Koliko zapadnjaka se infiltriralo – ne među „migrantima“, već legalnim diplomatskim, medijskim ili humanitarnim osobljem – u zemlje odaklem dolaze tsunamiji očajnika, kako bi (kako jesu!) posijali sjeme građanskih ratova u kojima nije stradalo “tek” nekoliko desetaka, već desetine i stotine hiljada ljudi! Ustrašeni ludilom koje se od mjesta gdje ste „čačkali mečku“ – pokušajte se sjetiti koga ste zaokružili na glasačkom listiću! – prelilo na vaše ulice, pomislite li ikada na vama slične koji u hiljadama milja udaljenim gradovima svakodnevno ginu od vaših aviona ili oružja koje ste prodali zaraćenima, kako bi vam elite tamo ostvarile svoje ciljeve, a ovdje umnožile dobit?
Zapad, čitaj EU predvođena kao (kvazi)istomisleno krdo, svojim predvodnikom SAD, predstavlja osnovni agens koji drma globalnom svjetskom politikom. Zanemarit ćemo kulturalni, znanstveni i tehnološki utjecaj Zapada, koji bi – lišen agresivnog pristupa – već i sam po sebi mijenjao civilizacijsku sliku svijeta, i ograničiti se na utjecaj politike u smislu promoviranja najprizemnijih ekonomskih interesa kapitalističkih elita, praćenih podrškom (pot)kupljenih medija. Ako je “ekonomija” – konkretne firme, konkretnih vlasnika (individualnih ili dioničarskih) – sponzor medijima, onda je za potonje samorazumljivo da neće gristi ruku koja ih hrani. Mogli bismo reći da na teorijskoj razini sprega ekonomija-politika-mediji hrani i potiče globalne promjene koje su sve sem spontanog karaktera. One su strogo usmjerene u prid ostvarenja – po svaku cijenu, gdje se ljudski životi tretiraju samo kao podrška ili protivljenje njihovim zamislima (koje u tom slučaju bez pardona treba eliminirati) – interesa projektanata globalizacije koja se odvija pred našim očima. Ponovimo, nije to povezivanje svijeta temeljem prirodnog razvoja znanosti, tehnike, tehnologije, miješanja kultura i jezika,… – to je proces kojim se rukovodi, čak i bez posezanja za toliko popularnim “teorijama zavjere”. Nema nekog središta moći od par desetaka ili stotina mogula koji pokreću stvari, te bi njihovom eliminacijom bile ispravljenje “krive Drine” – to je naprosto popratni dio usvojenog svjetonazora proširenog do krajnosti na ekonomsku i političku sferu, sa posljedicama koje nam se dešavaju lično ili pred našim očima, nesvijesni da sutra i naše živote mogu mnogo direktnije zakačiti negoli to inače čine. “Teorijski” pristup ekonomsko-političkih oligarhija samo treba alat za praktičnu provedbu, a dva su sistema moći kojima se to čini: financijski i vojni. Ukoliko zakaže prvi, jer, zaboga, svi smo mi civilizirana čeljad (mislim na zapadnjake), zar ne? – poteže se drugi kao konačni argument, pojačan uobičajenim produktima njegove primjene: mrtvim tjelesima, invalidima, raseljenima, upropaštenim životima i razorenom infrastrukturom, s tim što je poslijednji ponajmanje bitan. Već će kompanije i banke uložiti svoja sredstva za obnovu razorenoga, izvlačeći pritom beskrajno više od uloženoga. Lijepo je to opisano u intervjuu direktnog učesnika, svjedoka iz prvih redova „civilizacijskog“ postupanja Zapada – čovjeka koji se pokajao pa želi s nama podijeliti svoje grijehe, možda očekujući da će mu se to uzeti u obzir u Čistilištu. Pustimo li besplodno moraliziranje po strani, mora se priznati da takvim preobraćenicima iz tko zna kojih razloga – ne isključujući onaj etički – moramo ipak odati priznanje, jer su se po cijenu svojih života odlučili dati direktna svjedočenja o postupcima svima znanim i po posljedicama vidljivim, ali prosječnom čovjeku teško dokazivim. John Perkins, Snouden, Bradley Manning ili nezavisni novinar Asange, te niz poznatih i javnosti nepoznatih imena, zaslužuju naše priznanje, mada je odnos prema njima najčešće licemjeran: “jesi vidio, jesi čitao, gle što nam rade,…”, i potom duboka tišina i posvemašnja nezainteresiranost šire javnosti za obznanitelje istine. Netko reče da je pogled u oči istine neizdrživ, pa je zato i škicamo oborena pogleda. Manning u zatvoru, Snouden prisiljen tražiti spas u Rusiji, Asange u londonskoj ambasadi Ekvadora,…, a istina iz naših mozgova potisnuta u prostore debelog mesa.
