Od slučaja Ploče korist ima najmanje pet aktera: SDP, HDZ, SDSS, fantomski Stožer obrane Vukovara (od nečega) i radikalna politička elita susjedne Srbije kojoj ostrašćene budale iz hrvatskih redova dođu baš na volej, zaključuje tportalova komentatorica iz Vukovara, ne susprežući mučninu zbog besmislenog natezanja koje je ponovno zaposjelo javni prostor nakon promjene gradskog Statuta koja uklanja ćirilično pismo s gradskih ustanova, ulica i trgova
Iskreno, od priče oko ćirilice u Vukovaru, meni se prilično bljuje. To je priča od koje koristi imaju svi, osim Vukovara i Hrvatske, a ja taj grad i ovu zemlju volim. Doduše, za neke je moja ljubav kao šugav pas. Žele je što dalje od svojeg poimanja domoljublja, od prostora koji su bahato zauzeli. Ljudi s čekićima i ploče što im život znače. Za razliku od većine navijača kojima s usta ne silazi ime Vukovara, ja ispod tih osakaćenih ploča prolazim svaki dan. Ovdje živim i odgajam djecu. I ne okrećem glavu od onih u čije su se ljudsko dostojanstvo krhotine razbijenih ploča zabile. Ovaj tekst je za njih: male ljude (svih nacionalnosti) koji vole Grad i rijeku uz koju se pružio, koji ne razbijaju njegovu imovinu, koji ne zvižde u Koloni sjećanja, ne pale zastave, ne zazivaju nove ratove ili Velike Srbije i koji su, unatoč svemu što se dogodilo i događa, ostali živjeti u njemu.
Započet ću crticom o danu kada se ono što mi izaziva mučninu zakotrljalo. Bio je to lepet krila leptira kupusara koji je iz uskih interesa izazvao potres. I taj potres još traje.
Postavljene 2. rujna 2013. godine u 5 sati i 30 minuta, u tajnosti, bez prethodne najave i bez ikakve pripreme ljudi na terenu, gotovo u isto vrijeme kad je službeni automobil s gradonačelnikom Sabom krenuo put Zagreba kako bi dao iskaz u slučaju Budimir, dvojezične (točnije: dvopismene) ploče i danas su goruća tema.
Da skratimo priču. Mogla bih se kladiti da je tajming postavljanja ploča ciljano odabran kako bi se javnosti skrenuo fokus sa slučaja SDP-ove stranačke dike, koja, unatoč plaču i zaklinjanju u svoju nevinost, eto mora u USKOK. Takvo što vladajućoj stranci nikako nije bilo u interesu i zato je morala puhnuti u nešto jače, nego što je već otrcana slamka spasa u vidu presumpcije nevinosti. Nešto što će cijelu ovu priču s korumpiranim gradonačelnikom iz stranke koja je ‘visoko podignula ljestvicu’ baciti u drugi plan.
Vukovar (i SDP u njemu) nije smio pasti.
Zato su pale dvojezične ploče. Ne veliku radost mnogih, a na štetu svih nas.
Od slučaja Ploče korist ima najmanje pet aktera: SDP, HDZ, SDSS, fantomski Stožer obrane Vukovara (od nečega) i radikalna politička elita susjedne Srbije kojoj ostrašćene budale iz hrvatskih redova dođu baš na volej.
To je sukus ove priče. Početak i kraj. Sva ova jagma oko ćirilice posljedica je političkog spina koji je izmakao kontroli i kao perpetuum mobile nastavlja svoje obrtanje i kokošarenje u usko stranačke svrhe. To je idealan recept za precizno udaranje na emocije gomila, kako bi se ovce svrstale u tor. Nepromišljeno izazivanje kaosa koji će, potom, cijelu jednu državu baciti u godine jalovog iscrpljivanja oko potpuno iracionalnih stvari. Oko označitelja. Simbola u koje smo projicirali vlastite strahove i agresiju i dali im značenje kakvo oni u svojoj jednostavnoj i praktičnoj naravi nemaju. I zato iznova nastavljamo svoju muku.
Ćirilica kao urin
Na ovim tragičnim prostorima povijest je kao Frankenstein. Sklepana od selektivno izabranih činjenica i potom oživljena strahovima poraženih i pobjednika, toliko je histerična da nikome ne dopušta spokoj. Gubitnik nikad nije zauvijek izgubio, a pobjednik pobijedio, sve dok postoji i jedan trag na spomen povijesti postojanja poraženog, na svježe ili iznova zapišanom teritoriju. Tu se porazi pretvaraju u mitove, a pobjednici ne uspijevaju ostati na razini vlastite pobijede, već po svršetku velike bitke sustavno razaraju svaki trag koji upućuje na postojanje protivnika. Tako su još žive vatre u kojima nestaju crkve, džamije i knjige. Tu još mogu iz blata proviriti srušene i razbijene nadgrobne ploče pa ih treba još dublje zakopati. Nestaju i cijeli narodi, a imena im se i prezimena pretaču u narodska. Svojataju. Svaki podsjetnik na kulturu i religiju poraženog koji je prethodno posvojatao zajednički životni prostor, postaje alarm za uzbunu da opasnost još uvijek nije prošla.
