Kult fleksibilizacije tržišta rada zahtijevat će daljnji porast nesigurnih oblika rada, pa tako i agencijskog. No čak je i Europska komisija priznala propuste Direktive o radu putem agencija za privremeno zapošljavanje, koju su članice Europske unije bile obavezne ugraditi u nacionalna zakonodavstva. Pitanje je kada i kako će se radništvo suprostaviti ovom negativnom trendu.Nakon više od desetljeća poslovanja privatnih agencija za zapošljavanje u Republici Hrvatskoj dvije su stvari jasne: prva, agencijski rad smanjio je prava radnicima i druga, agencijski rad oblik je rada koji je u porastu. Prva agencija za obavljanje djelatnosti u vezi sa zapošljavanjem u Republici Hrvatskoj, UPS d.o.o. agencija za privremeno zapošljavanje, s radom je započela 2003. godine. Broj registriranih agencija s godinama je rastao, te u Hrvatskoj danas posluje 46 privatnih agencija za posredovanje pri zapošljavanju, te 81 agencija za privremeno zapošljavanje. Porast broja agencija, uz Hrvatsku, bilježe i druge zemlje članice Europske unije. Prema podacima Međunarodnog udruženja agencija za privremenozapošljavanje udio agencijskih radnika u ukupnom broju zaposlenih u Hrvatskoj iznosi 0,4 posto, u Njemačkoj 2,2 posto, u Britaniji čak 3,8 posto, a na području EU 1,6 posto.
“U dijelu javnosti u Hrvatskoj postoji određena doza podozrivosti i nepovjerenja prema radu preko agencija za privremeno zapošljavanje. Tržište usluga agencija za privremeno zapošljavanje još uvijek je u razvoju, a nepoznavanje načina njihovog rada jedan je od razloga tog nepovjerenja. Ujedno, u Hrvatskoj postoji tradicionalna sklonost građana prema zapošljavanju na neodređeno vrijeme i to dugi niz godina kod istog poslodavca. Međutim, iako sporije, i hrvatsko tržište rada mijenja se u skladu s ekonomskim i tehnološkim, pa i sociološkim promjenama. Potrebe za agencijskim uslugama će se povećavati i sigurno se može očekivati porast broja osoba koje će raditi preko agencija”, za H-Alter je kazao znanstveni savjetnik Instituta za javne financije Predrag Bejaković. S njim se slaže predsjednik Centra za javne politike i ekonomske analize Daniel Hinšt:
“U Hrvatskoj se radi o jednoj od najperspektivnijih djelatnosti u sektoru profesionalnih i poslovnih usluga te je za očekivati daljnji rast broja privatnih agencija, što svakako treba pozdraviti.”
Promjene koje se neprestano događaju na tržištu rada na ovaj ili onaj način utječu na položaj radnika, te posredno na društvo u cjelini. Što se to promijenilo, te koji su ekonomski, tehnološki i sociološki uzroci pojave privatnih agencija za zapošljavanje ne znamo, jer nemamo gotovo nikakvih podataka niti istraživanja na temelju kojih bi mogli ozbiljno raspravljati o agencijskom zapošljavanju u Hrvatskoj.
Neučinkovitost HZZ-a izrodila agencije za posredovanje?
Sve veći broj agencija ukazuje na činjenicu da se na tržištu rada pojavila potreba za drugim posrednicima, pored Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Predsjednik Novog sindikata Mario Iveković smatra to posljedicom neučinkovitog rada HZZ-a:
“Problem je taj što je njegov rad podređen interesima državnog aparata, a ne interesima korisnika. Tako se ulaže veliki trud da se radnike, koji su ostali bez posla, skine s popisa korisnika materijalnih prava uvođenjem tečajeva i obaveznih savjetovanja, koja uglavnom ne dovode do zapošljavanja ni kada se redovito pohađaju. Radnike se šalje na razgovore poslodavcima za koje se zna da ne isplaćuju plaće. HZZ se, nažalost, niti ne shvaća kao mjesto gdje se može dobiti pomoć pri zapošljavanju, već kao obaveza. Zato nezaposleni traže pomoć kod privatnih agencija.”
