Mađarska Viktora Orbana hrvatskoj predsjednici i predsjedniku HDZ-a puno je važnija kao unutarnjopolitički uzor nego kao vanjskopolitički izazov. Štetu koju bi Hrvatska zbog toga mogla pretrpjeti, pretvarajući se u ograđenu malu ksenofobičnu zemlju, oni doživljavaju kao vlastitu korist
Kolinda Grabar-Kitarović prošlog se tjedna do kraja ideološki svrstala uz mađarskog premijera Viktora Orbana i podržala ne samo njegovu politiku žice prema izbjeglicama, nego i njegovu namjeru vojnog utvrđivanja granice prema Hrvatskoj – državi čija je ona predsjednica. Nakon susreta s Orbanom u Budimpešti i igrokaza s vraćanjem hrvatskog vlaka, Grabar-Kitarović gostovala je u mađarskom Balatonfueredu na samitu Višegradske skupine (V4), čije su se članice Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska dogovorile o zajedničkom policijskom i vojnom nadzoru mađarske granice. Očita je namjera tih zemalja da se u slučaju zaustavljanja prihvata izbjeglica u Njemačkoj izmaknu s izbjegličke rute tako što će je zajedničkim naporima premjestiti dalje na jug, konkretno u Hrvatsku. Mađarska je to premještanje već započela kada je ograđivanjem prema Srbiji preusmjerila rutu kroz Hrvatsku, a daljnjim razvijanjem bodljikave žice uz granice s Hrvatskom i Slovenijom izvršila je pripreme za svoju potpunu izolaciju. Hrvatska se, za razliku od članica V4, ne može nikako izmaknuti s balkanske rute, ona se može jedino pretvoriti u čep Evrope, a tu nezahvalnu ulogu, koju joj Orban iz vlastite računice nudi, Kolinda Grabar-Kitarović očito je spremna prihvatiti.
Nakon samita u Balatonfueredu hrvatska je predsjednica tumačila medijima da slanje poljskih, čeških i slovačkih vojnika i policajaca na mađarsko-hrvatsku granicu ne treba gledati kao neprijateljski čin prema Hrvatskoj, nego kao zaštitu šengenskih granica. Iz Orbanove Mađarske, čiji plan izolacije prema Hrvatskoj vlada Zorana Milanovića svim silama nastoji osujetiti, ona je sabotirala Vladine napore tako što je osula paljbu po vlastitoj državi, navodeći da Hrvatska ne primjenjuje šengenska načela i da se ‘prilično loše pokazala u cijeloj ovoj krizi kada je riječ o kontroli prolaska ljudi’. Hrvatsku je oblatila uporno ponavljajući tvrdnju da ona ne kontrolira svoje granice i da ljudi u nju nekontrolirano ulaze, iako se prihvat izbjeglica na granici i njihova evidencija u Opatovcu, koji je predsjednica prvi put posjetila tek nakon povratka iz Mađarske, odvijaju pod rigoroznom policijskom paskom. Zakašnjeli posjet Opatovcu iskoristila je samo kako bi plasirala još jednu ksenofobnu obmanu, naime onu da se tu većinom radi o ekonomskim migrantima.
Znamo da je, daleko ranije no što je Orban proglasio da želi uspostaviti iliberalnu demokraciju, Franjo Tuđman to ostvario od prvog dana svoje vlasti, i to je cijelo vrijeme ostalo vlažni san HDZ-a – ističe Srđan Dvornik
– Očito je da predsjednica ima potrebu za velikim gestama i potvrđivanjem nekog svog značaja, što se vidi kroz traženje tih oštrih poteza kao što je stavljanje cijele granice pod kontrolu po uzoru na članice Višegradske skupine, a nije joj strano ni zazivanje vojske. No činjenica je da dužina hrvatske granice uopće ne omogućuje tu vrstu potpunog zatvaranja i da se nalazimo u situaciji koja je izvanredna jer je broj ljudi koji žele preći granicu neusporedivo veći od uobičajenog. Postojeći mehanizmi za to su nedostatni i svi improviziraju, a Vladine službe moraju se stalno prilagođavati i rješavati stvarne probleme na terenu. Za razliku od toga, predsjednica može izbacivati svoje političke floskule, ali ona uopće ne pokazuje doticaj s realnošću – kaže za ‘Novosti’ civilni aktivist i publicist Srđan Dvornik.