Posljedica ovih ofrlje naznačenih pristupa su – uz zanemarivanje mrtvih kojima je to ionako svejedno – hrpe izbjeglica, koje eufemistički, da si smirimo savjest, nazivamo migrantima, ili u nešto realnijem tonu – prisilnim migrantima (prisjetite se, jeste li i vi bježeći od rata bili migranti ili izbjeglice). Treba jasno reći, oni su izbjeglice koje spašavaju vlastite živote pred posljedicama zapadnjačke politike, kojoj domaćini služe samo kao slijepo oružje ostvarenja. Prizna li se to, onda se u idealnom, utopističkom svijetu za postojeći raspored stvari i moći, mijenja politika, a ne – poput EU – rješavanjem krize smatra bombardiranje brodova poduzetnih kriminalaca, kojima se u ruke predaju izbjeglice spašavajući najvrednije što imaju. Živote svoje i svojih obitelji. Onda su kampovi za prihvat izbjeglica samo licemjerno – privremeno, za prvu silu i s izbjegličke strane prihvatljivo rješenje (u nemirnom moru hvataš se prve plutajuće daske) – pravdanje svoje navodno slobodoumne i demokratske paradigme o slobodi, bratstvu i jednakosti. Samo, čijoj? Naravno, niti je pravi problem kako prihvatiti toliki broj proizvoda vlastite politike koji se utekao – tražeći spas – upravo pravim krivicima svoje kalvarije, čiji jedan dio kao da proročki opisuje Géricaultova slika „Splav Meduze“,
niti su to vatrogasne i za javnost kratkoga uma i pamćenja plasirane mjere, koje bi trebale demonstrirati humanost Zapada (što pada u vodu već prilikom razilaženja o broju i „pedigreu“ izbjeglica koje trebaju/mogu primiti, ili građenjem zidova među državama). Pitanje koje vodi ispravnom odgovoru – a taj smo već istakli kao promjenu zapadnjačke politike – je, zašto iz Gadafijeve Libije ili Asadove Sirije, prije no se Zapad umiješao sa svojim „humanističkim“ konceptima, nije bilo navale izbjeglica spram (uglavnom razvijenijih) članica EU? Amerika s visoka i cinično može pratiti zbivanja, s obzirom da je predaleko kako bi se pretrpani brodovi uputili ka njenim granicama. Doduše, tko zna, možda bi ih onda zaštitili morskim zidom sazdanim od plutajućih mina, kao što to čine prema Meksiku građenjem ograda i zidova. Inače, ni govora nije bilo o kvotama koje „Novi svijet“ može primiti, kad su potomci Evropljana a preci današnjih bijelih Amerikanaca, hrpimice nadirali otimajući zemlju i istrebljujući starosjedioce. Ili pri uvozu robova, predaka današnjih Afroamerikanaca. Ili kod naseljavanja područja današnje Južnoafričke Republike. Ili…
U cijelom tom, u osnovi ekonomskom problemu (mada izbjeglice primarno bježe spašavajući živote) koji elite forsirano predočuju javnosti u isključivo humanitarnom obliku, mediji igraju ogromnu ulogu. Upravo oni što su potkupljeni kao psi lajavci, s ciljem da – obezbjeđujući karavani elita daljnje sijanje smrti i berbu deviza – nalaju javnosti što više laži u korist gospodara, kako se ne bismo bavili uzrocima logičnih posljedica (izbezumljenih ljudi koji traže spas) njihova djelovanja. Nećemo sad o “analizama” posljedica – koje kao da proizlaze iz analnog trakta “stručnjaka” pa im otuda i ime – kojih su prepuni mediji, većma izbjegavajući spominjati uzroke, a ističući tek kvazihumane poteze uzročnika (svojih država, politika i vođa, točnije – sistema, u kojem u ime svoje koristi oni djeluju). Shodno indoktrinacijama, reakcije većeg dijela