Ivica Đikić: Nekažnjeni zločin

Kad je 7. prosinca 2005. uhapšen na španjolskom otočju Tenerifeu, Ante Gotovina spadao je u skupinu najtraženijih međunarodnih kriminalaca. Bivši pripadnik francuske Legije stranaca i umirovljeni general Hrvatske vojske, mirno je primio hapšenje u hotelskom restoranu: bio je to kraj njegovog, četiri i pol godine dugog, skrivanja od optužnice za ratne zločine, koju je 2001. protiv njega podigao Međunarodni tribunal u Haagu. Sedam godina nakon hapšenja u Španjolskoj, točnije, sedam godina haškog suđenja kasnije, Ante Gotovina, skupa s Mladenom Markačem, u Hrvatsku je stigao službenim avionom Vlade Republike Hrvatske, s aureolom ratnog heroja, poratnog nedužnog mučenika i nacionalne svetinje oko koje se smjesta euforično okupila cijela zemlja, predvođena državnim vrhom i gotovo svim akterima javne i političke scene. Smjesta je plasirana teza da su haškom presudom i Oluja i cijeli Domovinski rat dobili međunarodni pečat bezgrešnosti i pravednosti. Postalo je nevažno što dosad nitko nije kažnjen za stotine mrtvih civila, za tisuće spaljenih i opljačkanih kuća, za više od 200 hiljada prognanih i izbjeglih, a sve je izglednije da nitko važan i neće biti kažnjen.

Žalbeno vijeće Haškog suda donijelo je presudu 16. studenoga 2012. godine. Umirovljeni hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač pravomoćno su oslobođeni optužbi za ratne zločine nad srpskim civilima tokom operacije ‘Oluja’ u kolovozu 1995. godine. Vijeće sudaca – pod predsjedanjem Amerikanca Theodora Merona, u žalbenom postupku sudili su Turčin Mehmet Güney, Jamajčanin Patrick Robinson, Maltežanin Carmel Agius i Talijan Fausto Pocar – većinom od tri prema dva (prva trojica nabrojanih sudaca izglasala su oslobađajuću presudu) sasvim je destruiralo prvostupanjsku osuđujuću presudu donesenu 16. travnja 2011. godine. Prema toj prvoj presudi – koju je jednoglasno donijelo tročlano Raspravno (Pretresno) vijeće na čelu s nizozemskim sucem Alphonsom Oriejem – Gotovina je bio osuđen na 24 godine robije, Markač na 18 godina, dok je umirovljeni general Ivan Čermak oslobođen. Markač i Gotovina tada su proglašeni krivima za masovne i sustavne zločine nad srpskim civilima u toku i poslije operacije ‘Oluja’. Proglašeni su sudionicima ‘udruženog zločinačkog pothvata’ na čijem su čelu bili Franjo Tuđman i Gojko Šušak, a čiji je cilj bilo trajno protjerivanje Srba s teritorija samoproglašene Krajine.

Ustrajavanje na nojevskom pristupu nad Hrvatskom će, kako primjećuje Marinko Čulić, ‘ostaviti trajno prokletstvo koje se sada događa, recimo, Turskoj, bez obzira na to što je od njenog progona Armenaca prošlo već više od sto godina’

Marko Milanović, izvanredni profesor međunarodnog prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Nottinghamu, najtrezvenije je i najupućenije – na beogradskom portalu Peščanik – analizirao obje presude Haškog suda u slučaju ‘Oluja’. Milanović je diplomirao na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu, magistrirao na Pravnom fakultetu Univerziteta u Michiganu i doktorirao na Pravnom fakultetu Univerziteta u Cambridgeu. Objavio je knjigu ‘Extraterritorial Application of Human Rights Treaties: Law, Principles, and Policy’, koju je izdao Oxford University Press. Milanović je generalni sekretar Evropskog udruženja za međunarodno pravo i član uređivačkog odbora Europskog žurnala za međunarodno pravo. Nitko nije ni pokušao ozbiljnije i argumentiranije polemizirati s njegovim ocjenama dviju haških presuda u slučaju Gotovina i drugi.

