“Neutraliziranje” Johna Lennona: Jedan čovjek protiv “čudovišta”

“Trebate zapamtiti, establišment, to je samo naziv za zlo. Čudovište nije briga ubija li sve studente ili se radi o revoluciji. Ono ne razmišlja logički, ono je izvan kontrole.” – John Lennon (1969.)

John Lennon, rođen prije 75 godina, 9. listopada 1940., bio je glazbeni genije i ikona pop kulture.

On je također bio govorljivi prosvjednik koji se zalagao za mir i antiratni aktivist, te je isto tako bio primjer visokog profila do koje mjere su vlasti SAD-a u stanju ići kako bi progonile one koji se usude osporiti njihov autoritet.

Puno prije nego što se Chelseau Manning i Edwarda Snowdena kaznilo kao zviždače za ratne zločine vlasti i zloupotrebu nadzornih ovlasti Agencije za nacionalnu sigurnost, Johna Lennona su izdvojili jer se usudio govoriti istinu o ratnom huškanju vlasti, prisluškivali su mu telefon i skupljali podatke o njegovim aktivnostima i kontaktima.

Barem tijekom jednog perioda, Lennon je u očima američke vlade bio neprijatelj broj jedan.

Godinama nakon Lennonovog ubojstva, otkrit će se da je FBI o njemu prikupio 281 stranicu podataka, uključujući riječi pjesama, pismo J. Edgara Hoovera u kojem se FBI-ju nalaže špijuniranje ovog glazbenika, te raznorazni drugi pismeni nalozi u kojima se pozivaju vladini agenti da isceniraju uhićenje zbog droge Lennonu. Novinar Jonathan Curiel primjećuje: “FBI-jevi dosjei o Lennonu… izgledaju kao da ih je napisao paranoidni luđak.

Kao što New York Times kaže:

“Kritičari današnjeg domaćeg nadzora građana uglavnom protestiraju zbog povrede privatnosti. Puno manje su se fokusirali na činjenicu da nadzor od strane vlasti može postati sredstvo ljudi na vlasti da pokušaju zadržati tu istu vlast”. ‘SAD protiv Johna Lennona’… nije samo priča kako su maltretirali jednog čovjeka, već kako se potkopavala demokracija.”

Doista, kao što sam istaknuo u svojoj knjizi Battlefield America: rat protiv američkog naroda, sve te mnogobrojne pritužbe koje imamo u vezi današnjih vlasti – nadzor, militarizam, korupcija, uznemiravanje, racije specijalaca, politički progoni, špijuniranje, sve veća kriminalizacija, itd. – bile su prisutne i u Lennonovo vrijeme, te su bile temelj njegovog poziva na društvenu pravednost, mir i populističku revoluciju.”

Zbog svih tih razloga, američke su vlasti bile opsjednute Lennonom koji je rano naučio da rock glazba može poslužiti u političke svrhe tako što će proklamirati radikalne poruke. I još važnije, Lennon je uvidio da njegova glazba može mobilizirati javnost, te pomoći donijeti promjenu. Lennon je vjerovao u snagu ljudi. Na žalost, kao što je Lennon prepoznao: “Problem s vlastima je što one ne predstavljaju narod. One ga kontroliraju.”

Međutim, kao što je Martin Lews napisao za Time: “John Lennon nije bio Bog, ali je zaradio ljubav i divljenje svoje generacije tako što je kreirao veliku količinu djela koja su nadahnjivala i vodila. Zahvalnost prema njemu se produbila jer je instinktivno odlučio iskoristiti svoju slavu kao gorljivu propovjedaonicu radi ciljeva većih od vlastitog bogaćenja ili samoveličanja.”

Na primjer, u prosincu 1971. na koncertu u Ann Arbor u Michiganu, SAD, Lennon je izašao na pozornicu u svom uobičajenom konfrontacijskom stavu i otpjevao pjesmu pod nazivom “John Sinclair” koju je napisao o čovjeku koji je bio osuđen na 10 godina zatvora zbog posjedovanja dva jointa. Nekoliko dana nakon što je Lennon pozvao na akciju, Vrhovni sud u Michiganu je naredio Sinclairovo puštanje.

John Lennon u to vrijeme nije znao da vladini dužnosnici strogo prate bivšeg Beatlea nazivajući ga “Gospodin Lennon”. U publici na koncertu u Ann Arbor su se nalazili agenti FBI-ja koji su “pravili zabilješke o svemu, od broja (15 tisuća) sudionika pa sve do umjetničke vrijednosti njegove nove pjesme”.

Američke vlasti su špijunirale Lennona.

Do ožujka 1971., kada je objavljen njegov singl “Power to the People”, postalo je jasno kakvo je Lennonovo stajalište. Nakon selidbe u New York te iste godine, Lennon je bio spreman sudjelovati u političkom aktivizmu protiv američke vlade, “čudovišta” koje je financiralo rat u Vijetnamu.

