Ako je dobrim namjerama, popločan – put u pakao, a onda je put u raj, bogme, sav blatnjav, grbav, isprekidan brojnim granicama pa čak i žičanim ogradama i policijskim kordonima.
Dok se oni prvi spomenuti obično opravdavaju kako nisu znali da će njihove dobre namjere (koje su imali u izobilju) loše završiti, dotle ovi potonji još nisu svjesni koliko je iluzorno da ih na kraju njihova mučna puta čeka „raj“. Tako se ponekad štrecnem proteklih tjedana dok gledajući televiziju zapažam one poneke (čak i mnoge) imigrante izbjeglice, što li, koji u kamere nude svoja ozarena lica kličući „Njemačka, Švedska, Nizozemska“, kao da su sigurni da će ih u tim obećanim (?) zemljama svi i posvuda primiti raširenih ruku (metaforu o „velikim srcima“ prepuštam hrvatskim humanistima / frazerima). Te zemlje koje je Sirijcima, Afganistancima, Libanoncima obećao tko zna koji bog, njima se priviđaju kao ostvarenje raja na zemlji ( i to upravo za njih premda je već ne samo jedan, dok je prokisao primao šalicu čaja, razočarano promrmljao kako je „očekivao nešto više“ !?). Uvjereni da ih u zapadnim evropskim zemljama svi samo čekaju ne bi li ih ugostili, podvorili i doživotno uhljebili , te izbjeglice s Bliskog istoka (što je vrlo stara kovanica jednog svojevremeno uglednog novinara) još nisu spremni na kapitalna razočaranja. Njihove dobre namjere da se izvuku iz pakla dovest će ih, opet, samo u još jedan pogrešni raj. Ovaj je, naime, već prenapučen i zasićen dobrim namjerama urođenika /starosjedioca, koji će azilante primati kroz ušice igle, promatrajući ih pod mikroskopom (iliti „sitnozorom“) ljubomore koja nadilazi sve spektakularne izljeve ljubavi prema (bližnjima?)…
No, trebamo li se čuditi tuđim iluzijama tek sad kad smo sve svoje već potrošili. Koliko su, našijenci stoljećima sanjali o boljim krajevima, dalekim zemljama u kojima se sve dobro postiže lako. Kad se krajem 19. i početkom 20 stoljeća bilo raščulo kako je Amerika zemlja od zlata u kojoj dolare možeš vidjeti na tlu dočim se iskrcaš s broda, dalmatinski su šaljivdžije odmah izbacili kontru: „E, a ko bi se sagiba da pokupi dolare, neš ti…“.
Šalu na stranu, ali slična nam se naivna iluzija (nisu li sve takve) ukazala još prekjučer, naime početkom devedesetih godina prošlog stoljeća (što je za neke „davno“) kad smo povjerovali da se „srušio“ komunistički svijet (ne shvaćajući da se on na nas srušio), te da će kod nas trenutno biti sagrađena „zemlja od zlata“ te da se u Hrvatskoj kao novoj / drugoj Švicarskoj (za Srbe je to isto bila Švajcarska) neće niti trebati sagibati da skupljamo „nuggete“ (zlatno grumenje) jer će nam njihova vrijednost svima biti zaračunata u (nezasluženo) zarađene plaće. Kad se samo sjetim(o) onih zacakljenih očiju dok se klicalo kako „imamo Hrvatsku“, te dok su se nekim osobama čak u očima „rojile suze“ dok se svirala i pjevala hrvatska himna, onda mi nisu nimalo čudni i nevjerojatni oni izbjeglice / imigranti koji kliču „Dojčland“ dok gacaju po blatnjavim bogazama. Pa zar nismo i mi pjevali „Danke Dojčland“?
Čini se, kao da se Njemačkoj vraćaju duhovi iz njene prošlosti, te da će one stotine hiljada Sirijaca koji će se u njoj nastaniti biti neka vrsta naknade za one milijune duhova koji su otišli u dim Auschwitza..
Dobro – vraga dobro: „Fercajen Dojčland“– ali kojemu smo vragu nešto skrivili da je baš nama uvrnuo rijeku tih (lemurskih) izbjeglica, od kojih će se stanoviti broj, malo vremena, ali ipak, kod nas zadržati.
Jer, usprkos očekivanju s vrha, ipak ćemo neko vrijeme poslužiti kao „hot spot“ za jedan dio tih lutajućih Sirijaca i drugih. Ne bez zlobe, ali kao poantu koja se sama nameće, mogu reći: Nismo htjeli Srbe, pa sad imamo Sirijce! Znam da će na ovo mnogi skočiti, tvrdeći kako mi nismo otjerali Srbe, već da su oni dobrovoljno otišli, što mi odmah služi za odgovor kako mi nismo zvali Sirijce nego su oni dobrovoljno došli. Neka se snađe tko umije, ali ironični vjetar historije (neki bi rekli da je to i Sveti Duh) – puše kako i kada on hoće!