Jugoslavija me asocira na ovo: porušite kuću do temelja, ne tako dotrajalu, i takoreći još uvijek u izgradnji, s ciljem da napravite bolju, a potom na njenim ruševinama sagradite šest preružnih kućeraka, kao strašila iz najcrnjih bajki. Ne proglašavajte me jugonostalgičarem ako samo istinu govorim.
Piše: Ismet Muratspahić, ismetmuratspahic.com
Sve i jedna kuća-državica nastala na krvavim ruševinama Jugoslavije izgleda, već i u nedovršenom obliku izgradnje, potpuno iskrivljeno, već napuklih zidova i nešto kvarno već u samim temeljima. Kvarnost se ogleda prije svega u zamjeni jednog socijalno pravednijeg društvenog sistema kapitalističkim i nepravednim, sistemom takozvanih ljudskih sloboda, u kojem je čovjek zarobljenik te slobode. Osjećaju to svi novodržavljani novouspostavljajućih državica. Prvo iskustvo te dobrote novoponuđenog „sistema dobrote“ je u tome da su ostali bez svoje materijalne osnove biološke egzistencije, preduzeća i fabrike su im nestali ispred očiju, kao da su uzletjeli na nebo. Sve što su stvarale generacije nesrećnika prethodnog sistema, nestalo je u tren oka, vlasnici proizvodnih pogona postali su neki novi kapitalisti, a pravi vlasnici, radnička klasa, ostali su na ulici i najveći socijalni slučajevi. Tako su se gradovi u ovim državicama, od urbanih rsdničkih, pretvorili u naseobine gladnih i potrebnih socijalne i svake druge pomoći koje niotkud nema. Gradovi se, cijelo to vrijeme pauperizacije radničke klase i njenog privođenja iz klase proizvođača u klasu prosjaka, pretvaraju u neukus staklarije i plastike, građevinske nekulture novog doba, uz tapije novih vlasnika na fabrike ali i cijele komplekse ostalih građevina i zemljišta.
Dvije su osnovne posljedice krvavog nacionalfašizma koji se iživljavao na prostoru Jugoslavije devedesetih. Jedan uži geografski evropski prostor postao je iscjepkan i zatvoren kako za kulturnu, još više za ekonomsku saradnju i drugo u tim strahotno rogobatnim kućercima i strašilima od država ugrađene su u temelje klice i sjeme novih budućih nacinalnih sukoba i nesporazuma.
Nakon prvobitnog kratkog smirivanja fašizma u nacionalnom zanosu i deliriju ostvarenih „dobrih“ ciljeva, ponovo kao plima u jednakim intervalima, nacionalizam uvijek traži svoje ispoljavanje na bilo kakav način, a ponajprije u traženju svojih uvijek starih i novih neprijatelja, kao osnovnom obliku. Ponadali smo se barem nešto dužem zatišju i njegovom smirivanju, nakon njegovog krvavog iživljavanja u pokoljima, logorima i protjeravanjima. Ponadali smo se da će, nakon što je većina iskusila njegove strahotne posljedice po život, nacionalfašizam biti odbačen kao ideja i zamijenjen i prevaziđen kroz ponudu novih ideja i raznovrsnosti puteva društvenog progresa. Nije prošlo ni punih dvadeset godina a on je ponovo počeo oživljavati kao ideja nosilja, s izuzetkom BiH, u kojoj nije nikad ni prestajao. Ovdje su samo zacementirane nacionalističke ideje na linijama njegovih najvećih uzleta i uspona.
Pravo je bogatstvo oblika u kojima se nacionalizam ispoljava i utjelovljuje u našem svakidašnjem životu, neovisno sada o kojoj državici se radi. U nedostatku materijalnog i duhovnog bogatstva života nudi se raznovrsnost nacionalnog rodoljublja i patriotizma, ispraznost života u sakaćenju duha, bogatstvo ideja neslobode, iživljavanje do mile volje u identitetima nacionalizma i religije, u lepezi svih vrsta i boja neprijatelja od drugih do najbližih iz svog naroda – koji sa nacionalistima ne dijele mišljenje, preraspodjeli i podjeli prijateljskih naroda od Rusa i Amerikanaca do Arapa i Kineza, popolitičenju religije i sakralizaciji politike. Religijski vođe nam drže političke govore, a političari propovijedi i vazove.
