Tek će se s famozne “povijesne distance” moći donositi definitivni zaključci o aktualnom papi, ali to nije razlog da se već sada ne uvidi i ne prizna, primjerice, da je Bergoglio otvorio prostor za reafirmaciju progresivnih, emancipatorskih tendencija unutar Katoličke crkve, tj. osuđivane i proganjane “teologije oslobođenja”, premda je to još uvijek u naznakama i još uvijek te znakove treba iščitavati iz standardno teološki šifriranih iskaza i odmjerenih gesta.
Hvaljen budi, Bergoglio!
Papin posjet Bosni i Hercegovini (odnosno Sarajevu) 6. lipnja 2015. naišao je na “nepodijeljene simpatije”, kako se to uobičajilo govoriti. Da je Papa u Sarajevu popularniji čak i od Billa Clintona u Prištini svjedočili su svi, od Vinka Puljića do Halida Bešlića, od neobičnog tročlanog Predsjedništva Bosne i Hercegovine do običnih Bosanaca i Hercegovaca. Rijetke kritičke note nisu se ticale Pape kao pape, nego medijsko-sigurnosne fertutme početkom sarajevskog juna i socijalno-političke stvarnosti Bosne i Hercegovine, primjerice, u standardno duhovitom osvrtu umjetnika Damira Nikšića i u narodnoj mudrosti uobličenoj u vicu: “Nek’ dolazi u Saraj’vo, svaka mu čast, al’ mu nikad nećemo oprostit’ što je doš’o na Koševo umjesto na Željin stadion.”
Narodni papa
Uglavnom, ne samo u Bosni i Hercegovini, lik Jorgea Marija Bergoglia – otkako je u proljeće 2013. postao papa Franjo – u kratko je vrijeme nadmašio neviđenu popularnost i omiljenost dosad najpopularnijeg i naomiljenijeg pape Ivana Pavla II., tj. Karola Wojtyłe, koji je na čelu Katoličke crkve bio gotovo dvadeset i sedam godina (1978.-2005.). Naravno da na općesvjetsku popularnost posljednjih nekoliko papa utječe i “duh vremena” koji oblikuju globalne komunikacije – mogućnost putovanja diljem svijeta i masovni mediji – pa bi se moglo zaključiti da raniji pape, s kočijama, brodovima, vlakovima, automobilima, tiskom i radiom, ni nemaju nikakve šanse u takmičenju s papama aviona, televizije, interneta, fejsbuka i tvitera. Ali nije sve u tehnologiji. Franjin prethodnik Joseph Ratzinger, tj. papa Benedikt XVI., usprkos svim čudima tehnologije, nikad nije bio percipiran kao “narodni papa”, nego kao neka mješavina “Velikog inkvizitora” i Mr. Burnsa, vlasnika springfildske nuklearne elektrane iz animiranog serijala Simpsoni, a razlog tome zasigurno nije bio njegov kratki mandat (2005.-2013.), jer Franjo ga je, takoreći, “pobijedio u prvoj rundi”. Izgleda da je stvar u Franjinom pristupu svijetu i građanima svijeta. Ali i na tom je terenu Bergoglio, komparativno gledajući, izuzetan jer već sada se može reći da je “pobijedio” i umnogome sličnog Ivana Pavla II. Usprkos tome što je Wojtyła bio poznat kao “papa-putnik” (nema gdje ga nije bilo: 131 zemlja i oko dva milijuna kilometara on the road) i usprkos njegovoj blagoj pojavi, teološka i svjetovna rigidnost Katoličke crkve ostala je nakon njegove epohe gotovo neoštećena, tako da se kao Franjina differentia specifica mora uzeti u obzir i pristup stvarima vjere, religije i Crkve. A u njegovom slučaju to implicira i drugačiji pristup svijetu i različitim svjetovnim pitanjima.
Izbor zemalja koje je posjetio i koje namjerava posjetiti, govori koje pritom drži narodu i lekcije koje očitava političarima, pa posredovanje u epohalnim pregovorima i dogovorima između Kube i Sjedinjenih Država te druge internacionalne kao i interreligijske inicijative… sve to svjedoči o tome da papa Franjo stavlja naglasak na socijalna pitanja, pogotovo na one “druge” i “Treći svijet”, siromaštvo, najugroženije, ali i na prirodni okoliš koji je sve siromašniji i sve ugroženiji.
