Njemačka kompanija Mutanox, javljaju agencije, odbila je Madžarskoj isporučiti između 9000 i 10.000 koturova bodljikave žice, i to uz ovakvo obrazloženje: “Bodljikava žica namijenjena je sprečavanju krivičnih djela, ali djeca i odrasli koji se u izbjeglištvu pokušavaju dokopati spasa ne pripadaju kategoriji počinitelja.” Neisporučena bodljikava žica koštala bi preko 700.000 eura, i toliki je svjesno prihvaćeni gubitak kompanije sa sjedištem u Berlinu, koja se pored proizvodnje bodljikave žice bavi metalnim vratima i ogradama, podovima, rešetkama, kosinama za prilaz invalidskih kolica, poklopcima od aluminija i lakših kovina… Riječ je o klasičnoj kapitalističkoj tvrtki, čiji vlasnici nisu ni humanitarni radnici, ni borci za ljudska i manjinska prava, ni volonteri u izbjegličkim kampovima. Ali riječ je o njemačkoj tvrtki.
Bodljikavu žicu izumio je Lucien B. Smith iz Kenta u Ohiou. Patent prijavljuje 25. lipnja 1867, s idejom da će ograde od bodljikave žice naći primjenu u stočarstvu, jer će goveda i konje priječiti da provaljuju van iz torova. Njegova žica nije, međutim, bila ni jednostavna ni dovoljno dobro zamišljena, tako da je sedam godina kasnije Joseph F. Glidden, rančer iz gradića Dekalb u Illinoisu, prijavio vlastiti patent. Smith je tužio Gliddena, osporivši mu pravo na originalnost, i pokrenuo jedan od najranijih i najznamenitijih procesa u povijesti zaštite autorskih prava. Rančer je, na kraju, uspio dokazati da su njegove preinake na bodljikavoj žici bile tako radikalne da se mogu smatrati autonomnim izumom. Sudska presuda donesena je 24. studenoga 1874, a Gliddenova je žica stekla nadimak “The Winner”. Tako je L. B. Smith zaslužio slavu prvog izumitelja, čije će se ime spominjati po enciklopedijama (uključujući i one krajnje nepouzdane – wikipedije), dok je Joseph F. Glidden postao jedan od najbogatijih ljudi u Sjedinjenim Američkim Državama.
Neprocjenjiva je uloga bodljikave žice u razvitku stočarstva u Americi. Rančeri više nisu trošili veliki novac na podizanje ograda, krda su postala mobilnija, prorijedili su se sukobi i nesporazumi oko teritorijalnih nadležnosti… Prvih četvrt stoljeća povijesti bodljikave žice djelovala su idilično.
Ali onda je, na samom kraju devetnaestog stoljeća, otkrivena drukčija namjena bodljikave žice. I čovječanstvo je bivalo svjesno kako između ljudi i stoke ne postoji razlika. U španjolsko-američkom ratu, koji se 1898. poveo oko prevlasti nad Kubom, Amerikanci su svoje položaje zaštitili bodljikavom žicom. Korištena je zatim i u rusko-japanskom ratu 1904. na 1905, a Prvi svjetski rat – rat rovova, bojnih otrova i prvih strojnica – ostat će upamćen i kao rat bodljikave žica. Na noćnom ormariću mog djeda Franje Rejca godinama je stajao komadić zahrđale bodljikave žice, zaostale iz Velikog rata, koji je on šezdesetih godina našao negdje iznad Kobarida, dok je s rođakom obilazio njegove košnice. Kada je 1972. umro, Nona je bacila tu zahrđalu starudiju, ne misleći da bi više ikog mogla fascinirati.
Godine 1899. poveo se prvi rat modernog doba: povijest ga bilježi pod nazivom Drugi burski rat. Borba se vodila između Britanaca i domaćega, bjelačkog južnoafričkog stanovništva, uglavnom nizozemskog porijekla. S ovim ratom započinje era koncentracijskih logora. Prvi logor, u kojemu su bili zatočeni burski zarobljenici, civili, žene i djeca, bio je pusta poljana, označena i okružena bodljikavom žicom. Od tada pa do danas, svi koncentracijski logori okruženi su bodljikavom žicom. Ako bi se tražio simbol logora, koji bi objedinjavao sva mjesta na svijetu na kojima su bez prava i suda zatočeni ljudi, ne bi se našlo boljeg i tačnijeg simbola od bodljikave žice. Žica je i Auschwitz, i Kolima, i Jasenovac, i Guantanamo, i Goli otok, i Abu Graib… Skoro da bi se moglo reći da nema logora tamo gdje nema bodljikave žice. Svatko tko ljude stavi u žicu, slijep je i neosjetljiv na razliku između ljudi i stoke. Njemački nacisti prvi su kroz bodljikavu žicu pustili električnu struju.