‘Pretresno veće nalazi da su pripadnici hrvatskog političkog i vojnog vođstva delili zajednički cilj trajnog iseljenja srpskog civilnog stanovništva iz Krajine korišćenjem sile ili pretnje silom, što je bilo jednako i uključivalo je progon (deportaciju, prisilno premeštanje, protivpravne napade protiv civila i civilnih objekata, i diskriminatorne i restriktivne mere). Svrha zajedničkog zločinačkog poduhvata nalagala je da broj Srba preostalih u Krajini bude sveden na minimum, ali ne nužno i da srpsko civilno stanovništvo bude u potpunosti izmešteno. Ukratko, zajednički zločinački poduhvat činilo je etničko čišćenje Srba iz Krajine. Ponovo, Tribunal nije smatrao zločinačkom odluku hrvatskog vrha da silom uguši pobunu u Krajini i povrati kontrolu nad hrvatskom teritorijom, već njegovu odluku da iz Krajine protera srpsko stanovništvo. Po nalazu Veća, ključni učesnici ovog zločinačkog poduhvata bili su Franjo Tuđman i njegovi bliski saradnici, poput Gojka Šuška’, piše Milanović o prvostupanjskoj osuđujućoj presudi koju su donijeli suci Alphonse Orie, Uldis Kinis iz Latvije i Elizabeth Gwaunza iz Zimbabvea u travnju 2011. godine. Milanović nastavlja: ‘Kada je Tužilaštvo dokazalo postojanje zajedničkog zločinačkog poduhvata tokom Oluje, ono je obavilo samo pola posla. Ono je potom moralo dokazati van svake razumne sumnje i da su konkretni okrivljeni bili učesnici tog poduhvata i da su njemu bitno doprineli. Tužilaštvo je to uspelo dokazati za Gotovinu i Markača, ali ne i za Čermaka. Gotovina i Markač su obojica učestvovali u planiranju Oluje i neposredno naređivali protivpravne napade na civile i civilne objekte, čime su bitno doprineli zajedničkom zločinačkom poduhvatu, što su učinili i stvaranjem opšte klime nekažnjivosti učinjenih krivičnih dela protiv srpskog stanovništva; oni su proglašeni krivim ne samo za pojedina dela koja su bila deo zajedničke namere zločinačkog udruženja (proterivanje srpskog stanovništva), već i za dela koja su im bila predvidiva, poput ubistava i pljačke, po trećoj kategoriji zajedničkog zločinačkog poduhvata. U pogledu Čermaka, Veće je našlo da u sklop njegovih zaduženja nije spadalo održavanje reda i mira u Kninu, da je stepen njegove kontrole nad potčinjenima bio ograničen, te da nije dokazano da su njegovi neposredni potčinjeni učestvovali u zločinima. Veće je našlo i da je uloga Čermaka u Kninu posle Oluje bila normalizacija života u gradu, te da, mada je morao biti svestan da je većina srpskog stanovništva grad napustila, nije dokazano da je on znao da je svrha mera normalizacije bila podsticanje naseljavanja etničkih Hrvata.’

Prvostupanjska presuda napisana je na oko 1300 stranica, dok se dijametralno suprotna odluka Žalbenog vijeća iz studenog 2012. godine prostire na tek šezdesetak stranica. O toj drugoj, pravomoćnoj presudi M. Milanović piše ovako: ‘Većina (u Žalbenom vijeću, op. a.) ne objašnjava da li se greška Pretresnog veća sastoji u pogrešnoj primeni prava ili u pogrešnom utvrđivanju činjenica. U prvom slučaju, Žalbeno veće bi moralo da samo artikuliše i primeni adekvatni pravni standard na utvrđene činjenice, i utvrdi da li je napad na Knin bio neselektivan ili ne. U drugom slučaju, Žalbeno veće bi moralo da tretira činjenične nalaze Pretresnog veća u njihovoj celini sa dužnim uvažavanjem, i da ih odbaci jedino ako do nalaza da je granatiranje Knina bilo neselektivno nije moglo doći nijedno razumno Pretresno veće. Većina Žalbenog veća nije uradila ni jedno ni drugo. Ona je zapravo tretirala grešku Pretresnog veća u pogledu standarda od 200 metara kao fatalni udarac koji je razorio celu prvostepenu presudu. Umesto da sa činjeničnim nalazima Pretresnog veća postupa sa dužnim uvažavanjem, većina Žalbenog veća je pristupila predmetu kao da u njemu sudi iznova, gledajući svaki pojedini dokaz ili činjenični nalaz u kliničkoj izolaciji. Većina je tako utvrdila da skoro svi drugi dokazi o granatiranju Knina u svojoj suštini zavise od primene standarda od 200 metara, mada samo Pretresno veće tom standardu nije dalo takav ključni značaj, i shodno tome odbacila sve glavne nalaze Pretresnog veća.’