Upravo o tome u svom radu Službe za zapošljavanje pred izazovima tržišnih promjena piše Ranko Markuš, rukovodilac bosanskohercegovačkog Projekta za zapošljavanje mladih. On definira ulogu javnih službi za zapošljavanje na tržištu rada i analizira njihov položaj u novonastalim tržišnim odnosima:
“Upravljanje ljudskim resursima iz ugla privrede postaje jako važan faktor, a trajna reintegracija radne snage veliki problem iz ugla Javnih službi za zapošljavanje(JSZZ). Posredovanje na tržištu rada je osnovna djelatnost JSZZ, ali i usluga od koje klijenti najviše očekuju, jer standarde osim javnih službi postavljaju i privatne agencije za zapošljavanje. Sve je zastupljenija decentralizacija, a primjetna je tendencija podugovaračkih odnosa sa eksternim pružaocima usluga iz privatnog sektora. JSZZ ne organizuju i isporučuju sve usluge samostalno, a od 90-tih godina 20. vijeka uspostavljaju saradnju sa mnogobrojnim akterima na tržištu rada koji pružaju različite usluge. Istovremeno JSZZ su pod stalnim političkim i javnim pritiskom, a primorane su da djeluju sa ograničenim budžetima, a koji sa rastom nezaposlenosti i potrebe za efikasnim JSZZ paradoksalno ne rastu.”
Hrvatski zavod za zapošljavanje surađuje s privatnim agencijama od njihovog ulaska u upravljanje ljudskim resursima. On “potiče i podržava svaku aktivnost tržišta rada kojom se povećava zaposlenost i zapošljavanje nezaposlenih osoba, pa tako podržava i aktivno surađuje s agencijama za posredovanje pri zapošljavanju”. No ipak, službeno se naglašava da HZZ “kao javna ustanova pruža svoje usluge poslodavcima besplatno dok privatne agencije za posredovanje pri zapošljavanje svoje usluge naplaćuju”.
Agencijski rad – dobra vijest za kapital, loša za radnika
U slučaju agencija za privremeno zapošljavanje, čiji je rad reguliran Zakonom o radu, riječ je o tripartitnom radno – pravnom odnosu radnik-agencija-poslodavac, koji dodatno onemoćava radnika. Poslodavac ovaj oblik rada može koristiti zbog sezonskog povećanja posla, za zamjenu odsutnih radnika, kao probni rok, ukoliko mu radnik pojedine obrazovne ili kvalifikacijske razine treba samo privremeno, za rad na projektima s određenim rokom trajanja ili za rad u državnim tijelima koja su pod zabranom zapošljavanja (jer privremeni radnici ne ulaze u stalan broj zaposlenih). Znanstveni savjetnik Ekonomskog instituta Danijel Nestić smatra jačanje značaja rada preko agencija sastavnim dijelom suvremnog razvoja u globaliziranom svijetu u kojemu su promjene sve brže, a konkurentski pritisak sve jači:
“On je naprosto došao iz potrebe poslodavaca za većom fleksibilnošću u vremenu kad je poslovanje sve nesigurnije. Poslodavac danas ima posla, dobar ugovor, već sutra ugovor može izgubiti, kao i pola svojih poslova i klijenata. U takvoj situaciji, ako želi preživjeti i sačuvati zdravu jezgru poslovanja, mora biti fleksibilan i u mogućnosti brzo prilagođavati broj radnika. Zapošljavanje preko agencija je dobro rješenje u tim situacijama.”
Član Radničke fronte Mate Kapović upozorava kako su takvi poslovi za radnike izvor stresa zbog svoje nesigurnosti i vrlo fluidnih primanja:
“Na tržištu, preciznije kapitalu, postoji potreba za svime što povećava moć vlasnika kapitala nauštrb radnika. Agencije su tu jedan od vidova modernog razvoja ‘tržišta rada’. Kao i dislokacija proizvodnje, prekarizacija, outsourcing… Agencije su svojevrsna stovarišta rezervne armije rada, odakle kapital po potrebi može grabiti i uzimati onoliko radne snage koliko mu treba – danas 50, sutra 30, preksutra 60 radnika, ovisno o dinamici posla, bez brige o tome da će mu dio radnika stajati neiskorišten, bez često komplicirane procedure zapošljavanja i otpuštanja.”