javnosti su upravo onakve kakve su predviđeno poželjne. Prvi utisak koji liči na začetke empatije, brzo čili u propitivanja: koliko moramo izdvajati za toliki broj izbjeglica (koliko ste izdvojili za ratne igre u njihovim državama?); ovdje je nazaposlenost – oni će nam oteti posao; oni su druga kultura, druga rasa (boja puti vam nije smetala dok ste koristili njihov robovski rad), drugo sve – samo ne jedino ono što stvarno jesu: ljudi u nevolji koje ste upravo vi uzročnici! Među tako generiranim strahovima, za koje se ne može reći da nema i opravdanih – zaboravimo li da svi koji ih izražavaju izbjegavaju bitni čimbenik, vlastitu odgovornost za tekuće stanje stvari – od individualne, preko političke, državne i sistemske – taknut ćemo se jednog koji je možda još i najjači. Koliko islamističkih fanatika će se samo infiltrirati među izbjeglice, kako bi kod nas (na Zapadu!) vršili terorističke akte? I to se onda koristi u prilog ograničenju, kod najkonzervativnijih i protiv bilo kakvog prihvata posljedica vlastitih nedjela tisućama kilometara daleko od granica. Zaobići ćemo i pitanje zašto bi pripadniku druge kulture (svakako, ogromnoj manjini njih) uopće palo na pamet aktivirati eksploziv, pritom prinoseći i sebe kao žrtvu, na nekom londonskom, pariškom, madridskom ili – danas, sutra – trgu regionalnih gradova? Očito za to postoji razlog (nisam rekao opravdanje!) koji izbjegavamo ozbiljno razmatrati, čime bismo se približili stvarnom uzroku stanja stvari.
U paničnom strahu (osobni strah za vlastiti život je posve razumljiv) od fanatizma atentatora samoubojica koji će se infiltrirati među nas, i pritom – raznijevši se – pobiti nekoliko desetaka pripadnika “vrhunaca svjetske civilizacije”, smeće se s uma druga strana medalje. Koliko zapadnjaka se infiltriralo – ne među „migrantima“, već legalnim diplomatskim, medijskim ili humanitarnim osobljem – u zemlje odaklem dolaze tsunamiji očajnika, kako bi (kako jesu!) posijali sjeme građanskih ratova u kojima nije stradalo “tek” nekoliko desetaka, već desetine i stotine hiljada ljudi! Ustrašeni ludilom koje se od mjesta gdje ste „čačkali mečku“ – pokušajte se sjetiti koga ste zaokružili na glasačkom listiću! – prelilo na vaše ulice, pomislite li ikada na vama slične koji u hiljadama milja udaljenim gradovima svakodnevno ginu od vaših aviona ili oružja koje ste prodali zaraćenima, kako bi vam elite tamo ostvarile svoje ciljeve, a ovdje umnožile dobit? O tome, političari, mediji i javnost država čije granice su zapljusnuli spomenuti valovi, ne razmišljaju, a pokušaji takvog pristupa se ignoriraju ili prigušuju već u začetku. Mediji se radije bave uplakanom djevojčicom kojoj Merkelova odbija, pa potom prihvaća azil – ne problematizirajući suviše tom prilikom zašto ga je prvo odbila a potom prihvatila, i moraju li se i ostale izbjeglice rasplakati kako bi se prema njima postupalo ljudski? Djevojčica i njena obitelj imali su sreću, i to je jednostavno to – što nam baš ništa ne govori o navodnom humanizmu visova zapadne civilizacije. Već o licemjerju sistema koji je ustanovila, politike koja u tom okviru bezdušno ostvaruje svoje profitne interese, te javnosti koja se učas rasplače nad jednom sudbinom ignorirajući stotine tisuća sličnih ili još gorih. Spas jedne duše ne znači ništa za potunoće tisuća drugih.
