš je prvi razgovorni jezik Kijeva. Slijedi poljski, pa ruski, ukrajinski govore neuki seljaci i samosvjesni borci, prosvjetitelji, koje će kroz cijelo sovjetsko razdoblje nazivati nacionalistima. Danas svi znaju ruski, a većina ljudi i materinji, emancipirani ukrajinski. Čeha tu nije bilo, ili ih nije bilo ništa više nego braće iz drugih zemalja takozvane narodne demokracije i realnog socijalizma. Dvadeset pet godina po padu Zida, i godinu i pol nakon uspostave ukrajinske nezavisnosti, na kijevskim ulicama i u izlozima vidljivi su tragovi davnoga bratstva: azerbejdžanski restorani, armenske i gruzijske trgovine, sitničarnice i vinoteke, i naravno, sveprisutna Poljska – nekadašnji višestoljetni ukrajinski neprijatelj, s kojim se ratovalo tako ustrajno i borbeno, da su te bitke i ratovi postali dio klasične poljske i europske književnosti, danas je odan i pažljiv saveznik, čija se crveno-bijela dvobojka vidi po ukrasnim trakama na vijencima podno monumenata i spomen-ploča, koje obilježavaju poljsko prisustvo u Kijevu, ali i na nekim mnogo vidljivijim i življim mjestima ukrajinske sadašnjosti.

Rusija u Kijevu

A rusko prisustvo, kako se ono vidi? Osim što ga ima po veličanstvenim zlatnim kupolama crkvi i manastira Moskovske patrijaršije, koja se, uglavnom, neprijateljski odnosi prema ukrajinskom indipendentizmu i živoj čežnji za Europom, Rusija je u imenima ulica, na spomenicima iz carske, ali i iz sovjetske ere – ovdje se ne dira u spomenike antifašizmu i Domovinskom ratu (kako je Staljin nazivao rat protiv njemačkih okupatora), uklanjani su samo osobni monumenti Lenjina i nižih sovjetskih dužnosnika – Rusija je u svemu sveprisutna, u prošlosti i u sadašnjosti, u duhu ovoga grada i u njegovoj kulturi, Rusija kao mračna i stoglava prijetnja, Rusija koja se tvorno okomila na Ukrajinu, da ju ponovo pokori i podčini, Rusija kao izvor i zaštitnik slatkog pravoslavlja, Rusija o kojoj se ni o čemu dobrom i zlom ne da u Ukrajini misliti.

Osjeća li se na ulicama Kijeva mržnja prema Rusima i Rusiji? To pitanje nije za ovog putnika, jer je u svojoj balkanskoj svakodnevici i na ulicama balkanskih metropolica naviknut na neusporedivo veće količine mržnje od onih koje bi mogao podnijeti ovaj veliki grad.

Ana i Katarina uvode me u jedno od onih gradskih dvorišta, koja se, zapravo, ne razlikuju mnogo od zagrebačkih. Stojimo ispred velikog, profesionalno načinjenog kaveza, sličnog omanjoj nastambi za majmune u bilo kojem europskom zoološkom vrtu, u kojem, međutim, nisu majmuni nego gavranovi. Tri velike, lijepe ptice, kao zift crnog perja, koje se modro prelijeva i sjaji na svibanjskom suncu (kao i za Poljake, ovo je, ustvari, mjesec travanj). Najstariji među njima jedini nije druželjubiv. Gnjevan je, mrzi ljude, mogao bi odgristi kakav napasni prst. Dvadeset pet mu je godina, i za njega je i stvorena ova nastamba. Zalutao je, tko zna kako, u kijevsku gradsku vrevu, pa više nije mogao van. Stanari su mu sagradili kavez, mjesne vlasti i inspekcije sve su provele i protokolisale, i tako je nastalo ovo neobično mjesto. Moguće ga je naći u turističkim vodičima po Kijevu, ali nema putokaza ni ploče s objašnjenjem i s imenima triju ptica. To je razlika između Kijeva i nekih zapadnijih gradova: tamo bi se, pretpostavljam, naplaćivalo gledanje gavranova, i razgovor s ovim pametnim i plemenitim pticama.