Profesor Milanović, nadalje, ovako opisuje pravne i logičke akrobacije koje su većini u Žalbenom vijeću pomogle da u potpunosti obore presudu prvostupanjskog vijeća. ‘Većina je standardu od 200 metara pridala ključni značaj i u svojoj oceni postojanja zajedničkog zločinačkog poduhvata hrvatskog rukovodstva da etnički očisti Srbe iz Hrvatske. Po njenom mišljenju, Pretresno veće je smatralo protivpravno granatiranje ključnim elementom zajedničkog zločinačkog poduhvata. Pošto sada više nije bilo moguće pouzdano utvrditi da li je granatiranje zaista bilo protivpravno, takođe više nije bilo moguće utvrditi da je zajednički zločinački poduhvat zapravo postojao. Imputirajući Pretresnom veću mišljenje koje ono ni u jednom trenutku nije bilo usvojilo u svojoj presudi, tj. da zajednički zločinački poduhvat ne bi postojao bez protivpravnog granatiranja Knina i drugih srpskih gradova, Žalbeno veće je tako ponovo odbacilo sve druge dokaze koje je Pretresno veće navelo u pogledu postojanja samog poduhvata, ceneći svaki od njih u izolaciji a ne u celini: transkripte sastanaka hrvatskog rukovodstva na Brionima, dokaze o brojnim pojedinačnim zločinima protiv srpskog stanovništva na terenu, Tuđmanov otvoreni govor mržnje, te uvođenje diskriminatornih mera radi sprečavanja povratka srpskog stanovništva u Hrvatsku.

Sa nestankom zajedničkog zločinačkog poduhvata, osude optuženih su morale biti poništene. U jednom duboko ironičnom trenutku, većina Žalbenog veća je potom odbila da optužene osudi po alternativnim oblicima krivične odgovornosti, poput saučesništva, s obzirom da ti oblici odgovornosti nisu bili predmet prvostepenog postupka, našavši da bi time Žalbeno veće optuženima zapravo ponovo sudilo i prekoračilo granice žalbenog preispitivanja prvostepene presude – mada je u ostatku svoje odluke Žalbeno veće upravo to i učinilo.

Ukratko, većina Žalbenog veća je jednostavno zamenila činjenično stanje koje je prethodno utvrdilo Pretresno veće svojom sopstvenom ocenom dokaza. To nije problematično samo po sebi – mada je uvek krajnje problematično kada sud dokaze gleda izolovano jedne od drugih, umesto u njihovoj ukupnosti. Da se Gotovini i Markaču sudilo u Hrvatskoj ili u Srbiji, žalbeni sud bi upravo gledao sve dokaze i sudio im iznova. Problem je u tome što je Žalbeno veće činjenice utvrđivalo iznova, ali sa potpuno pasivnog stanovišta da nije u stanju da otkloni bilo koje navodne defekte u dokaznom postupku pred Pretresnim većem. Kad bi, na primer, u postupku pred nekim hrvatskim ili srpskim sudom žalbeni sud stvarno našao da je na osnovu prvostepenog postupka nemoguće utvrditi da li je granatiranje Knina bilo neselektivno ili ne, on bi mogao ponovo otvoriti dokazni postupak te pozvati dodatne svedoke ili veštake relevantne struke. Ovde, s druge strane, većina Žalbenog veća je ne samo prekoračila granice preispitivanja prvostepene odluke utvrđene sudskom praksom Tribunala, odbacivši činjenične nalaze Pretresnog veća koji su u skladu sa celokupnim dokaznim materijalom bili sasvim razumni (poput neselektivnosti granatiranja Knina ili postojanja zajedničkog zločinačkog poduhvata), već je i na tome jednostavno stala.’