Često se postavlja pitanje – pa i u nas, u regiji – zašto se ništa ne učini sa strane baze (naroda, radništva, ljudi) da se stvari promijene. Povijesna je činjenica koju ne treba obrazlagati upućenijima, da se stvari stubokom mijenjaju kad “sazrije vrijeme”. No, zašto njemu treba tako dugo do sazrijevanja? Lično ne volim pretjerano miješanje bioloških, darvinističkih i prirodoznanstvenih zaključaka u socijalnu sferu – objašnjene socijalnih zbivanja temeljem zaključaka s prirodoslovnog područja. Posebno kad se socijaldarvinističke alegorije koriste u opravdanju i cementiranju bitno nehumanog sustava. Ipak, radi se o tome kakve i koje analogije odabiremo, te u kolikoj mjeri ih koristimo da bismo lakše shvatili kalvariju ljudskog roda, od nedraga do neznana koje ni proroci ne mogu vidjeti. Iole bistrijem čitatelju je jasno da je srednji sloj formiran u jugoslavenskim okvirima, doveden do tolike degradacije da se od nje sporo oporavlja (što je veliko pitanje), dok je sirotinja praktički bačena na socijalnu skrb, u prihvatilišta, na ulicu i pučke kuhinje. Zašto se takvi deklasirani slojevi ne dignu na “stražnje noge”, te ne zbace svoje upropastitelje s trona obloženog opljačkanim dobrima i kostima žrtava proteklih ratova? Odgovor je prilično jednostavan(?) – inercija.
Iz fizike je poznato da svaki sustav prepušten samom sebi, stremi zauzeti stanje stabilnosti, koje može potrajati dulje ili kraće vrijeme – u poslijednjem slučaju ga i nazivamo samo metastabilnim. Svaki sistem nastoji očuvati takav tip (meta)stabilnog stanja iz kojega ne izlazi spontano, već samo na neki poticaj. To opiranje promjeni stanja naziva se inercijom ili tromošću sistema. Upravo tromost ljudske psihe i nije negoli najveća kočnica (uz nagon samoodržanja, nazovimo ga strahom za vlastitu egzistenciju, još bolje – za svoj život) revolucionarnim promjenama ustroja ljudskog društva koje bi iznjedrile – ako ne pravedan, a ono pravedniji svijet. Ako ste bili pripadnik srednjeg sloja, zauzeli ste neku – u danim uvjetima – stabilnu socijalnu nišu. Promjena vanjskih uvjeta, na koje ste direktno ili indirektim mogli i vi (ali i niste morali) utjecati, izbacila vas je iz stanja stabilnosti za koje ste bili uvjereni kako je ne samo doživotno, već će vrijediti i za vaše potomke. Ostali ste bez posla. Prvi refleks je (uz grozničavo traženje zaposlenja koje nije za sve uspješno, a za većinu onih koji uspiju je nesrazmjerno lošije plaćeno) da možete nekako živjeti od ušteđevine i prodaje “obiteljskog srebra”. Spustili ste se iz dotadašnje, u neku nižu, relativno još uvijek stabilnu nišu vlastitog života, prilagodivši se uslovima i moleći boga da vam ne bude i gore. Ali kako zlo ne mari za molitve i ne čeka, možda ste bili prinuđeni prodavati prazne boce, kako bi – bilo dopunili svoj budžet (prehrana, djeca, školovanje, režije,…), bilo spašavali svoju nepokretnu imovinu koju ne možete jesti, od zapljene uslijed silnih zaduživanja poduzetih da očuvate ljudskost novostečenog modusa svog života. Potom ste, možda, morali prodati nekretnine da vratite dugove, te ste prisiljeni uzeti podstanarski status – bilo kod nekoga tko vas bezočno iskorištava, bilo kod nekoga tko na podjednaki način kao vi kuburi da preživi. ‘Ajd’, ide i ovako nekako – ne dao Gospod da stvari krenu na gore; želite očuvati makar i ovaj svoj degradirani status ljudske osobe, već dva nivoa ispod srednjeg sloja koji ste zauzimali. Ali, nesreća nikad ne spava – žena vas je ostavila, pali ste na socijalnu skrb i sad preživljavate sa 100Eu plus povrat ambalaže, hraneći se salamama cijenom prilagođenom daljnjem isisavanju sirotinje. Niste sigurni jesu li one od mljevene piletine, kostiju ili štakorovine, ali – još ste živi, gurate nekako, čuvate svoj status od promjena na još gore. Onda se odjednom nađete na cesti, transformirani od dičnog pripadnika srednjeg sloja u beskućnika koji dane provodi uz jedan obrok pučke kuhinje, 100Eu socijalne pomoći i “humanitarni” prihvat Crvenog križa koji vam dopušta da od 19 na večer do 7 u jutro spavate u njegovon prostorijama. U svakoj od ovih faza boravaka u svojim metastabilnim nišama, vi gledate očuvati sve srozaniji položaj moleći se da ne bude još gore. Doklem? Na to odgovor ne zna ni vjetar, već samo povijest! I pas kojega neprestano kinje, konačno ugrize mučitelja.
