U knjizi „Prodani novinari“ svojevrsnom rekvijemu za novinarstvo kakvo je nekada bilo i kakvo bi moralo biti, nije mogla biti zaobiđena ni tema „ispiranja mozgova“. Polazeći od teze da danas nema novinara u Sjevernoj Koreji, ili u Iranu, koji bi smio izvijestiti o nečemu što nije po volji vlasti, dr. Ulfkotte tvrdi kako to nije bitno različito od stanja u Njemačkoj, gdje – po njegovim riječima – „tamo gdje su se nekada sukobljavali pluralizam i različita mišljenja, danas vlada klima straha“. I on uvijek naglašava kako ima rijetkih časnih iznimki od onoga o čemu govori i uz tu ogradu i mi bismo (i ovu) njegovu konstataciju o Njemačkoj mogli primijeniti na Hrvatsku. A pogotovo sljedeću tvrdnju: „Biti politički korektan, to znači poslušno progutati laži politike i medija, servirane kroz ispiranje mozga. Slobodno razmišljanje, uvjet našega nekadašnjega blagostanja, danas se smatra nepristojnim.“
Piše: Tomislav Jakić, Novosti
„Jasno rečeno: umjesto neutralnih vijesti, sve češće nam serviraju samo probrane informacije. Na taj se način usmjerava naše razmišljanje. I to se sasvim sigurno ne događa posve slučajno.“ Ako ste pomislili da je to izrekao ili napisao neki jugonostalgični kritičar suvremene hrvatske medijske scene, pogriješili ste. Ako vam je na pamet palo da se ta ocjena uopće odnosi na Hrvatsku, i opet ste pogriješili. Ne, to su riječi njemačkog nekadašnjeg uglednog novinara, priznatog stručnjaka za pitanja sigurnosti, a odnose se na Njemačku. Dr. Udo Ulfkotte – jeste li ikada čuli za to ime? Niste, sigurno. Napisao je, uz ostale, i knjigu s naslovom „Kupljeni novinari“ i podnaslovom „Kako političari, tajne službe i visoke financije usmjeravaju njemačke masovne medije“. Jeste li možda čuli negdje za tu knjigu? Niste, naravno, niti ćete (barem u Hrvatskoj) ikada čuti. Previše je upadljivih paralela s onime čemu svjedočimo na ovdašnjoj medijskoj, odnosno političko-policijsko-medijskoj sceni, a da bi bilo tko od onih koji „drmaju“ tom scenom imao interesa da se za takvu knjigu čuje.
Jer, njezina je osnovna poruka: laž je istina, odnosno laž nam se servira kao istina u sprezi politike, gospodarstva, tajnih službi i – medija.
Ograničavajući se na Njemačku, dr. Udo Ulfkotte govori o fenomenu prisutnome u cijelome tzv. demokratskom svijetu, o usmjeravanim medijima, o novinarima koje je lako kupiti ili potkupiti, o simuliranoj medijskoj slobodi, o povezanosti ključnih medija, kako onih tabloidnog tipa, tako i onih što ih se smatra ozbiljnima (a u Njemačkoj još ima i takvih) s elitama koje, često iza kulisa i daleko od očiju javnosti, određuju što će se, kako i kada dogoditi. O tome autor kaže: „U sjeni demokracije nevidljiva ruka formira informacije u informativnom kartelu. U pozadini su elitističke organizacije bliske tajnim službama. One su aktivne na području ‘tvornica mišljenja’ i zaklada. U to časno društvo pete kolone moćnih ulazi se samo na temelju preporuke, ulaznicu se ne može kupiti. Jer, tu je na okupu toliko novaca, da nema potrebe za sakupljanjem sredstava naplaćivanjem ulaska“. Može to sve podsjećati na teorije zavjere, što i njemački autor sam priznaje, ali svoju vjerodostojnost najbolje dokazuje samooptužbom. On, naime, sam sebe optužuje da je, radeći kao novinar, bio korumpiran, da je – naime – dozvoljavao da ga se korumpira, a sve to uz znanje njegove redakcije (inače jednih uglednih njemačkih novina).
Autor na konkretnim primjerima govori o usponu kriminalnih tipova koji svoj društveni status zahvaljuju, na primjer, tome što su ugledni političari (čija pisma zahvale on ima) bili redoviti korisnici usluga „dama noći“ kojima je taj „novokomponirani“ uglednik upravljao. Zahvaljujući takvim otkrićima njemački je autor, kako sam kaže, postao novinar kojemu je u najviše slučajeva policija pretraživala stan, ne bi li našla dokaze da otkriva državne tajne. Našla ih nije. No, nije li njegov slučaj neugodno sličan slučajevima novinara u Hrvatskoj koje se optužuje, ili u najmanju ruku sumnjiči za slične stvari? Pa ih se zbog toga prisluškuje i prati (ili je barem tako bilo, a sva je prilika da će i opet biti). Napokon, nisu li i neki političari postali „tema dana“ zbog očito iskonstruiranih afera, a nakon što su neoprezno najavljivali kako će razotkriti neke stvarne afere i njihove sudionike (napr. tajne račune s pronevjernim novcem za obranu Hrvatske)?