Evo ga, baš ovih dana, u posjetu Boliviji, Ekvadoru i Paragvaju, blagoglagoljivi Bergoglio raspričao se o “otvorenim venama Latinske Amerike” (kako je to rekao urugvajski pisac Eduardo Galeano) te po protokolu i mimo protokola naglašavao problem siromaštva, potrebu “povezivanja mladih, bolesnih i starih” te nužnost “izgradnje novog sustava globalne pravde temeljenog na ljudskim pravima i skrbi za okoliš, umjesto na zaradi”, rekavši, primjerice, da su “dobra koja nudi zemlja namijenjena svima, i ma koliko netko radio nad svojom imovinom, ona nosi društvenu hipoteku” ili da “svrha naobrazbe nije u jačanju društvenog statusa ili punjenju bankovnog računa, nego u pronalaženju kreativnih načina da se pomogne siromašnima i spasi okoliš”.
Bergogliov socijalni i ekološki angažman ipak nas ne treba čuditi, jer ovdje važi ona stara: “nomen est omen”. Uzevši (usprkos tome što je isusovac, a ne franjevac) za svoje papinsko ime ime Franje Asiškog – službeno sveca Katoličke crkve, a neslužbeno i “sveca-zaštitnika” animalističkih i ekologističkih pokreta, kao i službeno-neslužbenog zaštitnika siromašnih – Bergoglio je dao do znanja kamo smjera.
Ekološka, socijalna i ekosocijalna enciklika
A njegova enciklika Laudatio si’ ili Hvaljen budi (datirana 24. svibnja, a predstavljena 18. lipnja 2015.) najvažnija je i najsnažnija potvrda tog franciskanskog socijalno-ekološkog nagnuća, počevši s njezinim naslovom. Tu papa Franjo citira poznatu “Pjesmu stvorenja” sv. Franje Asiškog: Laudatio si’, mi’ Signore – Hvaljen budi, moj Gospode. Riječima ove predivne pjesme sveti Franjo Asiški podsjeća nas da je naš zajednički dom kao sestra s kojom dijelimo svoj život i prekrasna majka koja širi ruke da nas zagrli. Neka te, Bože moj, hvali naša sestra, Majka Zemlja, koja nas hrani i uzdržava, koja proizvodi mnogovrsne plodove, šareno cvijeće i trave. Sad nas ova sestra proziva zbog štete koju smo joj nanijeli svojom neodgovornom upotrebom i zloupotrebom dobara kojima ju je Bog obdario. Mi smo se počeli smatrati njezinim gospodarima i vladarima, ovlaštenima da je samovoljno pljačkamo. Nasilje koje je prisutno u našim srcima ranjenima grijehom odražava se u simptomima bolesti koji se pokazuju u tlu, vodi, zraku i svim oblicima života.”
Drugačiji pogled na Zemlju, na prirodu, na život, na ne-ljudska živa bića, ali i na različite forme međuljudskih odnosa koje utječu na čovječji odnos prema prirodnom okolišu i svijetu živoga, kod Bergoglia ne ostaje ograničen na patetični poetsko-teološki apel. Fakti o globalnom zatopljenju i smanjenju bioraznolikosti, upozoravanje na stranputice tehnoznanosti koja se otela kontroli, povezivanje ekonomsko-političkih trendova s onim ekološkim, konkretne smjernice za ekosocijalne politike – samo su neki od aspekata koji pokazuju da se Bergoglio dobro pripremio za suočavanje s problematikom koje se poduhvatio.
Nisam u mogućnosti da ovdje šire i dublje referiram, analiziram i interpretiram Franjinu encikliku, a nema ni potrebe za time, jer ona je dostupna online (nažalost, još uvijek ne na hrvatskom, ali jest na engleskom, njemačkom, talijanskom, francuskom, španjolskom, portugalskom, arapskom i poljskom). Za one koji nisu u stanju ili nemaju vremena ili nemaju volje da čitaju cijelu encikliku, a tema ih ipak zanima, postoje na internetu uži i širi hrvatski i engleski sažeci enciklike. Stoga mi se čini važnijim prikazati njezin kontekst negoli tekst, te ukazati na njezinu novost i značaj.