Nakon 1945. i pobjede nad fašizmom, simbol bodljikave žice ponešto je izmijenjen, nadograđen, redefiniran. Kao što je nadograđen i redefiniran i pojam logora. Iako se ne pojavljuju pozitivne konotacije u njenom značenju, simbol bodljikave žice postaje slojevit. On više ne označuje samo logore, nego biva općeniti simbol ljudske neslobode. Kako se zahuktavao Hladni rat, i kako je na istoku među ljudima rastao osjećaj neslobode, tako su se države realnog socijalizma (ili takozvanog Sovjetskog bloka), počele opasavati zidovima od bodljikave žice. Tako su u Zapadnoj Njemačkoj Istočnu Njemačku, ili DDR, prozvali Mauer und Stacheldraht – Zid i Bodljikava žica – i tako su nikle iste takve ograde duž cjelokupne granice istočnoga i zapadnog svijeta, ali ponegdje i unutar bratskoga socijalističkog bloka. Komunizam sovjetskog, kao ni kineskog tipa ni u čemu nije vidio takvu prijetnju svom opstanku kao u slobodi kretanja. U to je vrijeme, početkom šezdesetih, osnovan Amnesty International, koji je za svoj simbol uzeo svijeću opasanu bodljikavom žicom (Moto AI je slavan: “Bolje je upaliti svijeću nego proklinjati mrak!”).
Dugo se, sve do pada Berlinskog zida, temeljna razlika između demokratskog Zapada i komunističkog Istoka sastojala upravo u bodljikavoj žici. U to je vrijeme stvoreno i u ljudskoj i društvenoj svijesti duboko ukorijenjeno mišljenje kako se slobodna od neslobodnih društava razlikuju po tome što prva svoje granice ne označavaju bodljikavom žicom. Tamo gdje je postavljena ograda od bodljikave žice biva upitno i neizvjesno koga ona čini neslobodnim. Na kraju, pokaže se istinitim da su slobodni uvijek oni koji su ostali izvan žice. Nema slobode unutar žice. Nema demokracije koja će se zaštititi žicom. Nema vjere i uvjerenja, nema Boga ni čovječanstva. Robovi su uvijek unutar žice. Samo što su jedni toga odmah svjesni, a drugima trebaju godine i desetljeća, prije nego što shvate. Zemlje komunističkog istoka oslobodile su se svoje žice ne onda kada je nestalo sovjetskih tenkova, niti onda kada su prestale funkcionirati tajne policije, pa čak ni onda kada se raspala komunistička partija. Sve te zemlje oslobodile su se tek kada je većina ljudi postala svjesna svoje neslobode. Tada im je zasmetala bodljikava žica. Tada su Madžari za posljednjih mjeseci pred pad Zida odigrali svoju veliku povijesnu ulogu. Puštali su ljude iz DDR-a da prolaze kroz Madžarsku, dovodili ih na granicu s Austrijom, gdje su već bile prosječene rupe u bodljikavoj žici, i ti su ljudi kroz Austriju nastavljali prema SR Njemačkoj. Bio je to zaobilazni put u slobodu. Put u slobodu uvijek je zaobilazan, a sloboda nije trajno stanje, nego je neprestani živi proces. Čim se taj proces zaustavi, slobode nestaje, i nanovo se grade ograde od bodljikave žice.
Današnja Europa mnogo je gore mjesto za ljude od Europe iz 1989. Te godine razgovaralo se o slobodi, a danas se govori o sigurnosti. Europa se želi zaštititi od ljudi koji traže zaštitu. Želi se zaštititi od Sirijaca, Iračana, Pakistanaca, tih Židova novog doba. Ona se, naravno, štiti bodljikavom žicom. I ta se žica u simboličkom smislu vraća u doba kada se zaboravljala razlika između ljudi i stoke. Europa, pogotovu europski istok – Madžarska Viktora Orbana, skupa sa svim onim zemljama čiji vladari nalaze svoj uzor u Orbanu, sa Slovačkom, Češkom, i sve više Poljskom – vraća se u tridesete i četrdesete godine, i u najnečasnije doba svoje povijesti. Ako na stvari gledamo preko istoka, Europa se raspada kao trulo govedo, zapetljano u bodljikavoj žici. Uz samo jednu, ali jako važnu razliku: ova Njemačka nije ona iz 1939. Ova je Njemačka stvarni i živi simbol nade u razum i slobode kao živoga procesa. Nakon totalnog moralnog bankrota Sjedinjenih Američkih Država, skoro sav moralni kapital zapadnog svijeta u njemačkim je rukama. A moral je kapital, kako je to u Der Spiegelu genijalno ustvrdio Jakob Augstein, hvaleći iznenadno uozbiljenje Angele Merkel. Kada ju je na javnoj tribini održanoj u Bernu, povodom dodjele počasnog doktorata Merkelovoj, žena iz publike upitala: “Kako namjeravate sačuvati Europu i našu kulturu?”, sugerirajući time sve te umišljene opasnosti od islamizacije putem izbjeglica, kancelarka je odgovorila: “Ako ste zabrinuti za zapadnu kulturu, morate je sami sačuvati. Mnogi građani niti ne znaju što je zapadna kršćanska kultura, a stalno se žale na to kako muslimani bolje poznaju Kuran. To je smiješno.”
U takvoj Njemačkoj ne samo da je moguće nego je i u skladu s boljim običajima Madžarskoj Viktora Orbana ne prodavati bodljikavu žicu. Ljudi nisu stoka. A muslimani su ljudi. Njemačku je ovih dana lasno voljeti, jer Njemačka nije iznad svega, nego je Njemačka između svega, i među svima. U njemačkim je rukama sav moralni kapital Europe. Alternativa takvoj Njemačkoj je bodljikava žica, konačni slom europske ideje, kraj slobode.