Danas je HDZ nacionalistička stranka koja potiče netoleranciju u društvu, a nema apsolutno nikakvu ideju kad je riječ o hrvatskom gospodarstvu. Na fraze o jačanju malog i srednjeg poduzetništva zaista nije potrebno trošiti prostor. Usto, HDZ je obilježen korupcijskim aferama iz bliže prošlosti, a i trenutačno se pod istragom nalaze važni stranački ljudi, potpredsjednik Božidar Kalmeta i članica predsjedništva Josipa Rimac.
Last but not least, predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko svojedobno je kao ravnatelj SOA-e zapošljavao hadezeovce na jedan dan, dok je glavni tajnik stranke čovjek koji je kopirao nečiji diplomski rad i na osnovu toga stekao status akademskog građanina. Ovakav HDZ, naravno, odbija umjerene birače centra i oni će sigurno u jako malom broju podržati njihovu Domoljubnu koaliciju. Neće ih uspjeti privući niti predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović koja, pokušavajući maksimalno pomoći HDZ-u, omalovažava rast BDP-a, ali se zato ne želi osobno izjasniti o inicijativi da se u Oružane snage uvede pozdrav »Za dom spremni«.
No, unatoč tome HDZ će u izbornu kampanju ući kao naglašeni favorit. To pokazuje da su pogrešne analize prema kojima će izbore odlučiti glasači centra i da HDZ bez njih nema nikakvih šansi. Karamarko može postati premijer oslanjajući se gotovo isključivo na desni dio biračkog tijela. Signalizirao je da će u njegovoj Hrvatskoj svatko moći slobodno mrziti manjine svih vrsta i ispostavlja se da bi mu to moglo donijeti izbornu pobjedu. Ta je Karamarkova beskrupulozna politička pragmatika, doduše, dovela do zastrašujućeg narušavanja temeljnih vrijednosti koje je hrvatsko društvo prihvatilo ulaskom u Europsku uniju. Odjednom je moguća čak i peticija za praktično rehabilitaciju NDH. Njezini su organizatori zaključili: Napokon imamo hrvatsku predsjednicu, uskoro preuzimamo i Banske dvore i došlo je vrijeme da skinemo ljagu s naših svijetlih tradicija.
Dok su predsjednici bili Stjepan Mesić i Ivo Josipović, a premijer Ivo Sanader, koji je micao spomen ploče Juri Francetiću, nitko se nije sjetio slične peticije. A sad je i Katolička crkva diskretno podupire. I to je posljedica Karamarkove politike povratka pravim hrvatskim vrijednostima, koje su vlasti 15 godina potiskivale.
Ali, ruku na srce, Karamarko nije imao drugog izbora u nastojanju da HDZ izvuće iz opozicije. Ne s teretom koji stranka i on sam nose iz prošlosti. Osim toga, brzo je shvatio da u HDZ-u nema nikoga tko bi mu napisao nešto relevantno o ekonomiji, pa je otišao po to u München. Ni tamo, međutim, nije dobio što je očekivao. Stoga Karamarku nije preostalo nego da raspali nacionalističke strasti, nadajući se da još uvijek ima dovoljno Hrvata kojima je mržnja glavna duhovna hrana. Na sreću HDZ-a – ima. Možda oni ne predstavljaju većinu, ali za pobjedu na parlamentarnim izborima moglo bi ih biti sasvim dosta.