Ova je Franjina enciklika tim važnija što je to prva “prava” njegova enciklika, jer njegova formalno prva enciklika, Lumen fidei ili Svjetlo vjere iz 2013. godine, zaostatak je Benedikta XVI.; Bergoglio je samo doradio Ratzingerov nacrt enciklike. Ipak, i u toj prethodnoj enciklici na neki se način najavljuje ekologizam enciklike Laudatio si’:
“Čovjek se gubi u svemiru, on bludi prirodom, bilo odbacujući svoju moralnu odgovornost ili na neki drugi način smatrajući da je svojevrsni vrhovni sudac obdaren neograničenom moći da manipulira svijetom oko sebe. (…) S druge strane, vjera nam, otkrivajući ljubav Boga Stvoritelja, omogućuje da sve više poštujemo prirodu i da u njoj prepoznajemo gramatiku upisanu Božjom rukom i prebivalište povjereno našoj zaštiti i skrbi. Vjera nam također pomaže da domislimo modele razvoja koji ne počivaju na korisnosti i profitu, nego uzimaju u obzir stvorenje kao dar za koji smo svi mi zaduženi; ona nas uči kako da stvorimo pravedne oblike upravljanja, shvaćajući da vlast dolazi od Boga i da je namijenjena služenju zajedničkom dobru.”
Gledajući dalje u encikličku povijest, može se pronaći još ekoloških fragmenata, ali rijetko kad su bili praktički konkretizirani, odnosno jasno situirani u suvremeni tehnoznanstveno-ekonomsko-politički kontekst. U tom smislu, treba istaknuti encikliku Redemptor hominis ili Otkupitelj čovjeka Ivana Pavla II. iz 1979., gdje stoji, među ostalim, ovo:
“Izgleda da smo sve svjesniji činjenice da iskorištavanje Zemlje, planeta na kojem živimo, zahtijeva razumno i pošteno planiranje. S druge pak strane, to iskorištavanje ne samo u industrijske nego i u vojne svrhe, nekontrolirani razvitak tehnike koji se ne uklapa u širi općenit i zaista čovječni plan, sve to zajedno ugrožava prirodni čovjekov okoliš, otuđuju čovjeka u odnosima s prirodom, udaljuju ga od nje. Izgleda kao da čovjek često ne zamjećuje druga značenja svog prirodnog okoliša osim onih koja služe za neposrednu upotrebu i potrošnju. Međutim, Bog je htio da čovjek saobraća s prirodom kao ‘gospodar’ i ‘čuvar’, razuman i plemenit, a ne kao bezobzirni korisnik i rušitelj.”
No, onoliko koliko je od kraja 1970-ih do sredine 2010-ih napredovao (neoliberalni) kapitalizam i koliko je od tog vremena do danas “utvara komunizma” bila sve bljeđa, toliko su eksplicitnijima postajale vatikanske osude ekološki destruktivnog kapitalizma. Za razliku od “antikomunističkog pape” Ivana Pavla II., Franjo nema potrebe da kritiku kapitalizma uobličava pazeći na to da bude balansirana s kritikom “realnog socijalizma”. Istina, mogao je biti eksplicitniji, jer ni jednom u ovom svom tekstu ne koristi riječ ‘kapitalizam’, ali je ipak jasno iznesena kritika kapitalističkog sistema, budući da nimalo ne štedi globalni sistem koji počiva na “slobodnom tržištu” i profitu, što podrazumijeva komodifikaciju i privatizaciju prirodnih dobara, te uništavanje zajednica i zajedništva, društava i društvenosti, jednakosti, pravednosti i solidarnosti.
