Revolucije su cikličke naravi. Trenutno svjedočimo razdoblju koje joj prethodi, slično kao 1848. i 1917. godine, smatra u svojoj novoj knjizi Wages of Rebellion: The Moral Imperative of Revolt novinar, pisac i radikalni američki intelektualac Chris Hedges. Dobitnik Pulitzerove nagrade za izvještavanje o terorizmu, koji je u zadnjih nekoliko knjiga zabilježio moralni rasap američkog društva, sada istražuje koji društveni i psihološki faktori uzrokuju revoluciju, pobunu i otpor. Hedges je pritom nedvosmislen: uspon masovnih pokreta u SAD-u i drugim državama postaje realnost, uslijed rastuće ekološke krize i groteskne polarizacije između bogatih i ostatka planeta.
Intervjuirajući zviždače, marginalizirane intelektualce, poput Cornela Westa i Noama Chomskog, pozivajući se na autore poput Hannah Arendt i Susan Sontag, Hedges bilježi ne samo naznake nadiruće krize, već i početke šire pobune. O svemu tome Hedges je prošloga tjedna govorio na jednosatnom predavanju.
(FOTO: John Taggard/EPA)
Prema njegovom mišljenju, ključni uzroci za nadolazeću pobunu su klimatske promjene i globalni kapitalizam, koji, smatra Hedges, pozivajući se na Karla Marxa, nije beskonačno održiv, jer u težnji za maksimizacijom kapitala u svojim odmaklim fazama kanibalizira temelje sustava na kojem počiva. “Tako danas velike banke pljačkaju državne financije, a fosilna industrija na globalnoj razini dobiva milijarde dolara subvencija od država. S druge strane, u ime štednje zatvaraju se škole, knjižnice i druge javne ustanove, dok se milijarde ulažu u izgradnju vojno-industrijskog kompleksa, i održavanje nuklearnih bojnih glava”, kaže Hedges, koji recentnu militarizaciju policije i uspon sigurnosne države u SAD-u vidi kao otpor režima protiv revolta vlastitog naroda.
“U trenutku kad imperije padaju, unutarnja reakcija je oružano sprečavanje potpunog rasapa, i povlačenje vojne infrastrukture iz prekomorskih ratova u srce carstva, kako bi se ugušila unutarnja pobuna. Uz to se donose represivni zakoni kojima se dozvoljavaju ubojstva stanovnika ove zemlje. Kad te vlastita država nadzire 24 sata dnevno, nešto kao sloboda prestaje postojati. To se zove odnos između gospodara i roba“, ističe Hedges, dodajući kako ne treba imati iluziju da će nakon stavljanja izvan snage sveprisutnog prisluškivanja doći do zaustavljanja nadzora.
Citirajući čuvenog radikalnog intelektualca, profesora Sheldona Wolina, Hedges kaže kako u toj državi ne postoji klasični totalitarizam, koji počiva na demagozima i karizmatskim vođama, već obrnuti totalitarizam koji se ostvaruje kroz anonimnost korporativne države. “Fasada izborne politike, ustava, ikonografija i jezik američkog patriotizma, prikrivaju stvarnost: korporativno preuzimanje svih razina moći, uključujući i sustave informiranja, s kojima pacificiraju i komodificiraju stanovništvo“, navodi, ističući kako je neracionalno očekivati odgovor države na društvene probleme, budući da je u rukama globalne korporativne elite.
“U tom kontekstu jedina očekivana reakcija je fizičko uništenje nenasilnih pokreta i pojedinaca koji traže posao, zdravstvenu zaštitu i zaštitu ekosustava koji se uništava. Upravo to se i dogodilo”, navodi autor, te dodaje da će se situacija neminovno pogoršati kako vrijeme odmiče, budući da nasilno marginaliziranje nezadovoljnih masa uzrokuje njihovu radikalizaciju.
“Afroamerikanci marširaju ulicama na kojima ih terorizira militarizirana policija. Snimke ubijenih ljudi cirkuliraju cijelom zemljom, bez reakcije državnih institucija. Zadnjih mjesec dana ubijeno je više policajaca u SAD-u. Nadam se da je riječ o izoliranim incidentima. No prateći prevrate u brojnim državama, shvatio sam da što dulje država odbija racionalno reagirati na racionalne zahtjeve svojih građana, to će pobuna biti jača”, kaže Hedges, koji smatra kako nema alternative nenasilnom otporu i masovnim pokretima čiji građanski neposluh diskreditira temelje moći. Svjestan je pritom činjenice da nijedan sustav nije zbačen dok sigurnosni i represivni sustavi na kojima počiva ne otkažu poslušnost.
Hedges pritom ističe da nije pacifist jer je svjestan svijeta u kojem živimo. “Bio sam u Sarajevu za vrijeme rata, koji je svakodnevno granatiran s obližnjih brda od strane pobunjenih Srba. Iz događaja u Vukovaru i u dolini Drine, znali smo da će, padne li Sarajevo, jedna trećina ljudi biti pobijena, a druge dvije protjerane u izbjegličke kampove. Kad se suočiš s vlastitom smrću, korištenje nasilja za samoobranu postaje itekako razumljivo”, prisjeća se.
No problem je, navodi, navikavanje na nasilje. “Kad pokreti građanskog otpora i elite počnu komunicirati kroz prizmu nasilja, onda se osobno izuzimam iz jednadžbe. Oni koji ustaju u izvanrednim okolnostima i imaju pristup oružju, na koncu koriste te mehanizme za kontrolu vlastitih redova. Zbog toga su revolucionarni pokreti koji su koristili oružje okončali u međusobnom uništenju“, ističe.
(FOTO: Farooq Khan/EPA)
U tome je kontekstu najveći izazov radikalno promijeniti odnose u društvu i prema okolišu. “Dok smo god pomireni sa životom u ovom konzumerističkom raju, steže nam se omča oko vrata. Ja sam u neku ruku anarhist, jer smatram kako je moć uvijek problem. Karl Popper piše da je pogrešno pitanje kako postaviti dobre ljude na vlast. Većina ljudi koje privlači vlast su u najbolju ruku osrednji. Ključno je pitanje kako izazvati strah kod elita“, kaže Hedges, ističući da je zadnji liberalni predsjednik SAD-a bio Richard Nixon, ne zato što je bio liberal ili je imao savjest, nego jer se bojao društvenih pokreta. U Kissingerovim memoarima piše kako je početkom 70-ih godina 20. stoljeća Nixon javnim autobusima zabarikadirao Bijelu kuću. “Henry”, rekao mu je Nixon gledajući kroz prozor, “probit će barikade i doći po nas”. Hedges smatra kako je naša ključna zadaća da elitama vratimo taj osjećaj. “Cilj nam ne bi trebao biti osvajanje moći, nego izgraditi moćne pokrete koji će s visokim moralnim imperativom nadzirati moć”, poručio je.
Hedges pritom naglašava kako nam zbog klimatskih promjena istječe vrijeme za djelovanje.
“Imam četvero djece i zbog njih se borim. Čak i ako ne uspijem, želim da moja djeca znaju da sam barem pokušao. Moja generacija je ukrala budućnost novih generacija. Na nama je stoga još veća odgovornost da stavimo sve u borbu, čak i fizički integritet. Više nema izlika niti vremena“, ističe Hedges, dodajući kako je zadatak javnog intelektualca da se buni u ime najslabijih, što je moralni imperativ od kojeg su, kaže, odavno odustali pripadnici liberalne akademske elite.