Nacionalizam nikada neće mirovati i odustati od svoje ideje zla kao vodilje, pokazalo je njegovo postkonfliktno prestrojavanje u državicama kao njegovom glavnom proizvodu. Hitno je preuređivana istorija, odmah po okončanju njegovog krvavog pira. U plagijatu istorije po njegovim mjerilima i aršinima, proizveli su nam četnike i ustaše u narodne, oslobodioce a “osporili” kako su oni bili Hitlerovi kolaboracionisti, pomagači i saizvršioci. Prekonoć su ovi postali simboli antifašizma i druge dobrote u tim državicama. I što je najžalosnije takvi hoće da se predstave matici Evropi, koja na sve načine pokušava da se odrekne svojih najsramnijih stranica svoje istorije i prošlosti ili u nekim gorim slučajevima da je prikrije. Malo je ovima što su počinili zlo u ime velikodržavlja devedesetih, oni hoće da ga opravdaju, racionaliuju i prikažu opravdanim, bilo da su ga pravdali tzv zaštitom nacionalnih interesa ili prema Evropi zaštitom kršćanskih vrijednosti. Svakodnevno se time pumpaju mladi, nove generacije, što veliki dio te generacije nekritički i prihvata, što će se njima obiti o glavu, jer je to sigurna osnova budućih sukoba i konflikata. Iskvarujuća magičnost zablude i laži (svjetovne ili religijske) dobija u profanoj ideologiji zadivljujuće pristalice i svoju masovnost. Glad udružena sa magijom zavodljivosti privlačnija je od ugodnog ljudskog života. Malograđanština je njen potpuni izraz. Nemišljenje je niklo na tek započetoj izgradnji građanstva u bivšoj nam državi i potpuno se razvilo u nacionalizmu i njegovom antihumanizmu. Pravo građanstva je dobila ispodprosječna ljudska ništarija od protagonista nemoralnih političara do predvodnika religijske isključivosti i netolerancije.
Bit fašizma je u tome da on uvijek postoji kao ljudska mogućnost. Jednako je zabluda o njemu govoriti kada uđe u posljednju fazu svoje realizacije, kada poprimi svoje ogromne razarajuće oblike u postrojenim masama za realizaciju njegove ideje rušilaštva. On kao mogućnost čuči u svakome od nas i na nama je da ga prije svega razotkrivamo u samima sebi, da izvršimo korekcije unutar sebe, bilo da preispitujemo stereotipe o drugome, bilo da ne pristajemo na nemišljenje, da postajemo konformisti društvenog stanja koje porađa fašizam, bilo da ga prihvatamo na kašičicu kojeg nam nude svaki dan u obliku za domove spremni ili ideju krvi i tla. Moramo jednom shvatiti da se čovjek može diviti svojoj građevinskoj vještini, uživati u njenoj usklađenosti sa prirodnim ambijentom i njenoj ljepoti, kao što umjetnik slikar bdije nad svojom slikom, kretnji ruke i rasporedu ideja na platnu i uživa u skladu boja, jednako čovjek može prihvatiti zlo, kao potpuno odsustvo moralne odgovornosti. Iz tog razloga fašizam trebamo prepoznavati u svim njegovim fazama, posebno početnim, jer već je kasno kada je on u poodmakloj fazi. Tada pojedinac može vrlo malo ili ništa učiniti u provali erupcije nacionalističkog iracionalizma. A sve do tada je i mogao, barem da kao pojedinac da barem osporava i onemogućava uspon ljudske beznačajnosti kojekakvih Dodika, Karamarka ili šire, Orbana.