Sva je sreća na kraju ispala pa Tomislav Karamarko nije bio predsjednik Vlade i ranije, recimo prije sedam godina, u proljeće 2008., kad je ono general Ivan Korade – ikona Domovinskog rata i čovjek koji je zabio hrvatski stijeg na kninsku tvrđavu – krenuo u mahniti obračun s ostatkom svijeta, pa ubio vlastitog ađutanta, tjelohranitelja i dugogodišnjeg prijatelja, zaklao onda starijeg sumještanina i na spavanju likvidirao susjedu s četrnaestogodišnjim unukom, zabarikadiravši se na kraju u nečijoj vikendici i otamo kalašnjikovom ubivši mladog policijskog specijalca, nota bene sina hrvatskog branitelja.
Stvar je u tumačenju zakona
Sva je sreća, eto, ispala da predsjednik Vlade u to vrijeme nije bio Tomislav Karamarko, jer on bi, da je bio premijer, odmah zapovjedio ministru unutrašnjih poslova da povuče ljude oko Koradeova fort alamoa, osobno ga onda mercedesom odveo na razgovor u Banske dvore, pa okupljenim novinarima – na pitanje nije li general-ubojica ipak prekršio nekoliko članaka krivičnog zakona – lakonski odgovorio: “Ma kakav zakon?! Pa on je general, nemojmo u njemu pričati kao o huliganu koji krši zakon, on je dao ruku za ovu državu!“
Valja nam stoga zapamtiti tu rečenicu, ključnu rečenicu cijelog ovog mahnitog obračuna branitelja iz Savske s ostatkom države, onaj dakle trenutak kad na pitanje novinara ne krše li veterani iz šatora sustavno hrvatske zakone – a ovako odoka prekršili su u ovih pola godine između sedamdeset i dvjesto zakonskih paragrafa, od neprijavljenog prosvjeda do napada na policiju – šef opozicije i konsenzusom potvrđeni budući hrvatski premijer lakonski odgovara: “Ma kakav zakon?! Pa to su branitelji, nemojmo o njima pričati kao o huliganima koji krše zakon, oni su dali ruke i noge za ovu državu!“
Valjat će nam pamtiti tu rečenicu, jer kad je se sljedeći put sjetimo bit će, jebiga, kasno.
Nekome će se, predmnijevam, učiniti rogobatnom i neprimjerenom usporedba s generalom Koradeom, ali stvar je samo u tumačenju kršenja zakona: onog trenutka kad se uspostave kategorije manjeg ili većeg kršenja zakona, odnosno društvenih skupina kojima je to dopušteno, pravnu državu – ili kraće, Državu – možete, što bi rekli pravni stručnjaci, objesiti o kurac. A u tako veselo visećoj državi, granica između Koradeova terora po Zagorju i napada na policijskog specijalca kalašnjikovom, i terora veterana po Zagrebu i napada na policiju na Markovu trgu – uključujući davljenje onog specijalca u porti crkve – mnogo je tanja nego što može izgledati. Takvim tumačenjem možete, kao u onoj otrcanoj prispodobi, biti manje ili više trudni, ali stvar će se na kraju svakako izroditi.
Ima jedna poučna priča
Ima i o tome istinita i poučna priča. Jedan hrvatski branitelj i invalid Domovinskog rata punih je petnaest godina tako terorizirao sve oko sebe, upadao u incidente sa suborcima na ratištu, pijan automobilom izazivao prometne nesreće, tukao se, pucao i razbijao po kafićima i nogometnim stadionima – jednom prilikom demolirao je cijelu gradsku sportsku dvoranu – premlaćivao agente tajne službe, zlostavljao potčinjene oficire, puštao pse na policiju, mahao pištoljem i prijetio čitavoj županiji, maltretirao i samog župana, dočekao konačno i optužnicu Haškog suda za ratne zločine, pa na koncu odbio smjenu, odmetnuo se sa svojom vojskom, organizirao manji vojni udar i zaprijetio smrću načelniku Glavnog stožera Oružanih snaga, prekršivši tako u tih petnaestak godina cijelu biblioteku pravnog fakulteta, a da zbog svega toga nijedne jedine minute nije proveo u zatvoru: bio je, jebiga, heroj Domovinskog rata, nositelj sedam najviših državnih i vojnih odlikovanja, a o takvom se “ne priča kao o huliganu koji krši zakon”. Ovaj je, najzad, lijevu ruku dao za Hrvatsku. Zvao se – sjetit ćete se možda – Ivan Korade.
Kad se o njemu konačno počelo “pričati kao o huliganu koji krši zakon”, bilo je kasno. A za barem petero ljudi i prilično svejedno.
Usporedba s Koradeom
Tako postavljena, usporedba Karamarkove i Klemmove dvojne hunte iz Savske 66 s generalom Koradeom svakako jest rogobatna i neprimjerena, ali – jebiga – na štetu Ivana Koradea. Unutarnja, makar loša drama poremećenog generala bila je ipak posve njegova, drugih ambicija osim velebne vile, skupog automobila i naplaćivanja ratnih zasluga po krčmama on nije imao, pa kad je u pijanom košmaru svemoći i nemoći – rata, krvi, dima, kirurgija, liturgija, ordena, zastava, parada, janjetine i metilnog alkohola – svoje demone poveo u privatni domovinski rat protiv svakoga tko mu se ikad zamjerio, treslo se zaključano u sebe samo nekoliko sela oko Zlatar Bistrice. A glavom platilo – grubo će vam možda zvučati – samo petero ljudi.
Oficiri hunte iz šatora u Savskoj zarobljenici su istih košmara, ali su ambicije njihovih unutarnjih demona mnogo dalje od Zlatar Bistrice. Njihova ideologija krvi i tla nije ona Koradeova, što se zaustavljala na krvi konobara s kojim se nekad davno potukao i tlu parcele za vilu s bazenom, oni ne mrze cijeli svijet, već samo kolokvijalne komuniste, Jugoslavene i Srbe, njima se nisu zamjerili konobari i susjedi, već Država i Vlast: ne bi oni ratne zasluge naplaćivali u seoskim gostionicama, već u zgradama Vlade i Sabora. Zato oni nisu zabarikadirani u zagorskim vikendicama, već u šatorima i crkvama usred metropole, zato s njima ne razgovaraju obučeni policijski pregovarači, već predsjednica države, premijer i šef opozicije.
Zato će – kad se jednom i o njima počne “pričati kao o huliganima koji krše zakon” – biti kasno. Što se vas tiče, svejedno vam može biti sad ili kasnije. Što se Karamarka tiče, svejedno.