Objavljivanje Lennonovog albuma Sometime in New York City, koji je sadržavao radikalne protuvladine poruke u gotovo svakoj pjesmi, te na naslovnici prikazivao predsjednika Richarda Nixona i kineskog kancelara Mao Tse-tunga kako goli plešu, samo je raspirilo plamen nadolazećeg sukoba.

Službeni američki rat protiv Lennona je zapravo počeo 1972. nakon što su se pojavile glasine da Lennon planira američku koncertnu turneju u kojoj će kombinirati rock glazbu s antiratnim organiziranjem i registracijom birača. Nixon, koji se bojao Lennonovog utjecaja na 11 milijuna novih birača (1972. je bila prva godina kada su 18-godišnjaci mogli glasati), servirao je nalog za deportaciju bivšem pripadniku Beatlesa “u nastojanju da ga se ušutka kao glas mirovnog pokreta“.

No opet, FBI ima dugu povijest progona, kaznenih progona i općenito maltretiranja aktivista, političara i osoba iz kulture, a među potonjima se posebno ističu slavna imena poput folk pjevača Petea Seegera, slikara Pabla Picassa, glumca komičara i redatelja Charlieja Chaplina, komičara Lennyja Bruca i pjesnika Allena Ginsberga.

Među onima koje je FBI najpomnije pratio je bio Martin Luther King mlađi, čovjek kojemu je FBI nadjenuo oznaku: “najopasniji i najučinkovitiji crnački lider u zemlji”. Uz prislušne uređaje koji su bili postavljeni po cijelom njegovom domu i uredu, FBI je stalno nadzirao Kinga s ciljem njegova “neutraliziranja”. Čak je dobivao pisma od agenata FBI-ja koji su mu sugerirali da počini samoubojstvo ili će u javnosti objaviti detalje iz njegova privatnog života. FBI je nastavio progoniti Kinga sve dok ga 1968. nisu ustrijelili šupljim metkom u glavu.

Iako Lennona – koliko je poznato – nisu ucjenjivali da počini samoubojstvo, bio je predmet četverogodišnje kampanje nadzora i uznemiravanja od strane američke vlade (koju je predvodio direktor FBI-ja, J. Edgar Hoover), što je bio pokušaj predsjednika Richarda Nixona da ga se “neutralizira” i deportira. Kao što Adam Cohen iz New York Timesa ističe:

“FBI-jev nadzor Johna Lennona je podsjetnik kako lako domaće špijuniranje može postati odvojeno od bilo koje legitimne policijske svrhe. Najviše iznenađuje i na koncu najviše uznemiruje stupanj koliko je nadzor bio isprepleten s izbornom politikom.”

Kako pokazuju Lennonovi FBI-jevi dosjei, dopisi i izvješća o FBI-jevom nadzoru antiratnih aktivista su kolali amo-tamo između Hoovera, Nixonove Bijele kuće, raznih senatora, FBI-ja i Imigracijskog ureda SAD.

Nixonov progon Lennona je bio nemilosrdan i velikim se dijelom temeljio na pogrešnom uvjerenju kako Lennon i njegovi drugovi planiraju poremetiti Republikansku nacionalnu konvenciju 1972. Međutim, paranoja vlasti je bila usmjerena u pogrešnom pravcu.

Ljevičarski aktivisti koji su bili na vladinom popisu za nadzor i koji su razmišljali o rušenju Nixonove administracije, okupljali su se u Lennonovom stanu u New Yorku. No, kad su otkrili da planiraju izazvati nerede, Lennon se usprotivio. Kao što je ispričao u intervjuu iz 1980.:

“Rekli smo, ne pristajemo na tako nešto. Nećemo djecu uvlačiti u situaciju za stvaranje nasilja tako da možemo svrgnuti što? I zamijeniti to s čim? … Sve se to temeljilo na iluziji, da se može stvoriti nasilje i svrgnuti ono što jest, i dobiti komunizam ili nekog desničarskog luđaka ili nekog ljevičarskog luđaka. Svi su oni luđaci.”

Unatoč činjenici da Lennon nije bio dio “luđačke” zavjere, vlasti su ustrajale u naporima da ga deportiraju. Lennon, jednako odlučan u suprostavljanju, se ukopao i uzvratio. Svaki put kada mu je naložena deportacija, njegovi su odvjetnici odgodili proces podnošenjem žalbe. Konačno, tijekom 1976., Lennon je dobio bitku ostanka u zemlji kada mu je dodijeljena zelena karta. Kao što je poslije toga rekao:

“Volim ovu zemlju… Ovdje se odvija akcija. Mislim da ćemo samo poći doma, otvoriti vrećicu čaja i jednostavno gledati jedni druge.”

Međutim, Lennonovo vrijeme mirovanja nije dugo trajalo. Do kraja 1980. ponovno se pojavio s novim albumom i planom da opet postane politički aktivan.

Stari radikal se vratio i bio je spreman izazvati nevolje. U svom posljednjem intervjuu 8. prosinca 1980., Lennon je zamišljeno rekao:

“Cijela karta se promijenila i idemo prema nepoznatoj budućnosti, ali svi smo još uvijek ovdje i dok ima života, ima i nade.”

