U predizbornoj igri su političko-karijerni ulozi dvaju uhljebničkih čopora ovnova.Tko zna kada će parlamentarni izbori? Znaju svi – u zakonskom roku. No, osim premijera Zorana Mlanovića, koji još intimno važe pluseve i minuse mogućih nadnevaka, nitko ne zna. Pogotovo “gospođa koja lijepi pločice, lovi ribu i vozi kombajn”, kako se u Zadru neumjesno našalio SDP-ov ministar uprave Arsen Bauk na račun predsjednice Republike. Ona mora čekati da joj se kaže s Markovog trga kada će opaliti iz startnog pištolja. Jer, da Kolinda Grabar-Kitarović ima moć sama ispaliti hitac za izlazak na birališta, a političko joj je srce ionako u stalnom prebivalište na Trgužrtava fašizma, odavna bi već Tomislav Karamarko pritisnuo odgovarajući gumb na daljinskom upravljaču. Đuro Glogoški, Josip Klemm i Dražimir Jukić ne bi ni trebali dolaziti glumatati nekakve političke zvijezde na falšem kninskom “događanju naroda” i Thompsonovoj prigodničarskoj “za dom spremnoj oluji”. Mogli bi u Zagrebu s onim preznojenim dežurkom raspramati savski šator, vratiti kardinalu Josipu Bozaniću po povratku iz Knina svete slike i ostali vjerski provijant te poći prijatelju Anti Deuru na Pantovčak popiti pjenušac.
Repetirati uz čašicu raspored honorara za zasluge. Nakon izbornog dana D, ako im se posreće svi naručeni autobusi, telefonski razgovori, e-mailovi… Napatili se šatoraši u obaranju dvaju galeba, što jest, jest. No, pjenušac će ipak još neko vrijeme odstajati na ledu. Baš zato što svi znaju sve i nitko ništa. Krhko je znanje. Samo mijena stalna jest, smijulji se odnekud mračni Efežanin, a ne kaže da se rejtinška politička sreća pomalo okreće s HDZ-ove prema SDP-ovoj koaliciji. “Sigurna izborna pobjeda” počinje zadnjih tjedana vonjati po nesigurnosti. Tko zna za kada će se Milanović odlučiti istrčati na izbore. I tko zna čime je kadar dotad još nauditi “pobjedniku”. Više to nije šala. U igri su političko-karijerni, pače veliki (nekima presudni) životni ulozi dvaju uhljebničkih čopora ovnova na već nasapunanom brvnu. Vlast im je razlog postojanja, a sve drugo luk i voda.
Kada je Tomislav Karamarko, čime i kako smisleno, politički korektno i ljudski prihvatljivo argumentirao svoju ambiciju da zasjedne u premijerski fotelj? (Foto: Tomislav Pavlek, Hina)U HDZ-ovom taboru nema dvojbe: izbori se moraju dobiti po svaku cijenu. Inače, smak svijeta. SDP surfa na istom pobjedničkom valu, ali alternativa nije smak svijeta. Prevaljene već tri i pol godine na vlasti naplavile su dosta razloga i spoznaja iz prve ruke za realniju procjenu (ne)mogućnosti drugomandatnog hipnotiziranja biračkog naroda nekim, uvjetno rečeno, Planom 22. Ali, zašto ne? Ako je Karamarko (“Triput smo pobijedili SDP – na lokalnim, europarlamentarnim i predsjedničkim izborima – i opet ćemo: četvrti put na parlamentarnim”) kadar i za animacijske performanse razmjera “događanja naroda”, gdje mu pjevački fan Maksovih mesara izigrava sir u mišalovci, Milanović mu neće ostati dužan.
Tući će ga barem istom žestinom, ali drukčijim alatima. Zadnji uvjerljiv dokaz je puka usporedba dvaju lica proslave 20. obljetnice VRA Oluje: mimohoda u Zagrebu (u organizaciji SDP-ove državne vlasti) i kninske protuproslave (u režiji HDZ-ove oporbe). Na zagrebačkoj strani dostojanstvo, red i civilizacija za primjer urbi et orbi, a u Kninu opet primitivno arlaukanje i zviždanje vladajućima, parada bolesnog nacionalizma i Thompsonovo opet vidljivo koketiranje s ustaštvom pred nekoliko desetaka tisuća mahom mlađih ljudi.
Pa neka građani biraju tko će im i kako krojiti gaće do 2020. godine. “Komunjare” koji, eto, napokon bilježe pozitivne poene u upravljanju zemljom ili mahniti ljudi u crnom, lustracijski mračnih nakana, napadno nakićenih poraženim ideologijama kojih se danas srami demokratski svijet. I dvije trećine RH. Koja im opcija može jamčiti mirniji, snošljiviji i u svemu bitnom izgledniji život? Hoće li deprimiranih i “apolitičnih” šezdesetak posto građana opet te nedjelje ostati kod kuće ili će na biralištu, hladne glave, reći što misle o dvjema ponudama među kojima se, istina, ne zna koja više zvoni demagogijom i populizmom? Može li jezičac na vagi biti “povijesno iskustvo” života pod jednom, odnosno drugom reformski podjednako impotentnom i gramzljivom opcijom?