Iz sindikalne perspektive Iveković oštro kritizira ozakonjenje rada agencija za privremeno zapošljavanje, te vjeruje kako su jedina dva razloga njihovog postojanja rušenje radničkih prava i ostvarenje extra-prihoda pojedinaca putem provizija:
“Ne znam koje su to situacije u kojima se problem nekog dodatnog, pojačanog ili sličnog posla ne bi mogao riješiti zapošljavanjem novih radnika na određeno vrijeme (dok traje potreba, odnosno povećani obim posla) ili angažiranjem neke druge tvrtke na poslovima koje matična tvrtka ne može odraditi svojim kapacitetima.“
Zakon ima rupe ili je sam zakon “rupa”?
Posljednje izmjene Zakona o radu ugradile su EU direktivu o načelu obveze jednakog postupanja prema ustupljenim radnicima u svoje propise. Tako Zakon o radu propisuje jednaku plaću i uvjete rada: radno vrijeme, odmori i dopusti, osiguranje mjera zaštite na radu, zaštite trudnica, roditelja, posvojitelja i mladih, te zaštita od nejednakog postupanja u skladu s posebnim propisom o suzbijanju diskriminacije; ukoliko kod korisnika postoji radno mjesto za koje se radnik ustupa. Ukoliko kod korisnika ne postoji radno mjesto za koje se radnik ustupa plaća se utvrđuje ugovorom o ustupanju radnika. Na zakonsku regulativu podložnu manipulacijama u praksi upozorava Bejaković iz Instituta za javne financije:
“Istina, tu se javlja poteškoća zato što Zakon o radu ne regulira cijenu rada radnika, već samo propisuje pravila koja su stranke radnog odnosa obvezne primjenjivati pri određivanju cijene rada pojedinačnog radnika, a to su plaća i uvjeti rada. Problematika definiranja plaće proizlazi iz različitosti definiranja plaće u internim propisima različitih korisnika. ZOR ne nabraja poimence što sve (ne)ulazi u osnovnu plaću, već se to uređuje kolektivnim ugovorom ili individualnim ugovorom o radu, odnosno pravilnikom o radu. Zbog ekstenzivnog (maksimalističkog) tumačenja već ionako široko postavljenje pravne norme, stimulacije (bonusi) i dodaci na osnovnu plaću, redovito se obračunavaju u prosječnu plaću.”
Čak je i Europska komisija priznala propuste Direktive o radu putem agencija za privremeno zapošljavanje, koju su članice Europske unije bile obavezne ugraditi u nacionalna zakonodavstva. Analiza je pokazala kako u nekim slučajevima odredbe direktive nemaju stvarni učinak na poboljšanje zaštite agencijskih radnika.
Nedorečeno zakonodavstvo otvoreno je za različite interpretacije, što dovodi do nepoštivanja načela jednakog postupanja, a što znači da u praksi postoje razlike u cijeni rada ustupljenih radnika i radnika zaposlenih kod korisnika. Drugi veliki problem s kojim je suočeno agencijsko radništvo jest nemogućnost sindikalnog organiziranja. Dislociranost privremenih radnika otrgnutih sa stalnih radnih mjesta dodatno otežava položaj radnika.
“Za kapital je tu također pozitivno i to što su to ‘privremeni radnici’ koji, s obzirom da ni sami ne znaju gdje će sutra raditi, teško da se mogu pobuniti, štrajkati i organizirati. U konačnici to i ne mogu protiv kapitalista kojemu su ‘iznajmljeni’, nego protiv njihove matične agencije (što kapitalistu-iznajmljivaču odgovara). Takvi radnici se općenito teško mogu organizirati i izboriti za svoja prava s obzirom da ih se stalno premješta s posla na posao, ne znaju gdje će, s kim i koliko raditi”, kaže je Kapović.
Stvorili smo čudovište!
U svom radu Agencije za privremeno zapošljavanje pravnik Kristijan Čujko bavi se analizom hrvatskog radnog prava, te prirodom tripartitnog odnosa radnika, agencije i korisnika i problemima vezanima uza nj:
“Fleksibilizacija radnog zakonodavstva nametnula je privremeno zapošljavanje kao alternativu klasičnom načinu zapošljavanja. Odnosi na tržištu rada su usmjeravali razvoj privremenog zapošljavanja i određivali njegov tempo; postotak privremeno zaposlenih radnika u ukupnoj radnoj populaciji sve brže raste i pokazuje da bi u skoroj budućnosti takav oblik rada mogao dominirati. Većina radnika takav radni odnos prihvaća jer nema drugog izbora, a samo manji dio zato što im to odgovara. To pokazuje da na tržištu rada vodeću ulogu imaju poslodavci, jer je ponuda radne snage u pravilu veća od potražnje za njom. Suočeni s opasnošću nezaposlenosti, radnici su primorani prihvatiti ovakvo rješenje. Poslodavci, kao jača strana, svoj interes vide u tome što broj zaposlenih mogu brzo i efikasno prilagoditi obujmu posla uz smanjenje troškova.”