Te iste večeri, kad se Lennon vraćao u svoj stan u New Yorku, Mark David Chapman je čekao u sjeni. Kada je Lennon izašao iz automobila da se pozdravi sa svojim obožavateljima koji su se okupili ispred zgrade, Chapman je povikao sablasni odjek FBI-jevog Lennonovog nadimka: “Gospodine Lennon!”

Lennon se okrenuo i dočekala ga je baraža paljbe, dok je Chapman – klečeći i objeručke u borbenom položaju – praznio pištolj kalibra 0,38 i ustrijelio s 4 šuplja metka Lennonova leđa i lijevu ruku. Lennon je posrnuo, zateturao se prema naprijed i, dok mu je krv lila iz usta i prsa, srušio na zemlju.

John Lennon je proglašen mrtvim po dolasku u bolnicu. Konačno su ga “neutralizirali.”

Ipak, oni koji su neutralizirali ljude, poput Johna Lennona, Martina Luthera Kinga mlađega, Johna F. Kennedyja, Malcoma X, Roberta Kennedyja i druge, krivo misle kad vjeruju da se pokret može ubiti metkom i luđakom.

Srećom, Lennonova ostavština živi u njegovim riječima, glazbi i njegovom nastojanjima da vlastima govori istinu. Kao što je Yoko Ono podijelila u pismu 2014. godine poslano odboru koji je trebao ustanoviti treba li Chapmana pustiti na slobodu:

“Čovjek skromnog podrijetla, [John Lennon] donio je svjetlost i nadu cijelom svijetu svojim riječima i glazbom. Pokušao je biti dobra snaga svijetu i to je i bio. Poticao je, nadahnjivao i davao snove ljudima, bez obzira na njihovu rasu, vjeru i spol.”

Nažalost, u svijetu se nije mnogo toga promijenilo na bolje od onda kada je Lennon bio među nama. Mir je i dalje izvan dosega. Aktivizam i zviždače se i dalje procesuira jer osporavaju autoritet vlasti. Militarizam je u porastu, dok policija nabavlja naoružane bespilotne letjelice, a cijelo vrijeme državni ratni stroj i dalje pustoši nevine živote. Primjerice, nedavno su američke vojne snage bombardirale Afganistan, ostavljajući bolnicu Liječnika bez granica u ruševinama, pri tome su ubili nekolicinu njihovog medicinskog osoblja i pacijente, uključujući djecu.

Za one od nas koji su se pridružili Johnu Lennonu u zamišljanju svijeta mira, postaje sve teže pomiriti taj san sa stvarnošću američke policijske države. Oni koji se zaista usude govoriti, označava ih se kao disidentima, izgrednicima, teroristima, luđacima ili mentalno bolesnima, te ih se nadzire, cenzurira ili, još gore, prisilno pritvara.

Kao što je Lennon podijelio u intervjuu iz 1968.:

Mislim da cijelo naše društvo vode luđaci s luđačkim ciljevima… Mislim da nas vode manijaci radi manijakalnih ciljeva. Ako netko može staviti na papir što naša vlada i američka vlada i ruska… kineska … što one pokušavaju učiniti, i što one misle da rade, bilo bi mi jako drago da znam što one misle da rade. Mislim da su svi oni ludi. No, mene se smatra odgovornim pred zakonom da me se zatvori kao luđaka jer govorim tako nešto. To je ono što je ludo u svemu tome.

Dakle, što je odgovor?

Lennon je imao mnoštvo prijedloga.

“Kada bi svi zahtijevali mir umjesto još jednog televizora, tada bi bio mir.”

“Stvorite svoj vlastiti san. Ako želite spasiti Peru, idite spasiti Peru. Sasvim je moguće svašta učiniti, ali ne prepustiti to vođama… Morate to učiniti sami. To je ono što su nam govorili veliki učitelji i učiteljice od početka vremena. Oni mogu pokazati put, ostaviti putokaze i male upute u raznoraznim knjigama koje se danas nazivaju svetima i koje se obožavaju zbog korica tih knjiga, a ne zbog toga što u njima piše, ali upute su tamo da ih svi mogu vidjeti, oduvijek su bile i uvijek će biti. Nema ništa novo pod suncem. Svi putevi vode u Rim. I ljudi vam to ne mogu dati. Ja vas ne mogu probuditi. Vi se sami možete probuditi. Ja Vas ne mogu izliječiti. Vi se sami možete izliječiti.”

“Život je vrlo kratak i nema vremena za nemir i borbu prijatelji moji.”

“Mir nije nešto što za čim žudiš; to je nešto što stvoriš, nešto što činiš, nešto što jesi i nešto što daješ.”

“Ako želiš mir, nećeš ga dobiti nasiljem.”

“Reci da želiš revoluciju / Bolje je da odmah počnemo / Digni se na svoje noge / Iziđi na ulicu / Pjevaj vlast narodu.”

I moj najomiljeniji prijedlog od svih:

“Sve što trebaš je ljubav. Ljubav je sve što trebaš.”