Kršćani i nekršćani, vjernici i nevjernici
Ukratko, Franjina je enciklika primarno ekološki intonirana, ali je već na prvi pogled uočljiv i njezin socijalni naboj. Najtočnije bio bilo reći da je to jedan socijalno-ekološki tekst koji na temelju znanstveno-ekoloških spoznaja o degradaciji okoliša i socijalno-emancipatorske kritike vladajućeg ekonomsko-političkog sistema nastoji ponuditi jednu kršćansku (bio)etičku viziju odnosa čovjeka prema prirodi, kao i međuljudskih odnosa, s proširenjem (bio)etike u socijalno-političko područje. Upravo zato je Papa sa svojom enciklikom naišao na otpor (pseudo)katoličke neoliberalno-fundamentalističke desnice, odnosno likova kao što je Jeb Bush, sin jednog i brat drugog bivšeg predsjednika SAD-a, a također i mogući budući predsjednik “Velesiledžije”. J. Bush je, naime, izjavio da Papa ne bi smio miješati religiju s politikom, što je krajnji cinizam, jer ako je itko instrumentalizirao religiju u dnevnopolitičke, ekonomskopolitičke i geopolitičke svrhe, onda je to bila dinastija Bush. Sve bi bilo okej da Franjo miksa religiju i politiku protiveći se npr. pravu na pobačaj, ali ako takne interes korporacija i SAD-a – što posljednja enciklika de facto čini – onda se to ispostavlja kao problem.
No, kao što je iznenada stekao neprijatelje među militantnim katolicima, tako je Papa neočekivano stekao prijatelje među onima koji se nipošto ne bi socijalno-politički deklarirali kao katolici. Na stranu sad to što, po različitim forumima, razni ljevičarski radikali, pa čak i anarhisti, raspravljaju o tome je li papa Franjo good guy ili bad guy; dovoljno je pogledati neke domaće reakcije na njegovu encikliku. Npr. stranka OraH koja sigurno, što god netko mislio o njoj, nije stranka koja bi se dodvoravala Kaptolu i Vatikanu, poručuje: “Hvala papa Franjo“. A koalicija udruga “S.O.S. za Jadran” (koju su ovom prilikom predstavljali Zelena akcija, Friends of the Earth International i Greenpeace Hrvatska) promptno je, dan nakon objave enciklike, održala konferenciju za medije s Franjevačkim svjetovnim redom, gdje je enciklika ispravno kontekstualizirana s obzirom na recentno kapitalističko-pseudodemokratsko koloniziranje Jadranskog mora, pri čemu je Jagoda Munić dobro poantirala: “Ova je enciklika vjetar u leđa globalnom ekološkom pokretu jer Papa, osim što ističe okolišni pokret kao snagu koja promovira održivost Planeta, poziva na globalnu kulturnu revoluciju koja će voditi ekološkom građanstvu, iskorjenjivanju siromaštva, jačanju demokracije te redizajnu ekonomije kojoj cilj treba biti održivost i povećanje zapošljavanja”.
Foto: FAHA Bergogliju bi se ovakva reakcija vjerojatno svidjela, jer on je svoju poslanicu dizajnirao tako da ne bude katolički, kršćanski ili religiozno isključiva. Doduše, enciklika završava prijedlogom dviju molitava: prva je za “sve koji vjeruju u Boga koji je svemoćni Stvoritelj”, a druga je za “sve koji traže nadahnuće u Isusovu Evanđelju”. No, oni koji se ne mole, niti vjeruju u Isusa i u boga, ne bi se trebali osjećati nepozvanima da sudjeluju u izvršavanju epohalnih ekoloških zadaća, jer enciklička eko-poruka obgrljuje ne samo kršćane nego i sve vjernike, ne samo sve vjernike nego i sve ljude, ne samo sve ljude nego i sva “božja stvorenja”, sva živa bića i čitavu prirodu. Razdjelnica ne ide po liniji kršćanstva i nekršćanstva ili vjere i nevjere, nego po liniji pristajanja i nepristajanja uz ekološko-socijalnu agendu koju je papa Franjo iznio u svom tekstu, a koja je u seminalnom obliku bila prisutna i kod svetog Franje Asiškog na kojeg se on poziva: “Vjerujem da je sveti Franjo izuzetan primjer brige za ranjive i izuzetan primjer integralne ekologije koju se živi s radošću i autentično. On je svetac-zaštitnik svih koji istražuju i djeluju u području ekologije, a također je omiljen i među ne-kršćanima. On se posebno brinuo o Božjem stvorenju te o siromašnima i o isključenima.” Tu ekološku, bioetičku, humanističku i socijalnu poruku Franje Asiškog, koju očito nasljeduje i ovovremeni Franjo, bosanski franjevac Mile Babić sažima ovako: “Božja dobrota se ne odnosi samo na kršćane nego na sve ljude. To uvjerljivo opisuje Andrić u Musafirhani. Fra Marko misli da za sve ljude ima mjesta ‘na ovoj lađi Gospodnjoj’ i da Bog sve vodi prema spasenju. To je nada u eshatološko spasenje svih stvorenja.” Neka mi bude dopušten pseudoteološki dodatak: s “lađe Gospodnje” ispast će, i neće biti spašen, samo onaj tko tu lađu tokom njene plovidbe ugrožava opasnim preopterećivanjem, ljuljanjem, bušenjem ili paljenjem.