Vrvež svijeta

Na kijevskim ulicama sve vrvi od ljudi. U metro se ne spuštam, iako je, čujem, jedan od ljepših u Europi. Okolo lunja i njuška mnoštvo stranaca, Japanci i Kinezi s fotoaparatima, Amerikanci koji znatiželjno mjerkaju džinovske brončane monumente. Turiste kao da i nije briga što je ovdje, zapravo, rat. Ovdje, ili sedamstotinjak kilometara prema istoku. I što ljudi pomalo strepe od zvuka vojnog aviona, i što su skloništa očišćena, i postavljeni putokazi.

Kijev je grad parkirne anarhije. Nema pauka, nema Zagrebparkinga, ni uredno iscrtanih parkirnih mjesta. Po pločnicima, na obodima trgova i pješačkih zona, svuda leže i čekaju golemi crni terenci, zastrašujućeg izgleda, zatamnjenih stakala, mercedesi svih tipova, niski maseratiji i ferariji, te jedva poneka lada ili moskvič, da podsjete na neko ne baš davno doba. Ali najviše je, ipak, terenaca, drumskih tenkova i džipova, a putnik će posljednje noći u Ukrajini i shvatiti zašto je tako.

Sljedećeg jutra, u ranu zoru, vozimo se taksijem prema željezničkom kolodvoru. Taksi je nekakva Opelova šklopocija, koja na svakoj rupčagi na drumu ostane bez ponekog dijela, ali vozi, i vozit će koliko god treba. Kolodvor: veličanstvena građevina staljinskoga doba, sovjetski neoklasicizam, s velikim staklenim površinama, zidnim mozaicima na kojima žene vrše žito, i s lijepim, besplatnim internet caffeom? Ima li na zagrebačkom kolodvoru internet caffe? Ako ima, sigurno nije besplatan. (Uzgred, signala za internet ima posvuda, besplatan je, a brzina mu je, u odnosu na hrvatske istovrsnike, ravna brzini Usaina Bolta u usporedbi s trkačkom brzinom ovoga putopisca…)

Putujemo u Vinicu, grad od četiristotinjak tisuća stanovnika, dvjesto pedeset kilometara jugozapadno od Kijeva. Iz Vinice je Katarina, prevoditeljica dviju mojih knjiga na ukrajinski, idemo na prvo izdanje književnog festivala Intermezzo, posvećenog kratkoj priči. Ali Vinica me zanima i iz nekih tajnih i privatnih razloga. U tom su gradu, naime, ljeta 1943. njemački okupatori otkrili masovne grobnice s dvije tisuće leševa, ustrijeljenih metkom u potiljak, pa su sazvali forenzičare iz okupiranih zemalja i iz Nezavisne Države Hrvatske, da ustanove tko je i kada pobio te ljude. Znali su, naime, jer su i bez forenzičara morali znati, da su ubojice Sovjeti. Među ekspertima bio je i Ljudevit Jurak, zagrebački patolog i sudski liječnik, začetnik humane i veterinarske patološke anatomije u Hrvatskoj, osnivač i doživotni ravnatelj Prosekture javnih zdravstvenih zavoda u Zagrebu. U Vinicu Jurak je putovao njemačkim vojnim zrakoplovom, u gradu je boravio nekoliko dana, i supotpisnik je nalaza po kojem se masovni zločin navodi u 1938. godinu, i pripisuje ga se sovjetskim vlastima. Manje od dvije godine kasnije, Jurak se našao pred partizanskim streljačkim vodom u oslobođenom Zagrebu. Navodno su mu nudili da povuče potpis, i izjavi da je pod prisilom išao u Vinicu. Šezdesetak godina zatim, u vrijeme Borisa Jeljcina, Moskva je autorizirala zločin u Vinici.