Od 25 godina državne “samostalnosti, neovisnosti i suverenosti” (sic), 18 godina je “državotvorno, domoljubno i vjernički postojano” vedrio i oblačio HDZ sa svitom kojekakvih klijentelista, uhljeba, politikantskih redikula, često pojedinaca i skupina što su s granica ratnog profiterstva, pretvorbenog kriminala i političko-ideološkog konvertitstva skliznuli u remetinačke uze ili se blamirali po medijima. Čak je i cijela stranka prvostupanjski osuđena za pljačkanje vlastitog naroda, a bivši joj apsolutni vođa i premijer odavna sjedi u Remetincu s neviđenim brojem najtežih optužbi. Sedam preostalih godina, u dva navrata, vladao je SDP (pokojni Ivica Račan od 2000. i sada Zoran Milanović) sa svojim šarenim družinama podjednako lijenih, nesposobnih i posve pogrešnih, slučajnih i zalutalih likova u ozbiljan posao vođenja države.
Taj državni posao nisu valjano odradili ni HDZ niti SDP. Povijesno će ostati dužni i budućim naraštajima zbog nesreće koju su im prouzročili. Kako to da odjednom znaju i mogu to, što jučer i prekjučer nisu znali ni mogli, pa je sve otišlo kvragu? Čime je zaslužila opet biti na vlasti buljumenta, recimo, Karamarkovih saborskih zastupnika, gotovo odreda neuspješnih bivših ministara, poznatih po uhljebništvu, neki po kriminalnim aferama i poltronskom pretrčavanju od Tuđmanovih i Sanaderovih do jasala Jadranke Kosor i aktualnog šefa HDZ-a? Okreću leđa jedni drugima čim osjete da im to donosi korist (položaj i novac) i spremni su u svakoj stotinki sekunde pljunuti u ruku koja ih je hranila.
Čime je ta družina profesionalnih uhljeba opet zaslužila vlast? Ničim. Demokraciji u Hrvatskoj nasušno je potreban propuh. Vrag će ga znati za
što vrijedi povjeriti državne ključeve na rok 2016.-2019. Tomislavu Karamarku, Ivanu Šukeru, Domagoju Miloševiću, Davorinu Mlakaru, Duji Marasoviću, Božidaru Kalmeti, Josipi Rimac, Radimiru Čačiću, Vesni Pusić, Milanu Bandiću, Ivi Josipoviću, Vesni Škare-Ožbolt, Jadranki Kosor, Nikici Gabriću, Ljubi Jurčiću, Milanki Opačić, Ingrid Antičević, Josipu Leki, Branku Hrgu… Što su oni sa stotinama klonova na svim razinama bivših i aktualne vlasti i njihove stranke učinile dobra za ljude prisiljene prekopavati kontejnere, preživljavati u pučkim kuhinjama, nezaposlene, ovršene, blokirane, mlade koji se iseljavaju…? Uglavnom ništa. Ipak, grebu se za vlast.
Čime su zaslužili doći na vlast, pod Karamarkovom dirigentskom palicom, Đuro Glogoški, Josip Klemm (Ante Deur se već ugnijezdio na Pantovčaku), Dražimir Jukić, Tomislava Josića (privremeno na udobnoj poziciji u vukovarskoj gradskoj neovlasti), Josip Đakić, Mladen Markač… Bez obzira na “mitingašku istinu” nekoliko desetaka tisuća “za dom spremnih” iz zadrtih U-ešalona čavoglavsko-kninskog Thompsonovog zdruga, koji primitivna “događanja naroda” žele prikazati kao prevladavajuću volju građana. U razjarenoj areni okreću palac gore ili dolje. “Mitingaškoj istini” i režiranim “događanjima naroda” otvoreno sekundira političko-ideološka isključivost duhovno i ljudski nesavjesnog katoličkog klera, gotovo beziznimno upregnutog u nečasnu rabotu sijanja mržnje, podjela i prizivanja sudnjeg dana za sve neistomišljenike.
Što je taj krug vlastohlepnih (ultra)desničarskih janjičara uopće kadar donijeti dobra građanima, osim isključivosti totalitarističkog kroja, zamotane u neuki larpurlartizam kakav, unaprijed im gurnut pod nos, najčešće nisu u stanju ni razgovjetno pročitati. Ni na šatoraškim, iznuđenim presicama niti u prigodama kakva je “braniteljski” govor (Dražimir Jukić) na kninskoj proslavi 20. obljetnice VRA Oluje. Što su i kada svoje, razumno, građanski savjesno, politički pošteno, iz glave kazali Đuro Glogoški, Josip Klemm ili rečeni Jukić, a da to nije od riječi do riječi HDZ-ov predizborni agitprop? Kada je Tomislav Karamarko, čime i kako smisleno, politički korektno i ljudski prihvatljivo argumentirao svoju ambiciju da zasjedne u premijerski fotelj? Čime on, osim šupljim nacionalizmom, jamči da je inteligentniji, verbalno okretniji i rukovodno spremniji od Milanovića?