Hrvatskoj je nevažno što dosad nitko nije kažnjen za stotine mrtvih civila u ‘Oluji’, za tisuće spaljenih i opljačkanih kuća, za više od 200 hiljada prognanih i izbjeglih, a sve je izglednije da nitko važan i neće biti kažnjen

Pola godine nakon presude, sumnja u motive predsjednika Merona izišla je i iz samog Haškog suda. Danski dnevni list ‘BT’ objavio je 13. lipnja 2013. privatno elektronsko pismo Frederica Harhoffa, danskog suca u Tribunalu, upućeno 6. lipnja te godine na više desetaka adresa sučevih prijatelja. Prema Harhoffu, pismo nije bilo namijenjeno javnosti. To razmišljanje danskog suca ovdje donosimo u cijelosti, u obliku u kojem je prevedeno na stranicama agencije Sense.

‘Dragi prijatelji, neki od vas su možda pročitali dva članka koja sam poslao. Smatrao sam da je jedino ispravno da dodam nekoliko ličnih komentara onome što ste pročitali. Ti tekstovi su dobri zato što direktno upućuju na pojave koje izazivaju duboku zabrinutost kod mene i kolega koje srećem u hodnicima suda.

Ukratko: sve do jeseni 2012. bila je, manje-više, praksa u sudu da se vojni komandanti proglašavaju krivima za zločine koje su njihovi potčinjeni počinili tokom sukoba u bivšoj Jugoslaviji od 1992. do 1995. godine kada je rat završen potpisivanjem Dejtonskog sporazuma. Odgovornost je kvalifikovana kao (1.) individualna krivična odgovornost za činjenje zločina ili kao (2.) komandna odgovornost najviših oficira za propust da spreče zločine i kazne počinioce. U tome nema ničega novog. Takođe smo razvili i proširili odgovornost na one koji su podržavali opšti cilj da se etničke grupe proteraju sa jednog područja činjenjem zločina ili su na neki način doprineli ostvarenju tog cilja (ministri, političari, vojni lideri, oficiri i drugi). Takav oblik odgovornosti se naziva udruženi zločinački poduhvat.

Međutim, prošle jeseni je Žalbeno veće skrenulo sa tog puta kada je oslobodilo tri hrvatska generala u predmetu Gotovina. Oslobođeni su odgovornosti za zločine koje je počinila Hrvatska vojska u Krajini u avgustu 1995. (Krajina je bila dom generacijama Srba). Ubrzo nakon toga, Žalbeno veće je zadalo još jedan udarac kada je oslobodilo načelnika Generalštaba VJ generala Perišića. Veće je zaključilo da – mada je vojna i logistička podrška iz Srbije doprinela zločinima koje su bosanski Srbi počinili nad Muslimanima i Hrvatima u Bosni – Perišićeva pomoć nije bila ‘konkretno usmerena’ na činjenje zločina. Po oceni Žalbenog veća, on je pružao pomoć ali nije bio svestan da će ona biti korišćena i da jeste korišćena za činjenje zločina u Bosni, uprkos dnevnom izveštavanju medija o stravičnim zločinima činjenim nad Muslimanima (i u manjoj meri nad Hrvatima) u Bosni. Jako je, međutim, teško poverovati da Perišić nije znao šta je bio plan za Bosnu i za šta je korišćena pomoć koju je pružao.

Sledi, potom, prošlonedeljna presuda kojom su šef srpske tajne policije Jovica Stanišić i njegov veran sledbenik Franko Simatović oslobođeni odgovornosti za pomaganje strašnih zločina koje su bosanski Srbi počinili nad bosanskim Muslimanima i Hrvatima. Korišćeno je isto obrazloženje kao u predmetu Perišić – da nisu bili ‘svesni’ da će njihovi ratni napori služiti činjenju zločina.