Dr. Ulfkotte govori, i opet na primjeru Njemačke, o izgrađivanju kulta ličnosti, pa ironično primjećuje kako bi nekadašnji kineski vlastodržac Mao Ce Tung koji je medijske hvalospjeve iznuđivao strahom od vlasti, problijedio od zavisti da je mogao vidjeti njemačke medije u vrijeme izvještavanja o 60. rođendanu kancelarke Angele Merkel. „Takvo je podilaženje kod današnjih njemačkih medija očito automatsko. Svi vole ‘mamicu’, u čemu prednjači dnevnik Bild“. Pa sada, treba li zaista biti slijep na oba oka i gluh na oba uha pa ne vidjeti i ne čuti kako se i u novovjekoj Hrvatskoj zdušno gradio kult njezinoga prvoga predsjednika, kako se taj kult danas obnavlja (u čemu sudjeluju i oporba, i vlast), a kako se istodobno pomno gradi kult političarke koja je došla na njegovo mjesto?
Njemački autor razotkriva i (često) prisutnu ispraznost tzv. istraživačkog novinarstva (uostalom: može li biti novinarstva bez istraživanja?). On to podvodi pod vid korumpiranosti novinara koji nema veze s novcem, niti je protuzakonit, ali se zasniva na tome da se određeni političar zbliži s nekim novinarima i daje im povjerljive informacije, a za uzvrat dobiva pozitivno izvještavanje o sebi i svojim aktivnostima, pri čemu takva povezanost u pravilu ostaje u tajnosti, a ono što se vidi, to su njezine posljedice. Njemačka? Hrvatska? Ima li razlike?
Posebnu pozornost autor posvećuje američkom utjecaju na svjetske, osobito evropske medije, u čemu glavnu ulogu igraju tzv. trasatlantske organizacije kod kojih je, kaže on, uvijek i iznova bitno samo jedno: naglašavati zajedničke vrijednosti, transatlantsko zajedništvo u tim vrijednostima i njihove zajedničke temelje o kojima se nema što raspravljati, jer se razumiju sami po sebi. Zvuči poznato? Koliko puta su i građani Hrvatske imali priliku biti zasuti sličnim praznim frazama koje im se predstavlja kao osnovu naše vanjske politike?
Njemački autor upozorava i na utjecaj društvenih mreža, na činjenicu da su građani danas zasuti gomilom irelevantnih informacija (kao primjer on u obliku pitanja navodi ovo: „Je li bitno znati da kancelarka Merkel grize nokte, mada je to točno?“), ali i na to da tajne službe imaju mogućnost izravno utjecati na te mreže. Doslovno kaže: „Prema informacijama zviždača Edwarda Snowdena britanska tajna služba može do mile volje manipulirati sadržajima na internetu“. I sjetimo se sada samo uloge društvenih mreža u mobiliziranju masa u tzv. arapskom proljeću, pokušajmo priznati kakve je pogubne posljedice u nizu zemalja izazvao taj „pokret za demokraciju“ i prisjetimo se kako je Hrvatska bez razmišljanja uletila u krilo onih koji su si uzeli pravo da određuju koji režim može biti na vlasti u kojoj zemlji.
U knjizi „Prodani novinari“ svojevrsnom rekvijemu za novinarstvo kakvo je nekada bilo i kakvo bi moralo biti, nije mogla biti zaobiđena ni tema „ispiranja mozgova“. Polazeći od teze da danas nema novinara u Sjevernoj Koreji, ili u Iranu, koji bi smio izvijestiti o nečemu što nije po volji vlasti, dr. Ulfkotte tvrdi kako to nije bitno različito od stanja u Njemačkoj, gdje – po njegovim riječima – „tamo gdje su se nekada sukobljavali pluralizam i različita mišljenja, danas vlada klima straha“. I on uvijek naglašava kako ima rijetkih časnih iznimki od onoga o čemu govori i uz tu ogradu i mi bismo (i ovu) njegovu konstataciju o Njemačkoj mogli primijeniti na Hrvatsku. A pogotovo sljedeću tvrdnju: „Biti politički korektan, to znači poslušno progutati laži politike i medija, servirane kroz ispiranje mozga. Slobodno razmišljanje, uvjet našega nekadašnjega blagostanja, danas se smatra nepristojnim.“
A o nezaobilaznoj američkoj tajnoj službi CIA njemački autor poslužio se otkrićem famoznoga Carla Bernsteina, jednoga od dvojice reportera koji su razotkrili aferu Watergate i praktično srušili predsjednika Nixona. Bernstein je utvrdio, nakon višemjesečnog studioznog rada, da su godine 1977. najpoznatiji uvodničari i komentatori u SAD, uz izdavače i glavne urednike, kao i niz stranih novinara, bili na platnom spisku CIA-e koja – kaže on – širom svijeta regrutira novinare i vodeće medijske ljude, ili ih koristi kao informante.
Sve ovo u manjoj je mjeri prikaz jedne iznimno zanimljive knjige, a mnogo više poticaj za razmišljenja o svijetu u kojemu živimo i politici što je vode (ili ne vode) oni kojima na izborima dajemo svoje povjerenje. Kao i o tzv. slobodnim medijima. I zato, kao „točka na i“ evo riječi Jean-Claude Junckera, predsjednika Evropske komisije: „Mi nešto zaključimo, objavimo i čekamo neko vrijeme da vidimo što će se dogoditi. Ako nema velike galame i otpora, jer većina uopće nije shvatila što je zaključeno, idemo dalje – korak po korak sve dok povratka više nema.“
Zaključak? Donesite ga sami.