U gradu u koji stižemo više nema onoliko crnih terenaca. Vozni park je oskudniji i narodskiji, u središtu mjesta veliki je, lijepo uređeni park, koji svojom površinom nadrasta razmjere Vinice i njezine pretpostavljene parkovske potrebe. Na ulazu u park je neokonstruktivistički spomenik Jurju Gagarinu, prvi od desetak vrlo zanimljivih monumenata, iz različitih vremena. Tu je, među džinovskim stablima, nekad bilo poljsko katoličko groblje. Ploče su zatrpane slojevima zemlje i treseta, trulim lišćem dugih godina, ali sa svakom većom proljetnom i jesenjom kišom iz zemlje izviru grobne ploče. Malo dalje je okrugli betonski plato – nekadašnje sovjetsko igralište, a danas tu je lijepo uređen skejtring, po kojemu od ranoga jutra laktove i koljena razbija neka ambiciozna mladež na rolama i na bordovima. Pedesetak metara ispred platoa mjesto je masovne grobnice. Tu je Ljudevit Jurak pregledao kosture u potiljak ustrijeljenih.

Križ u kamenu

Stotinjak ili dvjesto metara dalje sovjetski je spomenik iz posljednjeg desetljeća komunizma, posvećen vojnicima i policajcima koji su ginuli u Afganistanu od 1979, pa kroz osamdesete. Monument je lijepo održavan, nema tragova vandalizma (ni na jednom spomeniku u Kijevu i Vinici nisam vidio grafite), uz junačku statuu, koja se uzdiže prema gustim krošnjama, nižu se imena onih koji su postradali u jednome od uzaludnijih ratova.

Pedesetak koraka od tog mjesta, jedva vidljivim puteljkom stiže se do maloga, vrlo lijepog, nedavno podignutog spomenika stradalima iz masovne grobnice. Na prednjoj strani diskretno je stiliziran križ utisnut u crni mramor, na stražnjoj strani natpis: “Nevino stradalim žrtvama totalitarnog režima”.

Na drugom kraju parka, nasuprot Gagarinovom metalnom luku, grandiozni je spomenik svim poginulim u Domovinskom ratu, sve s uklesanim imenima. Tim imenima nema broja, prostiru se na polukružnom nizu kamenih ploča, u tisućama. Ukrajinska imena, ruska imena, imena koja zvuče poljski, židovska imena. Borci Crvene armije iz ovoga kraja, postradali u četiri ratne godine. Nad njima je socrealistična figuracija u kamenu, koja simbolizira bratstvo i zajednišvo, a ispred – vječna vatra. Katarina mi priča kako se tokom djetinjstva snebivala nad mjesnim običajem da se mladenci dolaze fotografirati uz vječnu vatru. Nije to neobično. Uređeno mjesto sa zelenom travom i mramorom: posvuda na svijetu mladenci se slikaju uz mramor na travi. Ali kada je na istom mjestu, uz veliki spomenik sagrađen i mali, diskretni, u obliku ukrajinskog trozupca, gdje se upisuju imena vojnika i policajaca stradalih u novom ratu, svatovi su prestali dolaziti da se slikaju uz spomenik. Stare su smrti za mladence bile samo povijest, a nove su smrti žive. Ne bi da se slikaju kao na groblju.