Tako je, simbolički, i s ćirilicom u Vukovaru i Hrvatskoj 21. stoljeća. Da ne bude zabune, tako je sa ćirilicom i u Srbiji. Ona je, neznanjem i kasapljenjem povijesti, postala marker koji raspoznaje nas i njih. Eliksir za opstanak i oruđe za rat. Mantra koju vrte nacionalisti s obje strane Dunava. Ako nestane ćirilice, nestat će i Srba. Ако нестане ћирилице, нестаће и нас!
Lele…
Neka im netko, ali s dovoljno autoriteta, kaže da neće! Neće propasti ako se ne potpišu na ćirilici. Gledajte nas, Hrvate (ma koliko mislili da ne postojimo)! U svoju pisanu povijest smo utkali tri pisma (glagoljicu, hrvatsku ćirilicu i latinicu) i odbacili dva (od toga jedno prezreli) pa evo nas još uvijek tu. Slova su samo sredstvo za prenošenje poruka. Ako im daju druga značenja, sam ih je ustrašeni čovjek pridodao pa neka ih slobodno i oduzme.
Ma koliko izgledalo ludo, svojim agresivnim negiranjem hrvatskog nacionalnog identiteta i naslijeđa, svojatanjem ćirilice Srbija je poludobila ovaj rat. U tome su joj svesrdno pomogle neznalice iz hrvatskih redova – od fašističkog smeća u vrijeme NDH-a, do današnjih samoprozvanih spasitelja Vukovara, poput stožeraša koji ukupno nemaju dvije sveučilišne diplome i Tomislava Josića koji je svoju originalno dobio, gle čuda, u Novom Sadu i to dvopismeno: na ćirilici i latinici.
Kao odgovor proždirućoj vrsti nacionalizma (Svi ste vi Srbi, samo ste to zaboravili), izabrali su drugi kraj usranog štapa, po svoj sili odbacujući iz svojeg kolektivnog identiteta i povijesti sve ono što je i nalik na srpsko. Sve, a kako ne bi jedno pismo. Umjesto da svoju povijest klešemo, poput Grge Mikulića iz Kočerina, mi alat koristimo za (auto)destrukciju.
Slovo na gusjenicama
‘Ćirilica je u Vukovar došla na tenkovima’, čuvena je Josićeva izjava i onda, posve logično, potrebno je ponovno upaliti tenkove da se ona do kraja istjera.
Pri tome Josić ne zna ili bezobrazno i namjerno iskrivljuje činjenicu da je ćirilica u Vukovaru bila mnogo prije, nego su tenkovi i konjske snage na naftu izumljeni. I puno prije, nego su prvi Srbi u krajeve pod ugarskom vlašću naseljeni. Koliko puta treba napisati da su se njome u stvaranju svojih svjetovnih i svetih knjiga služili i Hrvati, osobito Hrvati ovih krajeva? Koliko puta uzalud?
Pa sve i da nisu, ćirilica je tu i kao dio srpskog kulturnog nasljeđa što, ma koliko se ta činjenica nekome ne sviđala, može samo neinformiran ili krajnje zlonamjeran čovjek zanijekati. Zna li Tomislav Josić da je baš u Vukovaru 1726. godine rođen Zaharije (Stefanović) Orfelin? Jedan je to od najprosvjećenijih Srba toga doba i prvi Srbin koji je pisao i objavljivao stihove (na ćirilici, naravno) te objavio prvi primjerak tiskane knjige pjesništva kod Srba u 18. stoljeću. Uz sve to, pokrenuo je prvi srpski časopis. Za Tomislava Josića i prosječnog Hrvata, apsolutno nevažno. Ali, dopustimo, Vukovar ima i svoje građane srpske nacionalnosti. U prirodi je čovjeka da čuva sjećanje na velikane koji su odrasli u istoj čaršiji. A ako ste pomislili da Zaharije Orfelin ima svoju ulicu u Vukovaru, prevarili ste se. Nema je ni Hugo Klein. Iako veliki znanstvenik i umjetnik, za svoj život je nekad davno odabrao posve pogrešan grad. Tek vrlo skromno svoje ulice imaju Zmaj (Zmajeva, pa neke svatko za sebe odluči o kojem i kakvom bi zmaju mogla biti riječ) i Branko Radičević, obojica u svoje vrijeme česti gosti Vukovara. Na trećinu stanovnika, dvije ulice. Vrlo velikodušno.