Pa se vratimo našim izbjeglicama. Dok ste vi zauzeli jednu od poslijednjih metastabilnih niša, prije negoli sa stotinama ili milijunima sličnih odlučite pokazati da niste figurica za premještanje po planetarnoj igraćoj ploči elita, izbjeglice su stigle do one zadnje, niže koje je preostala samo borba za vlastiti biološki život, jer su preslabi da se odupru sukladnom ataku zapadnih jastrebova i domaćih lešinara. I zato su na vašim granicama, većina ne stoga da bi vas pobila, ali golema manjina i takvim djelima upozorava kako je red da se zamislite. Da se nevolja – kojoj je to jedna od glavnih osobina – poput poplave, jednog dana ne prelije i na vas. A gdje ćete tada migrirati? U Libiju, Siriju, Somaliju, Nigeriju, Palestinu,…? Ili će i rodna gruda biti dovoljna da apsorbira kosti ljudskih bića koja nisu na vrijeme razmišljala kako nisu jedina, niti ičim privilegirana pred drugima na ovom svijetu. Sem možda svojim nerazumijevanjem, licemjerjem, netolerancijom i ohološću. Naravno da je realnost mnogo kompleksnija od opisanoga, pa svatko može neku partikularnu njenu manifestaciju upotrijebiti za pobijanje rečenoga. Kao što zakon gravitacije možete pokušati pobijati činjenicom da oblaci plutaju nad vama.
Ne morate se bojati mene, ali nisam siguran nećete li jednog neznanog dana morati strahovati od pravih ljudi, s ma koje strane svijeta. Sad, kome su upućene ove riječi, valjda će i uz višak arogancije i manjak ljudskosti shvatiti. U korist vlastitu, kao i cjelokupnog ljudskog roda. A možda ponajviše, bojte se sebe sama i posljedica svojih postupaka, s kojima ćete se kad-tad morati suočiti. Samo teorijsko biće (bog) može zaista svima oprostiti neke čine. Leševe ni ne pitamo(?) opraštaju li svojim ubojicama, a njihovi najdraži to smiju samo u ime svog pokojnika i vlastito, daklem – oprost nije negoli samo individualni čin, kojim ne mijenjamo realnost učinjenoga. Opći oprost neke institucije – države primjerice (abolicija) – u ime svih žrtava i ožalošćenih, samo je pravno i političko pitanje bez veze sa etikom i moralnim stavom pogođenih osoba. To je samo postupak, dekret koji omogućuje lakšu tranziciju iz stanja veće u stanje manje otuđene ljudskosti društva, i pojedince obavezuje tek zakonskom a ne i etičkom snagom. Kako i takvi „oprosti“ dolaze nakon kaosa mržnji, ubijanja i osveta, kreatorima beskrajne petlje mržnji, ubijanja i osveta, prekinute deus ex machina postupkom vlasti (i same duboko upletene u krvave događaje) nakon iživljenih strasti i ostvarenih interesa začetnika krvavog pira, možemo samo ponoviti prethodnu opomenu.