Predsjednicu su pojedini medijski komentatori s ljevice zbog vođenja vanjske politike kojom opstruira politiku Milanovićeve vlade optužili čak za izdajničko ponašanje, no Dvornik u tome prije vidi stvar njenog lošeg političkog ukusa. Prema Dvorniku, zemlje V4, kao i baltičke zemlje, na početku su pokazale tranzicijske potencijale i osnovne uspjehe u uspostavljanju demokracije kao procedure, ali su potom pokazale i svoja ograničenja, koja su najviše došla do izražaja u Orbanovom konceptu iliberalne demokracije. Dvornik dodaje da je Višegradska skupina za zemlje poput Hrvatske mogla biti uzor 1990-ih, ali da joj to sada mogu biti samo neke zemlje zapadne i sjeverne Evrope.
– Orbanova Mađarska je predsjednici i HDZ-u Tomislava Karamarka dobra zbog svoje autoritarnosti, a ne zbog svoje naprednosti. Predsjednica ovo radi zato što se slaže s Orbanovom politikom, a znamo da je, daleko ranije no što je Orban proglasio da želi uspostaviti iliberalnu demokraciju, Franjo Tuđman to ostvario od prvog dana svoje vlasti, i to je cijelo vrijeme ostalo vlažni san HDZ-a. Orban im je uzor jer tobože drži granice pod kontrolom, ali on pod kontrolom drži i medije, i ustavni sud, i druge stvari u društvu, što je njima vrlo blisko. Drugi je aspekt priče onaj da predsjednica od dolaska na funkciju podmeće noge Milanovićevoj vladi, pa je i ovo s Mađarskom samo dio tog posla u predizbornoj kampanji. Međutim, tu se ona povezuje sa skupinom zemalja koje su jedine uskratile humanitarnu solidarnost s izbjeglicama i imale obraza da javno proklamiraju stav koji je prava humanitarna sramota. Lako za naše političke igre, ali treba obratiti pozornost na to da je predsjednica odabrala dati podršku jednoj sramotnoj politici koja nije samo konzervativna, nego je prešla granice pristojnosti – smatra Dvornik.
Za politologa Dejana Jovića, profesora na Fakultetu političkih znanosti, nije iznenađenje što se kampanja vodi po ideološkim linijama i što zbog toga ideološku dimenziju imaju i različiti vanjskopolitički stavovi predsjednice i premijera.
– Čim smo 2013. godine izgubili fokus oko ulaska u članstvo Evropske unije, odmah smo se vratili nazad na ideološku politiku. Milanovićevi napadi na Orbana i premijera Srbije Aleksandra Vučića imaju ideološku dimenziju, on ih napada jer su nacionalisti, jednog zato što zatvara svoju zemlju, a drugog zato što ima nered. Grabar-Kitarović radi istu stvar jer joj je Orban ideološki bliži nego Milanović. Meni nije problematično to što je njoj bliži netko s desnice u Mađarskoj i mislim da se moramo malo naučiti na to da ideološke orijentacije imaju neku kohezivnu snagu koja nije nacionalna – kaže Jović, navodeći da je konsenzus oko vanjske politike jednako teško postići kao i oko niza pitanja unutarnje politike.
On se slaže s tvrdnjom da je hrvatska vanjska politika od ulaska u članstvo EU-a nejasna i dodaje da je potpuno legitimno to što predsjednica nastupa s novim idejama, kao što je približavanje Višegradskoj skupini ili uspostavljanje vertikale Jadran – Baltik, kojoj je nedavno dodala i krak prema Crnom moru.
– Slažem se da treba relativizirati značenje Balkana, gdje Hrvatska više nema bog zna što za dobiti, a može se opeći. No bio bih više zagovornik mediteranske orijentacije nego ove. Tu je problematičan aspekt, ili bolje rečeno rizik, pitanje globalnih odnosa, naročito odnosa prema Rusiji, koja postaje sve značajniji faktor. Rusija je u Ukrajini stavila rampu na daljnje širenje EU-a i NATO-a na istok, kao što je ranije napravila u Gruziji, a s druge strane akcijom u Siriji postaje sve značajniji faktor na Bliskom istoku. Hoće li na tome stati i hoće li htjeti imati veću ulogu i na Balkanu, to ćemo tek vidjeti. Ovo pozicioniranje na liniji Jadran – Baltik – Crno more povezano je s politikom NATO-a prema Rusiji i može Hrvatsku odvesti u rizik prema Rusiji – kaže Jović, podsjećajući da Hrvatska već dugo ima konfuznu politiku u pogledu odnosa s Rusijom, oko čega su se razilazili i bivši premijer Ivo Sanader i bivši predsjednik Stjepan Mesić.