(Bes)korisnost enciklika
Njemački je mislitelj i pisac Hans Magnus Enzensberger u svojoj pjesmi “Za čitanku za više razrede” zapisao: “Enciklike su korisne za potpaljivanje vatre” (kao što su “manifesti korisni da se umota maslac i sol za bespomoćne”), ironično dimenzionirajući moć proklamacija. I zaista, sve papinske enciklike možemo smatrati bezvrijednim papirima ili hrpama bajtova sve dok ne budu potkrijepljene drugim i konkretnijim dokumentima, dok ne postanu platforma za djelovanje ovdje i sada, dok ne izazovu neke pomake na praktičkom planu, dok ne zažive među onima koji su (samo)obvezani krćanstvom i katoličanstvom. Drugim riječima, vjera se mora svjedočiti i osvjedočiti; odnos spram onostranosti mora se pokazivati i dokazivati u odnosu spram ovostranosti, jer ne možeš hvaliti boga, a uništavati božje stvorenje i ne možeš konzumirati božju ljubav, a ne prakticirati ljubav prema bližnjima, ljudskim i ne-ljudskim.
Crkva ima mogućnost da to provede u djelo, samo je pitanje da li to hoće. Ogroman je utjecaj Katoličke crkve u svijetu (i u dobru i u zlu) i ona ima razrađene mehanizme kojima može vršiti utjecaj, ali je potrebna tzv. “politička volja”. Čini se da je ovaj papa ima.
S opravdanom, “encensbergerovskom” skepsom može se reći da je Laudatio si’ veliki korak za Crkvu, a mali za čovječanstvo jer, iskreno govoreći, nema u tom tekstu ničega što već ne znamo. Recimo, naš sociolog i filozof Rudi Supek je još 1973. godine u knjizi Ova jedina Zemlja temeljito obradio ovu problematiku (dakako, u skladu s tadašnjim spoznajama i podacima o ugroženosti prirodnog okoliša) i izveo zaključke koji nisu ništa manje mjerodavni i smjerokazni od Bergogliovih. Štoviše, već naslov Supekove knjige asocira na upečatljiv i u enciklici često korišten Bergogliov izraz “naš zajednički dom”, a Bergogliovo povezivanje ekoloških i socijalnih problema i rješenja u kontekstu kapitalizma nalazimo i kod Supeka koji je to, kao marksist, kudikamo oštrije formulirao. Supek je samo jedan među (bez)brojnim teoretičarima i aktivistima koji su se u posljednjih pedesetak godina intenzivno bavili onim čime se Bergoglio sada bavi.