Stotinama godina Vinica je bila poljski grad. Potom je bila ruska, a danas je ukrajinska. Nacisti su i ovdje poubijali, u samo dva dana u dim i ništa pretvorili su sve mjesne Židove. A bilo ih je mnogo, barem tridesetak tisuća, u gradu koji je tada brojao sto dvadeset tisuća stanovnika. Živjeli su u kvartu koji se zvao Jerusalimka, i koji jedva uspijevam prehodati, jer obuhvaća više od pola starog dijela grada. Jedva da je tim ljudima ostalo ikakvog traga: poneki kućerak od cigle, lijep, s prozorima kao u Tisuću i jednoj noći, koji samo što se nije urušio, dvije sinagoge, stara i nova, i pripovijest koja pomalo blijedi. Kada je putovao u Vinicu da ustanovljava tko je poubijao one ukrajinske radnike i seljake, je li Ljudevit Jurak i u jednom trenutku pomislio što li se dogodilo s viničkim Židovima? Ili se u to vrijeme o Židovima nije razmišljalo? Svoj forenzičarski izlet u Vinicu Jurak je opisao u članku koji je objavio u Budakovu “Hrvatskom narodu”, naslovivši ga “Skupni grobovi u Vinici”. (Ne mogu si pomoći, ali što god vidim, kamo god pogledam, pomišljam je li isto ovo gledao Ljudevit Jurak.)

Esesovci su Židove ubijali 16. i 22. rujna 1941. U osobnom albumu jednoga njemačkog vojnika nađena je fotografija na čijoj je poleđini stajao natpis: “Posljednji Židov u Vinici”. Na slici vidimo njemačkog oficira, mladića s naočalama, iskoračenog, s pištoljem u desnoj ruci, sprema se pucati u potiljak čovjeka koji kleči nad jamom punom leševa. Ne gleda u jamu, nego negdje pored i iznad. U sljedećem trenutku bit će mrtav. Dvadesetak njemačkih vojnika i oficira stoje iza, čekaju da se to dogodi, kao da čekaju šampanjsku bocu koja će se otisnuti iz ruke odabranika, i razbiti se o novosagrađeni brod. Ovo je jedna od najpotresnijih slika Holokausta, jedna od najistinitijih ilustracija kako je jednostavno ubijati i biti promatrač.

Poglavnik i Vukodlak

Dvanaest kilometara od Vinice bio je 1942. i 1943. smješten Führerhauptquartier Werwolf, u kojemu je, u miru i zatišju duboke pozadine, ali ipak u Ukrajini, Adolf Hitler dugo boravio, stvarajući sebi i svojima iluziju boravka na ratištu. Tu mu je, u pratnji generala Gleise von Horstenaua, na poklonjenje dolazio hrvatski poglavnik Ante Pavelić, donosivši mu darove i pozdrave svog naroda i svih hrabrih ustaša. Na viničkom aerodromu – koji je danas slabo frekventna međunarodna zračna luka – Pavelića je dočekao ministar vanjskih poslova Reicha Ribbentrop, koji ga je provezao kroz Vinicu i odveo do Werwolfa.

Kada bih koji dan duže boravio tu, potražio bih to Vukodlakovo leglo. Zabavlja me zamišljati Anu i Katarinu, kad bih im tražio da me vode na to mjesto. Čak nisam siguran da za njega znaju, a ako i znaju, sigurno nemaju pojma da se njihovim lijepim gradom provezao jedan Pavelić.

Umjesto da pođemo do Werwolfa, eto nas pred munumentalnim i bajkovitim viničkim vodotornjem, podignutim u devetnaestom stoljeću, kada su i vinički Židovi gradili svoje kuće, sa satom koji, kaže Katarina, u sovjetsko vrijeme nikada nije bio ispravan, a sada radi. Nekoliko desetaka koraka dalje stižemo do glavne ulice, koja podsjeća na ulice u Osijeku ili Novom Sadu, ali s ponešto bogatijim i monumentalnijim građevinama.

Dolazimo do mjesta gdje su jednom davno stajali spomenici Staljinu i Mao Ce Tungu. Jedne noći nestao je drug Mao. Tako su Viničani saznali o zahlađenju odnosa s bratskom Kinom. Nekoliko godina kasnije nestalo je i Staljina. Tako je u Vinici okončala staljinska era. Poslije je tu bila mljekarnica u kojoj je Katarinin otac kupovao mlijeko. Pao je komunizam, i nestalo je mljekarnice. Danas je tu McDonald’s, monumentalan, arhitektonski preuzetan. Američki roštiljari su se potrudili da Ukrajince impresioniraju svojim brendom. Ima li napretka od Mao Ce Tunga i Staljina do McDonald’sa? Ako stvari gledamo kroz spašavanje žive glave i slobodu govora, tada napredak postoji. Sve drugo je isto, banalno.