Jović naglašava da predsjednica nema instrumente kojima može ostvariti vlastitu vanjsku politiku i da time riskira davanje obećanja koje zemlja ne može ispuniti. No napominje da i među zemljama Višegradske skupine postoje razlike u odnosu prema Rusiji, gdje je Poljska znatno više distancirana nego ostale tri članice.
Ne postoji toliko jasna ideja što bi značila vertikala Jadran – Baltik. Ona jako podsjeća na stvaranje nove željezne zavjese u Evropi, a nisam siguran da je najpametnije da mi budemo ti koji je stvaramo – kaže Dejan Jović
– Ne postoji toliko jasna ideja što bi značila vertikala Jadran – Baltik. Ona jako podsjeća na stvaranje nove željezne zavjese u Evropi koju je Winston Churchill vidio od Baltika do Trsta, a nisam siguran da je najpametnije da mi budemo ti koji je stvaramo – kaže Jović.
Bez obzira na tu širu vanjskopolitičku dimenziju, Jovićev je stav da zatvaranje granica prema izbjeglicama šteti ideji Evrope, ali i liberalnom konceptu hrvatskog društva.
– To što je predsjednica sa svoje strane skeptična prema strancima i na sve gleda kao na problem sigurnosti, a ne solidarnosti, za nju je logično. No moje je mišljenje da je ono što rade Mađari loše, da je neprihvatljivo i da ugrožava ideju Evrope, a za male zemlje poput Hrvatske dobro je da postoji otvorena EU. Predsjednica misli da su migranti štetni, a ja mislim da su nam korisni i da bi ih trebalo biti puno više jer Hrvatskoj jako nedostaju stranci – kaže Jović, primjećujući da HDZ neprestano govori o demografskoj obnovi, a ugleda se na Orbana čija Mađarska godišnje gubi između 30 tisuća i 40 tisuća ljudi.
Srđan Dvornik kaže da se izbjeglička kriza za HDZ i predsjednicu pokazala kao dobar povod da pokažu svoj politički mentalitet.
– Bio je neukusan njen pokušaj da dođe u Opatovac i razgovara s izbjeglicama, odakle je izvukla neutemeljene zaključke o tome da su to većinom ekonomski migranti. Time ona kao HDZ-ovska političarka pokazuje svoj nacionalistički mentalitet: neprestano govori o opasnosti od stranaca, o nacionalnoj sigurnosti i preuzima fantazije o teroristima koji se kriju među izbjeglicama. To da je idealna država ona koja je hermetična i da je vanjski svijet izvor opasnosti poznati su etnocentrični obrasci. Na čelu države imamo osobu jednako ograničenih pogleda kao što su oni nekog kumeka u birtiji – ocjenjuje Dvornik.
Činjenica da predsjednica aktivno sudjeluje u izbornoj kampanji na strani HDZ-a za njega predstavlja nedostatak političke pameti da se distancira od svoje bivše stranke.
– Ona tu doista pokazuje nesamostalnost. Radi li se o tome da je unaprijed dogovoreno da će biti vojnikinja partije ili je to izraženiji oblik njene ograničene političke perspektive, to ne znam. Stjepan Mesić je odmah pokazao da je nezavisan igrač, Ivo Josipović je došao iz SDP-a ali je vrlo brzo počeo voditi svoju politiku, no ona se jednostavno nije izdigla na razinu svoje funkcije i usvojila perspektivu iznad političkih opcija – kaže Dvornik.
Mađarska Viktora Orbana hrvatskoj predsjednici i predsjedniku HDZ-a puno je važnija kao unutarnjopolitički uzor nego kao vanjskopolitički izazov. Štetu koju bi Hrvatska zbog toga mogla pretrpjeti, pretvarajući se u ograđenu malu ksenofobičnu zemlju, oni doživljavaju kao vlastitu korist. Tomislav Karamarko svakog dana svojim predizbornim porukama, od zazivanja lustracije do najavljivanja ‘drugog Domovinskog rata’, pokazuje da slijedi tuđmanovsko-orbanovsku ideju iliberalne demokracije, a prošlog je tjedna s više predizbornih skupova, prije nego što će u Rijeci najaviti smjenu intendanta tamošnjeg HNK-a Olivera Frljića, najavljivao širok udar na civilno društvo, navodeći da se ‘pare bacaju iz proračuna za svakakve udruge koje nikome ne koriste’.
– Te njegove poruke variraju od autoritarnih do gotovo totalitarnih. Generalni stav da mu civilno društvo neće smetati stav je nekoga s ambicijom autoritarnog vladara – podvlači Srđan Dvornik.