Čiji su obrazi čisti, Nikoliću?

– Naši obrazi su čisti, a naš kruh je spreman da ode tamo odakle je dolazilo kamenje koje su potezali na nas – rekao je Nikolić i pokazao, u najmanju ruku, nepoznavanje povijesnih činjenica ili krajnje licemjerje prema žrtvama, ovaj put, hrvatskim. Dodao je, a da nije ni trepnuo kako “na obrazima onih koji su počinili zločine uvijek ostaje utisnut pečat zlikovca”, a “dio hrvatskog naroda, onaj dio koji i sada kroji sudbinu svoje države i određuje njen odnos sa svojim srpskim narodom, mora živjeti s tim”.Bezočno je licemjerje vidjeti samo svoje žrtve, a druge zaboraviti kao da ih nije bilo. Još je bezočnije od srpske vladajuće garniture uopće stati pred one koji su izbjegli u kolovozu 1995. jer svi oni, i Nikolić, i Aleksandar Vučić i Ivica Dačić, da ne spominjemo one manje važne, ali isto tako “zaslužne” poput jagodinskog gradonačelnika Dragana Markovića Palme, suborca i kuma zločinca Arkana, koji je i danas “očitao bukvicu” Hrvatima, dakle svi su oni umoćeni u zbivanja koja su prethodila Oluji.

Koliko je puta, o čemu svjedoče bojni snimci ne samo na YouTubeu, aktualni srpski premijer Vučić dolazio u “Krajinu” trabunjajući kako je “ovo srpska zemlja s koje vas ustaše ne mogu otjerati” i nagovarao ih neka se puškom bore “protiv ustaša”. On bi svoje odlaprdao i otišao u Beograd da bi danas s istim tima koje je nagovarao na pobunu, ronio suze zbog “najveće tragedije srpskog naroda u 20. stoljeću” podlo zaboravljajući što je govorio prije 20 ili 25 godina. Nikolić je nakon što Antin kod Vinkovaca i Vukovara, okupiran od strane JNA, raznih dobrovoljačkih bandi iz Srbije kojima je i sam pripadao (on, konkretno, Šešeljevoj kojega se danas odriče, ali ne i titule četničkog vojvode kojim ga je imenovao upravo Šešelj u bosanskim gudurama), dakle za okupacije bio u Antinu, malom selu u kojemu preko 30 ljudi, mahom civila, ubijeno, a nekima se ni do sanas ne zna gdje im je grob, a kamoli da je kažnjen krivac kojemu, kako kaže Nikolić “uvijek ostaje otisnut pečat zlikovca”. Možda i na njegovom obrazu postoji nekakav “pečat zlikovca”.

Od početka rata do kraja, do Oluje, Ivica Dačić je bio potrčko Slobodana Miloševića i sve do nedavno je otvoreno branio postupke svoga bivšeg šefa kojemu ima zahvaliti što je u političkog eliti svoje zemlje već treći mandat, od šefa policije do premijera i šefa diplomacije. Ako nije naređivao, a sigirno nije jer je bio samo poslušni aparatčik, Miloševiću je pljeskao i odobravao i, barem, držao ljestve.

Ako imate obraze i toj još čiste, pokažite ih barem onima kojima ste prouzročili toliku patnju, tragediju, smrti i boli u zadnjih 20, ali i u 25 godina i s kojima danas pognute glave slušate rezultate svog minulog rada.