Međutim, to ne znači da je Bergogliov doprinos ekološkoj misli i poticanju na ekološki osviještenu akciju beznačajan. Ako ništa drugo, prvi put jedan papa u tolikoj mjeri i na takav način govori o ekološkim problemima, što se potencira prethodno istaknutim utjecajem pape i Katoličke crkve. Zamislite samo koliko bi se stvari dalekosežno promijenilo kada bi cijela jedna papinska okružnica, kao što je ova, bila posvećena pravima homoseksualnih osoba, eutanaziji ili abortusu, artikulirajući jedan novi stav Vatikana po tim pitanjima. Uostalom, ne trebamo naprezati svoju maštu, jer neke su enciklike već mijenjale povijest, nabolje ili nagore: primjerice, one koje su definirale socijalni nauk Crkve, uključujući odnos prema pitanju radničkih prava, privatnom vlasništvu, siromaštvu, sindikalizmu, kapitalizmu, socijalizmu, komunizmu, revolucionarnim gibanjima, itd., kao što su Rerum novarum Lava XIII. (1891.), Quadregesimo anno Pija XI. (1931.), Mater et Magistra i Pacem in Terris Ivana XXIII. (1961. i 1963.), Populorum progressio Pavla VI. (1967.), Laborem exercens i Centesimus annus Ivana Pavla II. (1981. i 1991.), itd. Treba se nadati da će (n)ova Franjina enciklika biti jedna od takvih utjecajnih enciklika, jer njezin je sadržaj u principu progresivan, premda bi se, kako je već naglašeno, s pojedinim točkama moglo polemizirati.
Povjetarac obnove
Bergogliov lik i djelo uvelike su medijski posredovani, što je u današnje vrijeme neizbježno, a mediji se ne bave teologijom nego stilom – što Papa odijeva, gdje stanuje, kakav automobil vozi, s kim se susreće i slično – tako da se onda ni narod sluđen medijima ne brine toliko sadržaju koliko o formi. Ali za jednu tako okoštalu instituciju s tako teškom i problematičnom prtljagom kao što je Katolička crkva čak su i takve promjene koje je Bergoglio donio pozitivne. On, dakle, pozitivno djeluje prije svega na imidž Katoličke crkve, ali ima potencijal da iznutra promijeni i samu Katoličku crkvu, koja bi se napokon trebala transformirati iz mrzovoljne i autoritarne hijerarhijski strukturirane multinacionalne korporacije u vedru globalnu zajednicu vjernika kojima je stalo do nauka Isusa Krista i koji žive u skladu s njim.
Naravno, tek će se s famozne “povijesne distance” moći donositi definitivni zaključci o aktualnom papi, ali to nije razlog da se već sada ne uvidi i ne prizna, primjerice, da je Bergoglio – usprkos kontroverzama oko njegova držanja za vrijeme argentinskog “prljavog rata” od 1976. do 1983. – otvorio prostor za reafirmaciju progresivnih, emancipatorskih tendencija unutar Katoličke crkve, tj. osuđivane i proganjane “teologije oslobođenja”, premda je to još uvijek u naznakama i još uvijek te znakove treba iščitavati iz standardno teološki šifriranih iskaza i odmjerenih gesta.
Da bi se povjetarac, koji je osvježio Katoličku crkvu nakon što je Bergoglio otvorio vrata i prozore, pretvorio u jači vjetar i pročišćujuću oluju potrebno je više od nekoliko papinskih očitovanja i putovanja, a u tom smislu potreban je prvenstveno kontinuitet na čelu Crkve, odnosno da i naredni pape nastave Franjinim putem, jer pitanje je koliko će toga on, s obzirom na dob, još uspjeti učiniti za svoga mandata. Nada da će ga zamijeniti neki novi “Bergoglio” jednako je legitimna kao i strepnja da će ga zamijeniti neki novi “Ratzinger” koji bi mogao opet zamandaliti crkvena vrata i prozore. Spomenuti je Enzesberger u spomenutoj pjesmi lijepo zaključio: “Treba bijesa i strpljenja da se u pluća moći upuše fini smrtonosni prah, samljeven od onih koji su mnogo naučili”.
Franjina enciklika Laudatio si’ svakako je važan moment u (za sada tek mogućoj) samoobnovi Katoličke crkve i zato ga treba hvaliti, ali i dalje pažljivo pratiti njegove daljnje poteze i ne davati mu nikakav bjanko-ček, jer “lud vjeruje svakoj riječi, a pametan pazi na svoje korake” (Mudre izreke 14:15).