Spuštamo se prema rijeci. Rijeka je Južni Bug. Slavna iz Sienkiewiczevih romana, i iz ratnih izvještaja, rijeka iz onoga veličanstvenog i somnabulnog Krležinog ratnog dnevnika. A nije kao Dnjepar bujan i širok taj Južni Bug, nego je onako, kao malo šira Sava. Katarina me dovodi do kuće, poluobnovljene, ali jako oronule kuće, u kojoj je danas radio stanica, i pokazuje mi malenu terasicu prema Južnom Bugu, i mostu koji grad dijeli na dva dijela. Na tom je mostu, kaže, stajao Simon Petljura, i nadzirao trupe koje ulaze u grad. Petljura je tragična figura ovoga velikog naroda, koji je, međutim, u odnosu na onaj susjedni na istoku, tako mali i nezaštićen. U listopadu 1918. Petljura je proglasio Ukrajinsku narodnu republiku, koja se održala sljedeće dvije godine, da bi se zatim, nakon izjava bratske ljubavi, utopila u Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika. Stoljeće kasnije prilike će nekoga podsjetiti na Petljurino doba. Ukrajinci ni za živu glavu više ne bi s Rusima, i na svakom je koraku uz modro-žuti ukrajinski stijeg i zastava ujedinjene Europe. Europska plava jeftina je indigo plava, dok je na ukrajinskoj zastavi ona vizantijska plava, dragocjena boja. Ali to nije važno. Važno je da Europa za Ukrajinu ne samo da ne bi dala ni kapi svoje dragocjene krvi, nego ne bi žrtvovala ni ruskog plina koliko je za jednog upaljača. Ukrajinci su zbog toga, uglavnom, samo žalosni. Ne hvata ih gnjev, ne obuzima samosažaljenje. A bez samosažaljenja nema pravoga otrovnog nacionalizma.

Geopoetika Ukrajine

Dižem se usred noći, nakon neuspjeloga pokušaja da odrijemam, i u tri krećem na put dug dvjesto šezdeset kilometara, do kijevskog aerodroma Borispol. Vozi me Volođa, jak mladić iz Černovica, i već nakon deset minuta shvaćam zašto se bogati Ukrajinci voze u terencima. Široka cesta, dvije trake u svakom pravcu, razrovana je kao da su niz nju prošle armije sovjetskih i njemačkih tenkova. Ali to nije autoput po europskom urneku, jer se svako malo nailazi na priljučke sa sporednih cesta, ponegdje i na proširenja za autobuse. Nema ni ograda pokraj ceste, tako da na kolovoz prečesto istrčavaju i ginu nesretne beštije, one divlje i one zadivljale. Ovdje životinjski život vrijedi manje nego kod nas. Tako je i s ljudskim životom. Zasad.

Aerodrom je ogroman, prolazim niz lijepi novi terminal, sagrađen za Svjetsko nogometno prvenstvo 2012. Janukovič ga je držao zatvorenim, i koristio isključivo za državne svrhe. Policajci na carini su vrlo ljubazni. Nema onog mrakobjesja karakterističnog za male i mlade države, za pekinezere od država. Odlazim, i nekako mi je žao što odlazim. Ukrajina je zemlja u kojoj se čovjek ne pita oko smisla književnosti, smisla pisanja, općenito, jer sve je ovdje u riječima i u jeziku, sve je u književnosti, ali ne jednoga, nego barem šest ili sedam naroda. Kada se u Ukrajini zbiva tragedija, tada je to tragedija cijeloga svijeta. I to nema toliko veze s ratom i geopolitikom, koliko s kulturom Europe i geopoetikom.

jutarnji