Nije domaću riječ engleski prisilno obarao na koljena i onda joj radio one stvari na sveopće zgražanje građana Hrvatske. Naprotiv, žrtvovalo ju se dragovoljno, uz asistenciju najjeftinijih prevodilaca, najnepismenijih novinara i najtraljavijih lektora, pred očima onih koji su ih angažirali jer im je do nje bilo stalo manje nego do profitaDevedesetih nas je HDZ maltretirao turbokroatizmima tipa „zrakomlat“. Danas pak Karamarkovi intelektualci ne vide ništa sporno u frazama tipa „veći od života“. „Larger than life“, pa tu sve štima. A i nije srpski, ne?
Prije nekoliko dana proslavili smo Dan neovisnosti, ponosno, jer ipak smo svoji na svome.
Nekako istodobno, možda baš na taj datum, s ponosnih i neovisnih televizora na svoj je ponosni i neovisni put po ponosnim i neovisnim dnevnim sobama krenuo nov propagandni slogan: „Najveće otkriće ikad!“ Tako glasi forte neke friške reklamice, ponosne i neovisne, jasno.
Čemu sarkazam?
Nisu mi ovaj put na piku farme akni, zvane marketinške agencije, koje svoja tinejdžerska kreativna ograničenja nadomještaju talambasima i fanfarama. Na tu sve balaviju i bučniju debilanu od profesije ne kanim se dalje osvrtati. Ne interesira me ni proizvod što ga nameću, kao ni pretjerivanje koje je, budimo pošteni, oglašavanje prakticiralo i prije negoli je s nama prešlo na „ti“ – jer tako nam se sad obraćaju, mladalački intimno – a s intelektom totalno na „vi“. Barnum nije od jučer, ne? Zapravo, najmanje od svega zanima me komična teza da nikad u historiji svijeta nije bilo većega otkrića od one pizdarije za koju je društvance prištavih reklamnih stratega proteklih dana podiglo honorar. Fućkaš kotač i slično.
Zanima me onaj mali „ikad“, i to na kraju rečenice.
U engleskom sasvim prirodan, na tome mjestu. U hrvatskom ni najmanje; uostalom, i nije ga bilo ondje dok ga nisu usvojili prevoditeljski diletanti i mediji kojima je lektor od formata preskup. „Greatest discovery ever“? Naravno, nema problema. „Najveće otkriće ikad“? Ne bi hodalo, dragi dečki i cure, rekla bi profesorica Nives Opačić, vjerojatno uz nekoliko packi i opasku da na kraj rečenice treba smjestiti nešto kao „u povijesti“, „dosad“, „svih vremena“ ili slično.
Mi ćemo otići korak dalje. Jer ma koliko čest bio u današnjim novinskim naslovima, tekstovima, titlovima satelitskih kanala ili neambicioznijih TV kuća, kao i tzv. sportskim komentarima Drage Ćosića i sličnih Cicerona, taj „ikad“ na kraju rečenice samo je jedan od primjera uistinu opasne invazije engleskoga, te ujedno nešto kao amblem kukavičke kapitulacije našega materinjeg jezika.
Odustanimo zato odmah od nabrajanja. I pokušajmo umjesto toga objasniti zašto bi engleski ovdje bio poguban okupator, a hrvaština nešto kao kolaboracionistička frajlica koja je spremno digla suknju i šapnula mu na uho, u činu potpune predaje: „Najzgodniji frajer ikad…“
Držim da je graja koja se s vremena na vrijeme digne protiv naleta engleskih termina razumljiva i opravdana, možda tek malko pretjerana; naime, sav taj pomodni i najčešće groteskni leksički import – kao što je „outsourcing“ u politici, „outlet“ u trgovini, „coffee to go“ u bircevima – ili iritira samo s margina standarda, na metaforičkom prostoru ulice, ili pak prođe brzo kao što je došao, te ne biva trajno usisan u maticu reprezentativnijega javnog diskursa. Ali kad bitku počnu gubiti domaća frazeologija i rečenična konstrukcija, postaje gusto: rekao bih da se negdje oko idioma i sintakse proteže posljednja crta obrane izražavanja. Kad ti je dušmanin pređe, gotov si, još malo i počet ćeš se na službenoj razini izražavati kao Google Translate.
Zato je opasno. Zašto pak kukavički? Pa zato što smo se sami naguzili, pobogu! Nitko nas nije tjerao, nije domaću riječ engleski prisilno obarao na koljena i onda joj radio one stvari na sveopće zgražanje građana Hrvatske. Naprotiv, žrtvovalo ju se dragovoljno, uz asistenciju najjeftinijih prevodilaca, najnepismenijih novinara i najtraljavijih lektora, pred očima onih koji su ih angažirali jer im je do nje bilo stalo manje nego do profita. Nije se usto ni na ulici nikoga bičevima tjeralo na idolatriju prema izrazima tipa „musthave“. Dok su nas drugi tlačili, ili navodno tlačili, borili smo se lavovski za svoje jezično naslijeđe. Čim smo postali slobodni, gle paradoksa, izvjesili smo bijelu zastavu a da nas nitko nije tjerao. Devedesetih nas je HDZ maltretirao turbokroatizmima tipa „zrakomlat“. Danas pak Karamarkovi intelektualci ne vide ništa sporno u frazama tipa „veći od života“. „Larger than life“, pa tu sve štima. A i nije srpski, ne?
Kakva slika dobrovoljne predaje i kompleksaške provincijalnosti, komično pobrkane s kozmopolitizmom! Pa da se napokon vratimo onoj tobožnjoj neovisnosti iz uvoda. U tu svrhu parafrazirao bih Krležu: sluganstvo u rečenici posljedica je sluganstva u mislima, a sluganstvo u mislima posljedica sluganstva u čovjeku. Čovjeku, to za ovu prigodu protumačimo kao – Hrvatu.
Nemamo mi neku previše impresivnu literarnu baštinu, u rangu većih europskih zemalja. Ali svejedno, uzmem li za primjer rodni Zagreb, ovdje na jugu – na stotinjak metara udaljenosti od moga stana – proteže se ulica Tina Ujevića. Gore na sjeveru nešto je poput urbana ušća Nazorove u Krležin gvozd. Spojimo li te dvije točke crtom, negdje u njezinoj neposrednoj blizini naći ćemo i spomenik Zagorki, onaj s kišobranom, te brončanog Matoša na klupi, u nadahnutoj refleksivnoj viziji Ivana Kožarića.
I umjesto da se koliko-toliko zadrži tu, u inspirativnu društvu „Riđokosih mesija“, katkad u bljesku „sunčanog ditiramba“, katkad u morbidnoj sjeni glembajevštine, nad zavodljivim katakombama kontese Nere, uz violinčelistički cizelirane tonove najljepših soneta napisanih na hrvatskom…
Ode mali Ivica virtualnim kanalima interneta i masovnih medija na školovanje u bijeli svijet. Koliko se dade zaključiti po ovome što čujemo i čitamo, baš se vratio s jezičnog tečaja Kim Kardashian, gdje mu je bujna Armenkica s američkim državljanstvom i dupetom svjetskog utjecaja dala kraću pouku o tome koliko je neovisan. Najbolja lekcija ikad.