Kako god bilo, gore spomenuti Zaharije u Vukovaru neće nikad dobiti svoju ulicu, a za to može posthumno zahvaliti i jastrebovima iz redova svojih sunarodnjaka koji su kulturu shvatili kao sredstvo osvajanja i prisvajanja. ‘Tamo gdje je jedan srpski grob… Tamo gdje je jedna srpska crkva… Tamo gdje je jedno ćirilično slovo…’ I eto nas tu gdje jesmo.
Kod svađe oko zapišanog hidranta.
Čekić(em) po glavi stanovnika
S takvom (zlo)uporabom kulturne baštine s jedne i čekićem po glavi stanovnika s druge strane, teško je konstruktivno razgovarati. A, ruku na srce, nije se ni pokušalo.
Tek znamo da je rat završio, da je mirna reintegracija prošla kao takva (mirno), bez obzira na šlamperaj države, da s ljudima nije nitko radio, da su onako ranjeni i traumatizirani bačeni da se mire sami (kako znaju i umiju), da unatoč tome nitko nije dizao ustanove, kuće i automobile u zrak, da je u Vukovaru mir i bez dugih cijevi, da većinu ljudi ne zanima je li mu susjed ili kolega Srbin ili Hrvat, da su mnogi mrtvi nepronađeni, mnogi zločinci nekažnjeni, da narod nema razvijenu svijest o važnosti svjedočenja, da nam djeca rastu odvojeno i da je previše ljudi koji imaju previše ambicija i slobodnog vremena.
I da su stranke pune karijerista, beskrupuloznih igrača i, unaprijed me ispričajte, mediokriteta.
Gore spomenutoj Samostalnoj demokratskoj srpskoj stranci ovakvo stanje posve odgovara. Mogu vječno glumiti mučenike i stalnim izazivanjem tenzija uvijek imati sigurnu glasačku bazu. Dok je izbora, bit će i para. Dok je para, bit će i nekretnina u Beogradu i Novom Sadu. Dok je srbovanja, bit će i odvojenih škola. Dok je tako, bit će i djece koja neće dobiti priliku da saznaju istinu iz devedesetih, ali će dobiti priliku za konzerviranje predrasuda prema vršnjacima druge nacionalnosti. I koja će u budućnosti opet biti sigurna glasačka baza.
Gore spomenutoj Hrvatskoj demokratskoj zajednici ovo, opet, posve odgovara. Dok su Srbi u paralelnom svemiru, Hrvati su na oprezu. Često i paranoični, potpuno izvan kontrole. Kao takvi, sigurna su glasačka baza. Kad zatreba, lako će se u koaliciju sa SDSS-om. Lako će se donositi i mijenjati statuti.
I Socijaldemokratskoj partiji ovo posve odgovara. Svi oni koji ne žele živjeti u stalnim natezanju na relaciji Srbi – Hrvati, moguće će pod skutima formalnih demokrata naći svoje mjesto. Zagušljivo je, ali toplo. Dok ih ne dočeka iznenađenje, poput, recimo, gradonačelnika s krilima leptira kupusara.
Eh, da. S time smo započeli ovu vukovarsku priču. Trebao je to biti odličan trik, a za građane Vukovara pa i cijelu Hrvatsku (ne zaboravite da je i šator u Savskoj krenuo zbog Stožera, Glavaševića i Vukovara) pretvorio se u kaos. Kao u čuvenom Lorenzovom pokusu, leptir je zamahom krila izazvao cunami. Doduše, ne na drugom kraju svijeta. Struja koju je pokrenuo vratila se na mjesto zločina i ne prestaje se vraćati. On je već odavno učahuren, ali crvljive plodove svi i dalje jedemo.
I, zato, prije nego verbalno ili fizički zamahnete po nekoj ploči, nečijem slovu, nečijem nacionalnom identitetu ili cijelom jednom kolektivu, vodite računa da niste udarili samo po onome tko je uistinu kriv i da će samo na tome stati. Sjetite se kupusara. Vaš je čekić lupio po glavi i nevine. One koji ovaj grad vole podjednako kao i vi. Razbijena ćirilična ploča nije samo osveta agresoru. Ona je šamar u lice branitelju srpske nacionalnosti. Pljuska nekom vukovarskom djetetu rođenom debelo iza rata, nekom sunarodnjaku davno počivajućeg Zaharija Orfelina, a koji upravo igra košarku u dresu hrvatske reprezentacije. Igrao je više nego dobro, a nije ga uspjela ugrabiti srpska repka. Ili nekoj djevojci koja osvaja medalje za Vukovar, trenirajući gimnastiku u neuvjetima. Ili dječaku koji je pomeo sva prva mjesta na državnim natjecanjma iz matematike i fizike posljednjih nekoliko godina. Možda ste vlastitom nemogućnošću da oprostite, iako se zaklinjete da ste Čovjek, kršćanin i domoljub, pljunuli u lice nekom novom Nikoli Tesli, Milutinu Milankoviću ili Josipu Runjaninu.
Treba biti čovjek. Treba biti pošten i mudar čovjek, zapišavačima hidranata unatoč.