Šta možemo da zaključimo iz toga? Može se pomisliti da se vojni establišment u vodećim državama (poput SAD-a i Izraela) osetio ugroženim jer je sudska praksa otišla predaleko u primeni načela komandne odgovornosti. Možda su se nadali da komandanti neće biti proglašeni odgovornim osim ukoliko nisu aktivno ohrabrivali potčinjene da čine zločine. Drugim rečima: možda je sud otišao predaleko proglašavajući vojne komandante odgovornima za svaki zločin koji su počinili njihovi potčinjeni. A zbog toga je potrebno dokazati da je postojala namera da se čine zločini. Vojni komandanti su plaćeni upravo za to: oni MORAJU da obezbede da u njihovoj zoni odgovornosti ne bude počinjen ni jedan zločin. Ako se to ipak dogodi moraju da pokrenu postupak i kazne počinioce. A oni koji podržavaju ideju etničkog čišćenja ne mogu biti oslobođeni odgovornosti za doprinos ostvarenju tog cilja na jedan ili drugi način. Međutim, to više nije slučaj. Sada, očito, dela vojnih komandanta moraju da budu ‘konkretno usmerena’ na činjenje zločina. Nije dovoljno samo znanje ili sumnja da su zločini počinjeni ili da bi mogli da budu počinjeni. Iz toga se nameće pitanje na koji način ovakva vojna logika vrši pritisak na međunarodno krivično pravo. Da li su američki ili izraelski zvaničnici izvršili pritisak na američkog sudiju (koji je ujedno i predsednik Tribunala) kako bi osigurali promenu pravca?

Verovatno nikad nećemo saznati. Nagoveštaji o snažnim pritiscima koje je isti američki sudija izvršio na kolege u predmetima Gotovina i Perišić navode na zaključak da je bio rešen da obezbedi oslobađajuću presudu, ali i da je imao sreće da ubedi ostarelog turskog sudiju da u poslednjem trenutku promeni mišljenje. Obe presude su donete većinom glasova sudija, 3 prema 2.

A šta je sa poslednjom presudom u predmetu Stanišić–Simatović. Tu presudu nije donelo Žalbeno već prvostepeno Veće kojim je predsedavao holandski sudija Ori uz podršku sutkinje iz Zimbabvea i uz suprotno mišljenje francuske sutkinje. Da li je Ori bio pod pritiskom američkog predsednika Tribunala? Čini se da je tako! Prema glasinama koje kruže kuloarima, predsednik Tribunala je zahtevao donošenje presude protiv dvojice optuženih zaključno sa četvrtkom kako bi ispunio obećanje dato Savetu bezbednosti UN. Troje prvostepenih sudija nisu imali dovoljno vremena da čestito razmotre dokaze a francuska sutkinja je imala na raspolaganju samo četiri dana da napiše izdvojeno mišljenje o kojem troje sudija nisu ni razgovarali. Zbrzano odrađen posao. To nisam očekivao od sudije Orija.

Rezultat je sledeći: ne samo da se sud odrekao prakse da komandanti moraju da odgovaraju za zločine svojih potčinjenih (osim ako se dokaže da o njima ništa nisu znali) već je sada i odgovornost za učešće u zajedničkom zločinačkom poduhvatu svedena sa podržavanja zločina na zahtev za postojanjem konkretne usmerenosti na činjenje zločina (a ne samo znanja da su zločini počinjeni). Od sada će, u većini slučajeva, glavnokomandujući biti oslobođeni odgovornosti te stoga američki (i izraelski) vojni lideri mogu da odahnu.

Možda vam se čini da cepidlačim. Ostajem, međutim, sa neugodnim osećajem da je sud promenio kurs pod pritiskom vojnih establišmenata u pojedinim vodećim državama. U svim predmetima u kojima sam sudio, verovao sam da je bilo ispravno osuditi lidere za zločine počinjene uz njihovo znanje i učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu. Sve se svodi na – s jedne strane – znanje da su zločini zaista počinjeni ili da će biti počinjeni, i sa druge strane, na planiranje da se zločini počine. To je suština! Kako objasniti hiljadama žrtava da sud više nije sposoban da osudi učesnike u udruženom zločinačkom poduhvatu osim u slučajevima kada je moguće dokazati da je sprovođenje tog cilja bilo aktivno i konkretno usmereno na činjenje zločina. Do sada smo proglašavali krivima učesnike u udruženom zločinačkom poduhvatu koji su se saglasili sa zajedničkim ciljem (da se protera nesrpsko stanovništvo sa prostora koje su Srbi smatrali svojim) ili koji su doprineli ostvarenju zajedničkog cilja. Nije bilo neophodno dokazati da su njihova dela bila konkretno usmerena na činjenje svakog konkretnog zločina. Jer to je skoro nemoguće dokazati…