Trend zapošljavanja putem agencija zasigurno je u porastu, a njegov vrhunac tek očekujemo. U kojem će se smjeru razvijati i s kakvim posljedicama po radništvo pitanje je državne (de)regulative. Dva su jasna smjera: minimalno regulirati kako bi se zaštitila temeljna radnička prava i spriječila diskriminacija ili značajno ograničiti ili čak potpuno onemogućiti takav oblik rada? Iveković iz Novog sindikata smatra “da je uopće nepotrebno postojanje agencija za privremeno zapošljavanje, te da su “suvišne sve odredbe koje reguliraju rad takvih agencija i posljedično status radnika zaposlenih preko agencija.” Zabrana rada privatnim agencijama za zapošljavanje može se činiti radikalnom mjerom koja će destabilizirati tržište. Ipak, zbog uvjeta visoke nezaposlenosti i niske socijalne sigurnosti, Međunarodna organizacija rada (ILO) je 1933. godine Konvencijom 34 zabranila djelovanje privatnih agencija koje naplaćuju svoje usluge u razdoblju od tri godine, kako bi ojačale državne službe za zapošljavanje. Nakon 16 godina, 1949. ILO je popustila prema privatnim agencijama, no Konvencijom 96 propisuje obavezu države da striknim pravilim regulira njihov rad, te joj ostavlja mogućnost privremene zabrane njihova djelovanja.
Danijel Nestić s Ekonomskog instituta upozorava kako državna regulacija agencija može za krajnju posljedicu imati povećanje nezaposlenosti, što je možda i uzrok velikog broja nezaposlenih u Hrvatskoj:
“Onemogućavanjem rada preko agencija ograničava se fleksibilnost poslodavaca. U tom slučaju, poslodavac će pokušati minimizirati oscilacije u poslovanju, pa će u fazi booma preuzimati manje novih poslova kako bi izbjegao troškove otpušanja u fazi kad se smanjujem poslovanje. Općenito će preuzimati manje rizika. Općenito će zapošljavati manje radnika. Ili će preseliti poslovanje u inozemstvo gdje postoje opcije veće fleksibilnosti. Na razini nacionalnog gospodarstva će tada biti manje zaposlenih i više nezaposlenih. To je rizik pretjerane regulacije.”
Članica talijanske konfederacije radničkih sindikata Inca, koja djeluje na području Velike Britanije, prošle je godine, u suradnji s Europskom komisijom, objavila studiju Accessor koja iznosi poražavajuće rezultate o drastičnom povećanju radničke nesigurnosti što proizlazi iz fleksibilizacije tržišta rada. Ugovore na neodređeno s punim radnim vremenom, s plaćenim prijevozom, mirovinskim i zdravstvenim i ostalim beneficijama iz takvih ugovora, sve češće zamjenjuju atipični ugovori: ugovori na pola radnog vremena, privremeni ugovori, ugovori preko agencija za zapošljavanje i slični, za radnike nepovoljni oblici rada. U posljednjih dvadeset godina atipični oblici rada u EU su narasli s 8 posto na 14 posto, u Njemačkoj s 25 posto na 33 posto, a u Francuskoj sa 16 na 25 posto, što znači da je svaki četvrti radnik u nesigurnom radnom odnosu.
S druge strane, istraživanja već potvrđuju kako agencijskim radnicima opada kvaliteta života. “Europska fondacija za poboljšanje životnog standarda je provela istraživanje koje je pokazalo da su radnici zaposleni preko agencija za privremeno zapošljavanje bili slabijeg zdravlja, s niskim sigurnosnim radnim standardom, lošom kontrolom glede radnih uvjeta i radne situacije i s nezanimljivim radnim sadržajem”, zaključuje Čujko u svom radu.
“Kult” fleksibilizacije tržišta rada zahtijevat će daljnji porast nesigurnih oblika rada, pa tako i agencijskog, to je neupitno. Pitanje je samo kada i kako će se radništvo suprostaviti ovom negativnom trendu. Mantra “bolje ikakav nego nikakav”, posao naravno, neće riješiti radničke probleme.