Oduvek sam mislio da je to ispravno. Donosio sam presude verujući da su oni na vrhu mogli da uvide da se plan o proterivanju drugih sa prostora koje su smatrali svojim, protivi osnovnom životnom poretku. Vodio sam se zahtevom da se utvrdi šta je ispravno a šta pogrešno u svetu zahvaćenom globalizacijom i internacionalizacijom, koji mora da odbaci ideju da postoji ‘prirodno pravo’ jednog naroda da naseli izvesna područja i da sa njih ukloni druge narode. To smo pre 70 godina zvali Lebensraum.

Ipak, izgleda da to više nije slučaj. Nedavne presude su me suočile sa dubokim profesionalnim i moralnim dilemama koje ranije nisam imao. Najgora je sumnja da su neke od mojih kolega podlegle kratkovidim političkim pritiscima koji u potpunosti menjaju srž mog rada u službi razboritosti i prava.’

Nakon što je pismo objavljeno, uslijedile su višemjesečne polemike, razgovori, komentari, teorije i kontrateorije, ali ništa se nije promijenilo, ništa se nije dokazalo, niti su učinjeni iole ozbiljniji napori da se dokažu navodi suca Harhoffa. Haški sud i njegovi osnivači nisu mogli dopustiti da ta institucija završi rad skandalom koji bi doveo u pitanje, ako ne i sasvim urušio, vjerodostojnost svih prošlih i budućih presuda, njihovu utemeljenost u pravdi i pravu. Barem kad je riječ o ugledu Suda u najširoj međunarodnoj javnosti.

Pri kraju, Ante Gotovina. Umjesto borbenog i ljutitog vojskovođe, Hrvatskoj se vratio čovjek redovničke retorike: lišen ogorčenosti, već, evo, skoro dvije godine uporno propovijeda potrebu pomirenja među ljudima i narodima, i poziva na poštivanje demokratskih institucija. Posvetio se poslu s uzgojem tuna u kornatskom akvatoriju. Često ga viđaju u društvu predsjednika SDP-a i predsjednika Vlade Zorana Milanovića: spojio ih je Milanovićev ministar obrane Ante Kotromanović, Gotovinin ratni drug. Gotovina je relativno suzdržan prema HDZ-u i njegovim čelnicima, izuzme li se njegova osobnog prijatelja Željka Dilbera. Ukratko, potrebno bi bilo imati ozbiljan književni talent da bi se uvjerljivo opisala konfuzija koju je oslobođeni general izazvao i izaziva u redovima svojih najzagriženijih obožavatelja u Hrvatskoj.

Nije ni Hrvatska ostala ista za skoro dvanaestogodišnjeg Gotovininog izbivanja. Ivo Sanader, hrvatski premijer i predsjednik HDZ-a u vrijeme kad je, u prosincu 2005., Gotovina završio u haškom pritvoru, već gotovo pet godina sjedi u zatvoru i sudi mu se zbog nekoliko korupcijskih kaznenih djela. Tomislav Karamarko bio je ravnatelj hrvatske obavještajne službe (SOA) kad je uhapšen Gotovina, a upravo je SOA odigrala ključnu ulogu u lociranju bjegunca na Tenerifeu. Karamarko je od svibnja 2012. predsjednik HDZ-a i kandidat za budućeg hrvatskog premijera. Sanader i Karamarko srame se svoje uloge u Gotovininu uhićenju, premda bez tog hapšenja Hrvatska ne bi otvorila pregovore o članstvu u Europskoj uniji. I jedan i drugi valjda znaju zašto im je tako neugodno.

U jednom se, međutim, Republika Hrvatska nije odveć promijenila. I dalje ne pokazuje da je spremna za iskreno suočavanje s naličjem ratne pobjede, a haška presuda Gotovini i Markaču dala je novi poticaj samoobmanjivanju koje je bilo donekle onemoćalo. Ustrajavanje na nojevskom pristupu, međutim, nad Hrvatskom će, kako primjećuje komentator Marinko Čulić, ‘ostaviti trajno prokletstvo koje se sada događa, recimo, Turskoj, bez obzira na to što je od njenog progona Armenaca prošlo već više od sto godina’.